INFORMIRANJE U LUKAVCU
i
NEKI
TEKSTOVI O SMOLUĆI
iz
RATA
1992. – 1995.
* * *
/SVIJETLA TAČKA U PRVOJ GODINI RATA/
* * *
Prvo glasilo u takvim uvjetima bilo je BOL 1. i BOL 2. – Bilten Općine Lukavac – dva broja koja je samoinicijativno priredio Samir Šestan, uglavnom preuzimajući tekstove poznatih autora koji su ozbiljno razmatrali pitanja opće prijeteće ratne opasnosti na prostoru ex-YU, a pisali za beogradsko Vreme, sarajevsko Oslobođenje i sl.
* * *
Drugi broj je BOLa na naslovnici donosi topografsku kartu grada Lukavac s iscrtanom linijom podjele gradskog teritorija na nacionalnim osnovama, što je u Skupštini opštine Lukavac čak otvoreno zagovarao jedan broj delegata Srpske Demokratske Stranke Lukavac, a odobravala Hrvatska Demokratska Zajednica.
* * *
Početak ratnih dejstava u Lukavcu dočekan je sa dva priopćenja – 19. svibnja, 1992. godine noću /poslije prvoga artiljerijskog napada sa Ozrena/ i 20. svibnja, 1992. godine ujutro, koja je po nalogu Predsjednika Skupštine opštine i Ratnog Predsjedništva Lukavac – Seada Hasanhodžića – pisao član upravo formiranog Ratnog Predsjedništva Skupštine opštine Lukavac, u to vrijeme mr socioloških nauka Edhem Muftić.
Priopćenja umnožena na pisaćim mašinama i geštetneru puštena su u opticaj među građane kao prve informacije o početku oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu i na prostorima općine Lukavac. Priopćenja su bila krajnje dobronamjerna i upozoravajuća u uvjetima zaoštrenih tenzija, općeg međusobnog nepodnošenja i međunacionalnog nerazumijevanja koje su proizveli nezrelo i politički neuko višestranačje i njegove nezajažljive ambicije.
* * *
U prostorijama općinskog Sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Skupštine opštine Lukavac, 20. svibnja, 1992. godine, spontano se okupila nestranačka grupa ljudi naklonjenih pisanoj riječi, fotografiranju i snimanju kamerom sa željom da uz podršku Skupštine opštine Lukavac počnu pisati i bilježiti ratne događaje.
Iskustva iz Socijalističke Republike Slovenije i Socijalističke Republike Hrvatske, sugerirala su da će se ratni događaji odvijati i produžiti na istoj matrici na kojoj su tamo počeli, jer je nesumnjivo riječ o velikosrpskoj fašističkoj zamisli da disoluciju SFRJ iskoristi za stvaranje Velike Srbije na granici: Virovitica – Karlovac – Karlobag… u Hrvatskoj.
Bila je to grupa ljudi koja nije imala nikakve predrasude i dvojbe o namjerama i ciljevima Srpske Demokratske Stranke u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini čija se zastava već međunarodno priznate zemlje vijorila na East Riveru ispred zgrade Organizacije Ujedinjenih Naroda – OUN. Osim svega, to su bili ljudi koji nisu mogli ni pomisliti na bilo kakvu mogućnost međusobnog razdvajanja etnija i konfesija.
U osnovi, bio je to PRESS CENTAR opštine Lukavac koji je počeo sa dnevnim izdavanjem BOLa – Biltena Opštine Lukavac i kojemu je, na prijedlog predsjednika Skupštine opštine i Ratnog predsjedništva općine Lukavac – Seada Hasanhodžića – kao prvi rukovodilac, imenovan mr Edhem Muftić.
U roku od samo nekoliko dana – formirana je i lokalna televizija u čemu je posebno značajnu ulogu imao Nevres Hrvanović, ing. elektrotehnike. Javljanje u programima radija Tuzla i Sarajevo bilo je uredno u svim emisijama vijesti. Tako je, ponajvećma stjecajem uvjeta i dobrih namjera grupe građana, Lukavac dobio dobro organizirano i relativno kvalitetno i nepristrasno, čak: objektivno informiranje.
