Riječ je o tome, što je u virtualnom prostoru interneta počelo okupljanje siromašnih ljudi vođenih predstavom o osobnoj socijalnoj bijedi, odsustvu pravde i potrebi da se ta stvar u njihovim životima konačno promijeni. Odlučili su protestirati. Zakazali su okupljanje ispred zrgade Suda u Tuzli za 05. 02. 2014. godine u 09,00 sati.
U prvi mah, pa i nakon sat vremena, ideja nije izgledala drugačije nego kao promašena. Upravo na internetu, odakle je sve i krenulo, govorilo se kako je riječ o 100-200 okupljenih građana, tj. demonstranata i mlakoj atmosferi protestiranja.
Tada su okupljeni demonstranti odlučili krenuti na trg ispred Kantonalne vlade. Uzgred, stalno su se priključivali novi građani. Tako je skup ispred zgrade sodaso vrlo brzo imao više od 1000 građana koji su prosvjedovali zbog nezaposlenosti, loše privatizacije i neefikasnosti vršilaca kantonalne vlasti. Paralelno, rasle su i policijske snage koje su imale zadatak zaštititi objekat i vršitelje funkcija vlasti.
* * *
Gladni ljudi imaju kratak fitilj i brzo gube strpljenje. Kako im se niko od političara nije želio obratiti, eksplodirali su. Sukobili su se sa policijom i provalili u zgradu vlade Tuzlanskog kantona. Tražena je smjena vlade. Skandirano je: Lopovi. Izlazite napolje. Podnesite ostavke. Etc.
Kako to već biva, niti demonstranti, niti policajci, nisu imali živaca i strpljenja. Stara je narodna pametnica prema kojoj sila Boga ne moli. Na jednoj strani bili su nedovoljno osmišljeni protesti kojima se spontano priključivao sve veći broj građana, a na drugoj opremljena i dobro uvježbana policija koja je od samoga početka brutalno i prekomjerno koristila silu.
Ozlojeđenost protestirajućih građana rasla je i eskalirala u otvoreni ulični sukob sa policijom. Stalno je rastao broj demonstranata, ali i broj policajaca. Svako je činio svoje. Zbivanje je postalo elementarna nepogoda sazdana od pomiješanih osjećanja i namjera. Policajci su tukli i hapsili. Demonstranti su vikali, psovali, bacali kamenje, razbijali prozore na zgradi vlade, palili gume, razvaljivali kontejnere za smeće.
Događaji su izmakli kontroli. Bilo je sve više povrijeđenih građana i policajaca, sve više građana koji su uhapšeni ili trebali hitnu medicinsku pomoć. Među uhapšenima je i Aldin Širanović, mladi čovjek koji je bio na čelu grupe udar, a na protestima sa bh zastavom preko tijela i megafonom, u jednoj fazi usmjeravao je tok demonstracija i događaja.
* * *
Demonstracije su zakazane i nastavljene narednoga dana tačno u podne. Sada je to bio veći broj, čak i više od 3000 građana. Sada i lošijeg raspoloženja zbog događaja od prethodnoga dana. Bio je i veći broj policajaca. Broj građana bio bi i neusporedivo veći da prilazne ulice prema zgradi vlade i putovi prema gradu Tuzla nisu blokirani od strane policije. Sada su već svi koristili sva raspoloživa sredstva osim vatrenog naoružanja.
Vijesti koje su se čule u formi različitih izjava iz vlade, općinskoga vijeća i policije bile su bezobrazne i činile su stvari još gorima u raspoloženju demonstranata čiji su protesti eskalirali i trajali i duboko u noć. Događalo se svašta i o tome ćemo još biti obaviješteni.
Protestirajući građani uzvikivali su različite slogane koji su zvučali i nebulozno, kao: Pobuna! Narodna revolucija!, i sl. Iz nebroj izjava jasno se vidjelo kako je pokretač isti: socijalna bijeda građana, nezaposlenost, ugrožena egzistencija i bešćutna vlast. Umjesto da se događaji smire, nezadovoljstvo i sukobi su eskalirali do neželjenih oblika i razmjera.
Ljudi su u proteste krenuli iz svoje muke i virtualnog svijeta. Demonstracije su zakazane sa interneta i mreže face book koja je gostoljubivo izražavala potporu namjerama. Dakle, sve je krenulo iz najsuvremenijeg vida međusobnog komuniciranja i razmjene informacija o jadu i bijedi. Sve su svi mogli vidjeti i predvidjeti. Sarkastično kazano, na strani demonstranata bili su samo demonstranti i internet.
Policajci su mladi, snažni, suvremeno obučeni i opremljeni. Štitovi i kacige od pleksiglasa, dugačke palice. Kreću se u kordonu i grupama. Dobro trče i udaraju. Znaju borilačke vještine. Gdje udare tu trava ne raste. Iz eskalirajućih zbivanja, potkrijepljena video snimcima, stiže vijest da se demonstranti i policija tuku kamenicama. Tuku se kamenicama koje su upravo demonstranti bacili na policajce i zgradu vlade. Sad i policajci koriste isto sredstvo protiv demonstranata.
To je pravo kamenje, komadi cigle, betona, asfalta. Pucaju glave i policijski šljemovi. Sve se događa istovremeno: najsuvremenija oprema policajaca i ljudi koji bacaju kamenje kao iz kamenog doba. Policajci prihvataju kameno oružje kojim su ih demonstranti upravo tukli i sudjeluju u haosu kojemu su trebali samo nazočiti i eventualno usmjeriti tok. To je već prethistorijska slika očaja i bezumlja iz kamenog doba pred našim očima i kamerama. Na internetu kao globalnoj informacijskoj i komunikacijskoj mreži.
