(nezavisni.ba)
I dok mnogi u ovoj državi, iako nezadovoljni svojim mjesečnim primanjima rade, suosjećaju sa svojim komšijama, prijateljima i uopšte društvom u kojem žive, ima i onih koji su, i pored relativno visokih primanja u odnosu na društvo oko sebe, spremni ”opravdano” štrajkovati.
Doktori su uvijek bili ”svijet za sebe”. ”Bijeli mantili”, kako su ih nekad zvali, uvijek su sami sebe, ali i od strane običnog puka bili posmatrani kao zasebni, povlašteni i sl. i pored činjenice da im mnogo toga ide na ruku, da veliki broj njih osim što rade u javnim zdravstvenim institucijama, uporedo rade i u privatnoj praksi. Ima li tu sukoba interesa? Može li neko uporedo raditi u javnoj klinici, pa pacijenta naručiti u privatnu? Može li neko biti vaš liječnik, a nakon toga i cenzor koji će procjenjivati pacijentovu ozljedu za potrebe i za račun osiguravajućih kuća?
Na sve te stvari puk šuti i trpi…
Dok jedni trpe, drugi uzimaju više maha, pa im više ni skoro 4.000 KM mjesečno nije dovoljno. Da stvar bude još i gora, te da oholost i bahatost nema granica, uvjerili su se i brojni medicinari i drugo osoblje na npr. Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli. Uvjerili su se da su oni za doktore samo prateće, manje bitno osoblje.
Dok su se kroz Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu, medicinski tehničari, kojih je većina, borili i za bolji standard ljekara i svih uposlenika u zdravstvenom sistemu, oni su danas zaboravljeni, jer doktori se uz stomatologe bore samo za svoje ”bolje sutra”.
Za razliku od ljekara, medicinari se ne mogu baviti privatnom praksom. S druge strane ljekar specijalista na UKC-u Tuzla sa 3 ili 4 dežurstva ima primanja oko 3.300-4.000 KM. Imaju privilegiju da nakon plaćenog dežurstva, koje se kreće od 150-400 KM za 16 sati, dobiju plaćeni slobodan dan, dok u regiji nakon plaćenog dežurstva ljekari ili nastave raditi 8 sati ili dobiju neplaćeni dan. Omogućeno im je da pored rada u državnoj bolnici mogu imati i privatnu ordinaciju ili raditi privatno. Pored svega navedenog veliki broj njih su profesori ili asistenti na državnim ili privatnim fakultetima, a obzirom da se doktorima vjeruje, značajan broj njih je i politički aktivan.
No vratimo se štrajku. Štrajkom je u Sarajevskom kantonu zaprijećeno jer do danas u tom kantonu zdravstveni radnici nisu imali nikakav Kolektivni ugovor. Taj kolektivni ugovor ljekari u Tuzlanskom kantonu potpisali su još u februaru ove godine. Tada je satnica zaposlenima u zdravstvu povećana na 2,31 KM, i to je rezultiralo povećanjem primanja, odnosno 40 satnom radnom sedmicom. U Sarajevu su te pregovore okončali tek prije nekoliko dana, kada se Nezavisni strukovni sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu TK priprema da počne pregovore za Kolektivni ugovor za narednu 2018. godinu. Prema tome izgleda da su sarajevski ljekari uspjeli angažovati ljekare cijele Federacije BiH da se, preko leđa pacijenata, bore za sarajevske interese.
Savez strukovnog sindikata doktora medicine i stomatologije TK okuplja oko 900 članova od ukupno 5.654 zaposlena u djelatnosti zdravstvene zaštite ili oko 18 posto.
Zakon o radu FBiH kaže: ”Reprezentativnim sindikatom za jedno ili više područja djelatnosti smatra se sindikat koji ispunjava uslov da ima najmanje 30% članova od ukupnog broja zaposlenih u području djelatnosti (grani) na teritoriji Federacije, odnosno području kantona”. Također, Zakon kaže da ”Ako sindikat ne ispunjava uslov u pogledu procenta broja članova u odnosu na ukupan broj zaposlenih, reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat sa najvećim brojem učlanjenih od ukupnog broja zaposlenih”.
Ovdje se govori o zaposlenicima, a ne članovima samo jedne povlaštene kaste, formirane prema stepenu stručne spreme. Primijenivši takav princip, znači li to da će od sutra i na univerzitetima profesori imati pravo da oforme svoje sindikate, ostavljajući sve druge uposlenike na milost i nemilost. Slična je stvar i u policiji, pravosuđu, upravi, te osnovnom i srednjem obrazovanju?
Građani također postavljaju pitanje doktorima, ako već žele biti legalisti, po kom osnovu građane ovog kantona drže taocima sitnosopstveničkih interesa?
O reprezentativnosti ”Sindikata povlaštenih” svoje je rekao i Općinski i Kantonalni sud u Tuzli. U prvom slučaju Presudom je odbio reprezentativnost Strukovnog sindikata, a u drugom je sindikatu zabranio štrajk.
Da je bilo principijelnosti, te da su i druge zdravstvene ustanove postupile poput UKC-a i podnijele tužbe za određivanje sudske mjere osiguranja, danas ne bi bilo štrajka u Tuzlanskom kantonu. Zašto druge ustanove nisu pokretale tužbe, to je već ”drugi par rukava”.
Građani se slažu da bi svima bilo bolje da svi zaposleni imaju plaće znatno veće od ovih koje imaju, ali također pitaju se: nije li ljudski biti solidarni, sagledati stanje u okruženju i ponašati se u skladu sa prostorom gdje živimo?
Nažalost Bosna i Hercegovina se po visini primanja, koja se svim profesijama, pa i ljekarima nude za rad, ne može takmičiti sa zemljama zapadne Evrope. Isto tako, eventualno povećanje od oko 300 KM, odnosno 10% na plate ljekara, ne bi bitno promijenilo bilo čiji društveni status. I pored tog eventualnog povećanja, njemačke i ine druge, zapadnoevropske plate će biti mnogo primamljivije. Također se može postaviti pitanje: Znači li to da ćemo opet svi sa kovertama, kesama i drugim hedijama dolaziti kod ljekara i time ”kupovati” njihovu profesionalnost?
Ne bi 300 KM dodatka na plate ljekara sigurno ništa bitno promijenilo u njihovim životima, ali će 9 miliona KM, koliko će se udovoljavajući njihovim zahtjevima u bruto iznosu dodatno opteretiti zdravstveni budžet Tuzlanskog kantona, uz 7 miliona, koliko je doktorima već dato u februaru 2017., kada je potpisan Kolektivni ugovor za oblast zdravstva u TK, značajno ugroziti cjelokupno zdravstvo TK.