* * *
Za prve informativne korake formiranog PRESS CENTRA pokazalo se izuzetno važnim upravo imenovanje mr Edhema Muftića kao rukovodioca. Muftić nije vršio nikakve pritiske u smjeru određenog profila informiranja i informacija, niti je protežirao stranačke interese, tendencije, sukobe, ciljeve i kadrove. Jedini interes svih, bila je slobodna, mirna i nezavisna Republika Bosna i Hercegovina.
Videći da ima vrijedne, savjesne, odgovorne i inteligentne ljude u PRESS CENTRU, dopuštao je da rade kako najbolje mogu i znaju, podržavajući i upravljajući se prema svojim potencijalnim mogućnostima, patriotskoj savjesti i humanističkim, antiratnim i patriotskim načelima, a to se pokazalo veoma djelatnim i čak visoko podsticajnim i profesionalnim.
Smoluću i sve oko nje kao fenomen, gledali smo bez imalo mržnje, ali s puno čuđenja zbog njihove upornosti i vjere u izolaciju kao rješenje njihovoga i našega problema. Zbog njihovoga naprasnog, a beskrajnog nepovjerenja prema ljudima sa kojima su u miru i slozi živjeli stoljećima.
* * *
SMOLUĆA
NA
POČETKU
* * *
Pokušaji novinara i snimatelja da uspostave komunikaciju sa Mjesnom zajednicom Smoluća – jednako, kao što su svakodnevno nastojali i prema drugim mjesnim zajednicama u Oopćini Lukavac, ostali su bezuspješni.
Smolućani su dvije grupe novinara i snimatelja nakratko i zadržali u nekoj vrsti pritvora u Domu kulture Smoluća, ali izjave o nastaloj situaciji nisu željeli i htjeli dati ni nakon dužeg međusobnog domunjđavanja. Ustvari, stav Srpske Demokratske Stranke o potrebi izoliranja Smoluće u općini Lukavac – već je funkcionirao.
Poslije bezuspješnih pokušaja, Smolućani više nisu ni dopuštali da se uđe u Smoluću. To je bio i kraj takvih nastojanja, jer su ratna dejstva ozrenskih Srba po Lukavcu dokidala i volju i svaku takvu mogućnost za komuniciranje uopće. Utoliko prije, što je srpski Radio Ozren kontinuirano djelovao i širio najcrnju šovinističku i fašističku propagandu, pri čemu je koristio izmišljotine, uvrede i laži, podlosti najgore vrste – kako bi Smoluću održao zatvorenom do za njih pogodnog trenutka: evakuacije srpskog življa.
Smolućani su tu evakuaciju i priželjkivali, ili možda – toga nisu mogli biti ni svjesni, što čisto sumnjamo – jer im je govoreno kako će Srbi završiti rat u svoju korist kao u čas posla, a potom doći u Lukavac na belim konjima kao pobednici… Osim toga, u interesu Srpstva dužni sve izdržati i podnijeti…
* * *
Duže od tri mjeseca Smolućani su pripremani za izvlačenje iz njihovoga sela. Obavještajni podaci su nedvosmisleno govorili o koncentriranju snaga srpske vojske na Ozrenu već tokom srpnja, 1992., a kasnije smo mogli konstatirati da je kao dan D bio određen: 30. kolovoza, 1992. godine.
Otvaranje koridora prema Smolući izvedeno je vojnički, nasilno, kakva je bila i kako je izvršena i evakuacija – o čemu su ostali brojni snimci i nedvosmisleni tragovi i dokazi u selu Smoluća kao njihovom kazamatu kao i duž cijelog puta kojim su se kretali prilikom izlaska na Ozren.
* * *
NEKI OD TEKSTOVA
OBJAVLJENIH TOKOM RATA
O
SMOLUĆI
* * *
SMOLUĆA
RAZMJENA ZAROBLJENIH I UHAPŠENIH
PREMA NAČELU
SVI ZA SVE
* * *
Na putu Šikulje – Smoluća, na /50/ pedeset metara ispred prvih smolućkih kuća i srpskog mitraljeskog gnijezda – 27. srpnja, 1992. godine – izvršena je jedna /od svega tri/ razmjena zarobljenih i uhapšenih prema načelu: svi za sve.
Pregovarači su se sporazumjeli: Smoluća će isporučiti – razmijeniti /4/ četiri zarobljena pripadnika Teritorijalne odbrane Srebrenik, ali zahtijeva da joj po spisku bude izručeno /11/ jedanaest ljudi iz Tinje, Potpeća i Lukavca. Pregovarači u ime općine Lukavac i općine Srebrenik: Husein Salkić Kojo i Avdić Kemal – pristali su.