Sliku producira upravo sama bezumno koristoljubiva vlast koja je po svim osnovama izdijelila ljude. Bijedom je vratila građane u prethistoriju kako bi efikasnije vladala njihovim životima. Vratila ih do kamenog naoružanja nasuprot atomatičarima.
Svojom nakaznom pohlepom i prokletstvom, vlast je bezočno opustošila sve što je mogla. Provela nakaznu i kriminalnu privatizaciju. Ukrala je i uzela sve što se moglo ukrasti i uzeti. Zadužila zemlju do dužničkog ropstava. Ostavila ljude bez posla i sredstava za život. Vlast se vozi luksuznim automobilima, helikopterima, avionima. Opremljena i dobro obučena čuva je policija. Vlastodršci su u skupim odijelima, kravatirani i s visokim plaćama. U foteljama. Arogantni i puni sebe kao tuka govana. Vlast je izgubila svaku vezu sa stvarnošću i životom. Sa narodom koji ju je izabrao. Vlast nema smisla za šalue i narodne ideale. Vlast je pametna, svi drugi su budale.
* * *
Dakako, stvari mogu uvijek biti i gore. Narod je to naučio upravo od svoje vlasti. U posljednjih /20/ godina, nebroj puta smo željeli da to što nam se događa već bude dno koje dotičemo. Govorili smo: pa, ne može više biti gore od ovoga! Ali vlast nas je svaki put uspješno uvjeravala, kako možemo tonuti još dublje. Sada izgleda kao da bi mogao doći red i na vlast da malo tone. Ne samo da tone, već i da leti. Makar i ne znala plivati, roniti i letjeti. Sve se može kad se mora. Takvo je narodno životno iskustvo.
* * *
U dva dana pokazala se zastrašujućom još jedna stvar: novinari i mediji. Skoro, pa među novinarima nema živa čovjeka koji će reći istinu i suvislu riječ o događajima. Boje se sami sebe. Ne znaju šta gledaju i vide. Ne vjeruju svojim očima. Nemaju blage veze. Demonstrante nazivaju protestantima i tako im određuju vjeru o kojoj takođe nemaju pojma. Mediji su žuti bez mjere. Šute i čekaju. Potom objave kako Tuzla gori u plamenu, a vlast izdala naređenje: udri bagru! Toliko zluradosti i pakosti naspram događaja u Tuzli!
Zlurado i pogano od neshvatljivoga zadovoljstva zbog razvoja događaja. Istaknuti profesor Fakulteta političkih nauka iz Sarajeva Zdravko Grebo iza nevjerojatne maske svoga izobličenog lica nada se kako je to najava nekakvoga: proljeća. Valjda misli na Veseli pariški svibanj i 1968. Jadna majko svoja. Ljudima oči ispadaju, a profesor baca nakazne šezdesetosmaške metafore.
Ova zemlja među ljudima koje smatra intelektualcima ima najviše budala koji život provode visoko na nebesima ili u špiljama. Na površini zemlje nisu i ne znaju gdje su. Plove na izmišljenim oblacima, u svojim snovima i lagodnim životima.
Vehida Šehića koji je stalno na najvišim dobro plaćenim funkcijama od minuloga rata do danas, glupava novinarka pita otkuda na demonstracijama toliko učenika srednjoškolaca. On kaže kako su ta djeca neobrazovana, neuka, besposlena, pa idu tamo gdje mogu naći belaja. Nevjerojatno. Taj istaknuti tuzlanski intelektualac, nema pojma ni blage veze o tome, kako su ta djeca upravo oni mladi i ovovremeni ljudi koji su najviše lajkali proteste i demonstracije na internetu! Tek potom su građani, među kojima su i njihovi roditelji, izašli na ulicu. Izašli zbog očaja.
To su djeca čije su roditelje naše vlasti ostavile bez ičega. To su djeca koju roditelji bez ičega trebaju hraniti i školovati. To su djeca koja će morati otići iz ovakve zemlje kako bi mogla zaraditi parče hljeba. To su djeca koja će biti najbolji ljudi i radnici suda gdje dođu širom svijeta, a ova će zemlja biti bez njih, makar su u njoj rođena i školovana.
Šehić je samo jedan od nebrojenih tupadžija koji je svemu ovome već dvadest godina /a takav čovjek pouzdano i cijeloga svoga života/ dobro kumuje iza firme o borbi za ljudska prava, demokratiju i građansko društvo u koje se svakodnevno zaklinje. Šehić je Tuzlak ali ne zna da su u neposrednoj blizini skoro sve tuzlanske srednje škole i da djeca ako žele imaju pravo, mogu u toku školskoga odmora doći na demonstracije kao visoku školu borbe za građansko društvo, pa se vratiti na čas.
* * *
Dakle, uopće nije slučajno što u politici i vlasti imamo ljude koji su još uvijek po shvatanju suvremenog svijeta tek reptili, dinosaurusi i čudovišta koja ne razumiju ni sami sebe. Nemaju pojma o sebi i drugim ljudima. O vremenu i nevremenu. Oni jedva da umiju uključiti svoje sukpocjene laptope koji su im darovani uz mobilne telefone, sekretarice, vozače, urede i automobile. To, nije dobar znak, a znakovito JEST.
