Smoluća: Selo koje je imalo smolu [III dio]

VELIKA SRBIJA
I
BELA
JUGOSLAVIJA
* * *
/ideje bez perspektive/

Klicu zamisli o svesrpskom ujedinjenju i ujedinjenju srpskih pokrajina odano su čuvali i pronosili pripadnici srpske terorističke i militantne organizacije Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt, koji su izvršili i vojni puč 1903. godine, ubivši kralja Srbije Aleksandra Obrenovića…

Sljedbenici iste ideje i organizatori komita i četnika su Srpski Radikali, koji nisu prezali ni od kakvih sredstava za postizanje svojih ciljeva.

U tome su ih, barem u verbalnom nivou, podržavali i Rusi održavajući tako živim cilj vaspostavljanja Velike Srbije – što je danas naglašeno politički i fašistički anahronizam. Ali kao žarište koje se uvijek može raspiriti u ratne sukobe, interesantno je za brojne druge koji na tuđoj nesreći grade osobni prosperitet.

Crna ruka – Ujedinjenje ili smrt i zvanično je organizirana 1911. godine i postala legalan činitelj političke stvarnosti u Srbiji i na prostorima koje danas označavamo kao ex-YU.

* * *
CRNA RUKA
I
MLADA BOSNA
* * *
/nesreća rađa nesreću/
* * *

Crna ruka, imala je veliki, čak odlučujući utjecaj u organiziranju političkoterorističke organizacije Mlada Bosna u Bosni i Hercegovini – koja je formirana radi ostvarivanja velikosrpske zamisli o utjerivanju Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srbiju.

Crna ruka je Mladu Bosnu iskoristila – instrumentalizirala kao oruđe za jednokratnu upotrebu – za izvršenje Sarajevskog atentata, tj. ubojstvo regenta Franza Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije, 1914. Godine u Sarajevu.

Izvršitelj atentata, bio je član Mlade Bosne, Gavrilo Princip iz Bosanskog Grahova. Inače, Crna ruka je poznata po svojim brojnim i vrlo razvijenim planovima i urotničkim aktivnostima radi stvaranja Velike Srbije i podrivanja ne samo Austrougarske Carevine… Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, uhapšen 1916. godine, suđen je u Solunu zbog atentata na prestolonaslednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju posredstvom Mlade Bosne u Sarajevu 1914. godine, a osuđen na smrt i strijeljan 1917. godine.

/Sarajevski atentat uzima se i danas kao povod za početak Prvoga svjetskog rata, što je besmislica, čak i ako je bio otponac… ali i kao povod za rasprave o tome da li je Mlada Bosna bila terorističko-militantna ili revolucionarna organizacija, tj. da li je Gavrilo Princip bio terorist ili žrtva produžene Crne ruke, tj. tuđa strojnica o svome ramenu, da parafraziramo braću Hrvate, u svome ruhu i o svome kruhu, a – za tuđ račun… /

* * *
SRPSKA DEMOKRATSKA STRANKA
U
POHODU
ZA
VELIKU SRBIJU
* * *
/zločinači i fašistički anahronizam na djelu/
* * *

Organiziranje Srpske Demokratske Stranke krajem osamdesetih XX stoljeća u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – pod istim imenom i s istim programom /na ex-YU teritoriji koja de facto iscrtava – zapadne granice Velike Srbije prema prvotnoj zamisli pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa i Srpskih Radikala/, a na čelu sa psihijatrima Raškovićem i Karadžićem – vremenski je brižljivo koordinirano i prostorno sasvim podudarno sa teritorijalnim ambicijama Srpske akademije nauka i umetnosti o Velikoj Srbiji, tj. sasvim usklađeno s tzv. Memorandumom Sanu /1988./.

Tako je politički i vojni nivo organiziranja Srba u Velikoj Srbiji, definitivno bio vaspostavljen i ostvaren u zamišljenim geografskim granicama Velike Srbije, s nedvosmislenim namjerama da prostor zauvijek ostane srpski. /Jeste, dr Fanjo Tuđman i Slobodan Milošević su se dogovarali, ali su uvijek nastojali prevariti jedan drugog i, u tome su bili isti!/ Jasnu ideju i dramaturgiju razobličavala je loša kostimografija za veliku predstavu: šubare, šajkače, kokarde, kame i redenici s municijom prekršteni na grudima i pozdrav: Pomaže Bog junaci, pa i vojničke kape i oficirske šapke nadgrađene na šajkači.

* * *

Dakako, nacionalizam i fašizam u jednom narodu, etničkoj skupini ili društvenom sloju, mogu kao svoj odraz/odgovor – producirati samo nacionalizam i fašizam u drugim narodima i skupinama. Tokom agresijom nametnutoga rata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Kosovu i Metohiji – Srbi su svesrdno demonstrirali ogromne količine svoje, nagomilane destruktivne i nehumane fašističke energije i iskustava, provodeći plan prema poznatom Karadžićevom principu: što gore – to bolje.