Tada se javlja zanimljivost: jedan broj zarobljenika i uhapšenika, ne želi da bude razmijenjen. Naprosto, ne žele da idu u Smoluću! Smolućanima je to saopćeno kao i njihova obaveza da se želja uhapšenih i zarobljenih mora poštovati, te da ljudi, nasilu, ne smiju biti razmijenjeni.
Smolućani su prihvatili pod uvjetom da svi sa spiska za razmjenu budu dovedeni na mjesto razmjene, te da se tu izjasne. Na licu mjesta. Što je prihvaćeno.
Tako je i učinjeno. Koloni od /11/ jedanaest uhapšenih priključila se i jedna žena – Dragica Nikić, koju je rat zatekao u tuzlanskoj bolnici. Željela je u Smoluću jer su joj tu muž i djeca. Osim Dragice Nikić, u Smoluću su prešli i uhapšenici Stević Radislav iz Lukavca i Vuković Nedo iz Potpeća. Preostalih devet ljudi koje su Smolućani tražili, jasno i glasno su rekli da neće u Smoluću i da ne žele biti razmijenjeni.
Smolućani su oslobodili četiri zarobljenika Teritorijalne odbrane Srebrenik: Nadil Poljaković, Edin Malkić, Hazim Zukić i Avdo Hodžić. Razmjena je neovisno o ishodu, realno gledano, uspjela.
* * *
Svi uhapšenici koji su u okviru razmjene svi za sve odbili odlazak u Smoluću, oslobođeni su daljeg izdržavanja zatvorske kazne i pušteni da odu kuda žele…
/fragment/
* * *
ak, 1992. BOL
* * *
DOBOŠNICA – REQUIEM
DOBOŠNICA, NAUK I POTICAJ
* * *
Kao u apokaliptičnom otkrovenju po apostolu Ivanu o svršetku svijeta, Dobošnicom je prošla SMRT, potom prokletstvo PLJAČKE, a sve je dokončao plamen VATRE.
Donja i Srednja Dobošnica, bukvalno više ne postoje. To su sada samo nazivi za mjesta u kojima su dugo živjeli ljudi, a koja je srpska soldateska sravnila sa zemljom – kako sami vole reći.
Trebalo je samo /36/ tridesetšest sati prisustva SDSove soldateske, pa da nestane sve što su ljudi desetljećima stvarali i gradili. Sada je moguće samo pisati žalopojku za mrtvim ljudima i uništenim materijalnim dobrima.
Poslije Dobošnice, ni mi više nismo isti. Nemojmo se zavaravati. Ovo sa Dobošnicom je definitivno, ma kako se osjećali. Ovo je ono što nas zauvijek mijenja. Zlo ne može biti osnovni smisao postojanja ovoga svijeta.
Ubijanje starih, bolesnih na bolesničkoj postelji, teško pokretnih na pragovima njihovih kuća, paljenje njihovih domova, ubijanje domaćih životinja, rušenje grobalja i bogomolja… previše je toga za bilo kakvo razumijevanje pojave.
Naša borba protiv Zla, a za našu Zemlju Bosnu i Hercegovinu – neophodna je i pravedna, ako se već uopće smatramo ljudima, a Bosnu i Hercegovinu vidimo kao svoju DOMOVINU – na koju je bezobzirno nasrnuo VELIKOSRPSKI FAŠISTIČKI AGRESOR organizirajući se vojnički i koristeći sva sredstva koja su mu se našla na raspolaganju…
/fragment/
* * *
ak, DOMOVINA, 1993.
* * *
SKUPŠTINA OPŠTINE LUKAVAC
KO
JE OTŠAO IZ
ORGANA UPRAVE
* * *
/vikend duži od 120 dana/
* * *
Vrijedi biti iskren i pošten i shvatiti, kako to što su u pripremi agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i na općinu Lukavac učinili bosanski Srbi, nije bilo ni lahko ni jednostavno. Naprotiv, to su smišljali i protiv sebe kao i veliku gadost protiv svih. Podržavala ih je samo anahrona velikosrpska fašistička ideja i krajnje radikalne i fašizirane osobe.
Bili su ravnopravni građani ove Zemlje i ovoga Grada u svakom pogledu. Bili su zaposlenici u svim strukturama općine Lukavac sasvim primjereno svojim stručnim kvalifikacijama, imali su sve što i drugi. Ali, na kraju balade – radili su samo ono što kaže Srpska Demokratska Stranka – bez alternative i uzmaka – a radi postizanja velikosrpskog fašističkog cilja – neovisno o cijeni koštanja koju su morali platiti.
Jer, rat je kao elementarna nepogoda. Glupi i zluradi su ih svesrdno podržavali. I dan-danas se raduju. Pa, neka im bude.
Moraju priznati, uvijek su imali i veće parče svega nego što bi im s obzirom na broj srpskog življa pripadalo. Doduše, niko ne može reći kako im je nešto poklanjao, bili su vrijedni i zaslužni, dobri ljudi i radnici.
Nije im bilo lahko sve to napustiti u trenutku kada je Srpska Demokratska Stranka odlučila. Nije bilo lahko, ali bili su poslušni i kao hipnotizirani – vojnici – kakve je Srpska Demokratska Stranka željela.
Muslimani i Hrvati su manje – više, bili dobre komšije, prijatelji, kumovi, bračni drugovi. Bila su to dobra vremena, plaće i zaposlenja. Stanovi. Obiteljske kuće. Međusobne posjete i zajednički godišnji odmori u društvenim objektima. Vikend kuće u Smolući. Proslave rođendana i značajnih datuma. Socijalna i zdravstvena zaštita. Obrazovanje.
Etc.
Sve to i puno drugoga, poništeno je zločinom velikosrpskog predznaka koji su počinili u zemlji koja je bila i njihova domovina, a koja je multikulturalnim iskustvom mogla poslužiti kao uzor cijelome svijetu za snošljivost zajedničkog življenja i suživot, kao savršen civilizacijski i multikulturalni model.
Kao dokaz o rečenom, navodimo samo ko je otišao iz Organa uprave – Skupštine općine Lukavac. Srbi su, naime, u jednoj fazi ostvarivanja svoje velikosrpske zamisli i projekta bili uvjereni, kako će već samim njihovim izlaskom i povlačenjem iz Organa uprave Skupštine općine Lukavac i organizirane vlasti u Bosni i Hercegovini, općenito – sve što ostane – samo od sebe da se uruši i sruši, naprosto – nestane.
Velikoj većini je rečeno da odu u svoja sela i da će za nekoliko dana sev biti gotovo, a oni će se vratiti na belim konjima. Naravno, u selima su ih čekali mobilizacijski pozivi za uključivanje u jedinice Vojske Republike Srpske. Požurili su dati svoj doprinos.
Jedan broj njih je, prije dana D – već uveliko perjao u Srbiju i europske zemlje, jer, znali su ono što nikome nisu htjeli reći: dolazi vrijeme velikosrpskog zločina radi stvaranja Velike Srbije kao države svih Srba ili svih Srba u jednoj državi, zato treba napustiti posao i otići, tome ne treba ni nazočiti ni svjedočiti!
I sami su otišli.
* * *
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA PRIVREDU I DRUŠTVENE DJELATNOSTI
* * *
- Spasojević Milena, referent za statistiku
- Todorović Milka, daktilograf
- Žarić Čedo, referent za plan i analize
- Todorović Nada, matičar
- Mitrović Miladin, pomoćnik sekretara
- Ristić Milena, referent u pisarnici
- Ograšević Hasan, dostavljač pošte
- Mitrović Zoran, dostavljač pošte
- Todorović Vojislav, dostavljać pošte
- Vukomanović Gospa, referent u Budžetu
- Majinović Vera, tržišni inspektor
- Spasojević Stevan, prosvjetni inspektor
- Hrnjak Marija, veterinarski inspektor
- Đuranović Mladen, saobraćajni milicionar
- Stanković Milivoje, referent za kulturu, fizičku kulturu i inf.