Koristili su pri tome i fašistička postignuća Benita Musolinija, Adolfa Hitlera, Ante Pavelića i Milana Nedića – koncentracione logore i masovne progone i egzekucije, pljačku, devastiranje imovine i silovanje žena…, a ponekad, kao na odgovor za svoje postupke nailazili na slična rješenja, mada se u količinama zla i zločina nikad niko nije mogao mjeriti sa Srbima. Osim svega, njima niko nikad nije razbio multikulturu, napao državu ili počinio genocid osim njih samih nad svojim narodom, što je uistinu paradoks.

* * *
SMOLUĆA
IME
I
USUD
* * *
/SMOLUĆA I SDS/
* * *

Smola je ljepljivi sok koji se na zraku stvrdne. Pocuri iz nasilno oštećene kore četinara, ali i drugog drveća. Bijel kao mlijeko kod kaučukovaca/gumijevaca /npr: fikus, smokva…/. Bijel ili bistar sok koji poteče iz zasječene kore četinara. Kasnije potamni. Smola je i stvrdnuti sok tamjana, koji upaljen dugo dimi i miriše, pa ga u crkvenim obredima koriste kao sredstvo za kađenje.

Dugo izolirana od vazduha, zakopana u zemlju ili u dubokoj vodi, smola – postaje vrlo tvrd i dragocjen ćilibar – za pravljenje ukrasa i nakita.

Ali!

Zbog činjenice da se kao ljepljiva materija teško čisti sa kože ruku i odjeće, u brojnim jezicima odomaćena je sintagma, sinonim i izraz: imati/dobiti smolu – kao oznaka za lošu sreću, za peh, tj. kao dokaz da se za čovjeka zalijepilo nešto neugodno čega se i uz najbolju volju i stvarno nastojanje – teško oslobađa, a što mu oštećuje kožu i odjeću…

Ustvari, tako se za brojne Srbe, htjeli – ne htjeli zalijepila Srpska Demokratska Stranka sa svojim rigidnim fašističkim planovima, ciljevima i metodama koje nisu dopuštale nikakvo uvažavanje, umjerenost i toleranciju. Apsolutna nepopustljivost u ostvarivanju velikosrpskih fašističkih ciljeva, glavnom je odlikom i metodom djelovanja Srpske Demokratske Stranke.

* * *

Kako je selo Smoluća dobilo ime – ne znamo. Ali, kada je ime takvog značenja tu, neizbježna je asocijacija na smolu kao nezgodu koju možemo imati s ljepljivim sokom kojega se teško osloboditi. U ovom primjeru, sve je naglašeno dominantnim prisustvom Srpske Demokratske Stranke, kao zlog usuda sela i naroda koji se u njemu zatekao.

Kada je Smoluća dobila Srpsku Demokratsku Stranku koje se nije mogla /a ne bi se moglo reći ni da je pokušala!/ osloboditi, kojoj se realno, nije ni mogla suprotstaviti /jer u startu, osim mitomanske karadžićevske političke priče o Srbima kao dobrim domaćinima i inače njegove slatkorječivosti svake vrste o nebeskom narodu i svijetloj srpskoj perspektivi i snazi, nije ni ukazivala na mogućnost opće katastrofe – ali je zahvaljujući Srpskoj Demokratskoj Stranci – Smoluća – prestala postojati.

* * *

U tekstovima i knjigama o Smolući i njezinim ljudima, u toku rata i potom – jedva ćemo naći da se i pominje Srpska Demokratska Stranka – koja je Smolući bila uvjetom i zlim usudom: biti ili ne biti, a u razgovorima tabu tema.

To, dakako sugerira dvije stvari: prva je da su Srbi isuviše postali prisni i uistinu srasli sa svojom nacionalnm strankom – što podrazumijeva nekritički odnos prema politici Stranke i nije dobro, a druga: da je Stranka izgradila i razvila uistinu perfidne metode uvlačenja naroda u njegovu vlastitu tragediju fašističke provenijencije /danas se riječ fašizam, u najvećem broju primjera na internetu, može najčešće naći uz pridjev: srpski i Srbe kao naciju/.

Dakle, javno organizirana i registrirana u skladu s važećim zakonodavstvom, ali primjereno svojim ciljevima i vrlo strogo, rigidno i nepopustljivo organizirana u metodu rada i po potrebi konspirativna u djelovanju, poput sveprisutnog apsolutnog gospodara koji se u svemu ima slušati i slijediti, a da se o njemu nikad i nigdje ne progovori, niti komentira. Sjajna pozicija koja do današnjeg dana Srpsku Demokratsku Stranku lišava svake odgovornosti.

Srpska Demokratska Stranka postala je sivom eminencijom života i smrti, sadašnjosti i budućnosti, postojanja i nestanka, prva stavka svega, condicio sine qua non. Niti o čemu nije moglo biti progovora ili razgovora bez aferima Srpske Demokratske Stranke.