- Ilić Đorđo, šumar
- Gojković Branislav, direktor trgovinske inspekcije
* * *
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA URBANIZAM, STAMBENO-KOMUNALNE I IMOVINSKO PRAVNE POSLOVE
* * *
- Piljić Mirjana, referent za pravne poslove
- Vujović Milena, referent za urbanizam, šef odsjeka
- Mićanović Džana, inspektor za gradnju
- Babić Jovo, šef inspekcije za gradnju
- Tošić Jadranka, pravnik za imovinsko-pravne poslove
- Tošić Živko, direktor uprave prihoda
* * *
OPŠTINSKA UPRAVA ZA GEODETSKE
POSLOVE I KATASTAR NEKRETNINA
* * *
- Kapetanović Dragica, šef odsjeka
- Dujković Braco, geometar
- Tošić Ozrenko, geometar
- Mrkonjić Vlado, geometar
- Kulišić Mirjana, daktilograf
- Nikić Ruža, referent za premjer nekretnina
* * *
OPŠTINSKI SEKRETARIJAT
ZA
NARODNU ODBRANU
* * *
- Višnjić Bojan, načelnik Štaba CZ
- Vračević Mladen, Štab CZ
- Vukomanović Ljiljana, referent u Štabu CZ
- Jokanović Dušan, referent u Štabu CZ
- Duvnjak Danica, referent u Štabu CZ
- Cvjetković Dušan, Centar za OJOiJ
- Mašić Nina, daktilograf
* * *
TERITORIJALNA
VATROGASNA JEDINICA
* * *
- Vukomanović Zoran, vatrogasac
- Vujović Branko, vatrogasac
- Radić Miladin, vatrogasac
- Mitrović Radivoje, vatrogasac
- Nikić Slobodan, vatrogasac
* * *
OPŠTINSKA UPRAVA DRUŠTVENIH PRIHODA
* * *
- Vujošević Biljana, referent uprave prihoda
- Todorović Jelena, inspektor uprave prihoda
- Trifković Nada, inspektor upreve prihoda
- Tripić Uroš, inspektor uprave prihoda
- Cvjetinović Miloš, dostavljač pošte
- Nikić Ružica, referent uprave prihoda
- Majinović Miladin, šef odsjeka
- Radić Milan, dostavljač pošte
- Softić Dragana, referent uprave prihoda
* * *
OPŠTINSKO JAVNO PRAVOBRANILAŠTVO
* * *
- Ristić Mira, daktilograf
* * *
ŠTAB
TERITORIJALNE ODBRANE
* * *
- Kulišić Danilo, referent u Štabu TO
- Tripnović Cvjetko, referent u Štabu TO
- Mrkonjić Milenko, referent u Štabu TO
- Mihajlović Obrad, čuvar u Nast. centru Smoluća
* * *
SLUŽBA ZAJEDNIČKIH POSLOVA
* * *
- Mandalinić Milada, referent
- Blagojević Nadija, sekretar predsjednika SO
- Miličević Aida, referent
- Cvjetković Gordana, referent
- Despotović Gina, spremačica
- Vračević Ranka, kafe-kuharica
- Cvjetković Vida, referent
- Vukomanović Ljepojka, šef račuovodsta
- Trivić Vinka, sekretar predsjednika IO SO Lukavac
- Simić Ranko, Sekretar SO Lukavac
- Tripić Jovan, predsjednik IO SO Lukavac
* * *
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
STANICA JAVNE BEZBJEDNOSTI
LUKAVAC
* * *
Spomenut ćemo samo jednu osobu, zamjenika Komandira Stanice javne bezbjednosti Lukavac:
- Ratko Gajić, koji je odlazeći na Ozren i dalje odvezao policijski automobil i radiostanicu.
* * *
Dakle, pod političkim i propagandnim pritiskom Srpske Demokratske Stranke, Općinske organe uprave samovoljno i bez najave napustilo je ukupno /68/ šezdesetosam ljudi samo u Skupštini općine Lukavac, ne računajući skupštinske poslanike i zaposlenike u trgovinama, školama, Općinskom sudu, Ministarstvu unutrašnjih poslova, gradskom saobraćaju, Domu zdravlja, Komunalnom preduzeću Rad, tvornicama, etc.
Borba za državu svih Srba ili sve Srbe u jednoj državi koju su i obznanili, podrazumijevala je i borbu protiv svih koji nisu Srbi. Tako su objelodanili i razgolitili svoje fašističke namjere. Bila je to nedvosmislena velikosrpska fašistička deklaracija o Srpstvu, Velikoj Srbiji, ex-YU i njezinim narodima.
Ustvari, KORAK U MRAK….
