Asmir Hadžić iz Lukavca iznenadio se kada su ga u jesen 2020. obavijestili iz firme u kojoj radi da su zaprimili sudski nalog za izvršenje u kojem je navedeno da se vrši pljenidba polovine njegovog ličnog dohotka. Kasnije je saznao da je to posljedica kreditnog ugovora iz 2005. godine za koji tvrdi da se na njemu ne nalazi njegov potpis.
Hadžić priča za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da od tada počinje njegov košmar jer nije znao zbog čega je uslijedila pljenidba polovine njegove plate od 430 konvertibilnih maraka (KM), osim što je na rješenju navedeno da dug iznosi 10.660 KM.
“U tom momentu nisam znao kome da se obratim, šta da radim. Saznao sam preko nekih svojih prijatelja za gospođu Jasminu Kuduzović da bi mi ona mogla pomoći, pošto nisam imao para za advokata, i obratio sam se njoj”, kaže Hadžić, navodeći da je tada saznao da je jedan od 700 prevarenih.
“Oni meni i dalje odbijaju platu”, dodaje on.
Jasmina Kuduzović iz Foruma nevladinih organizacija Lukavac, Sekcija za zaštitu žiranata, koja u sudovima zastupa žirante, objašnjava da je ženska osoba u Tuzlanskom kantonu (TK) podigla višemilionske kredite i u dugovanja uvukla oko 700 porodica kojima je falsifikovala potpise, među kojima i Hadžićev.
Prema njenim riječima, po kreditnom ugovoru je 2005. pokrenut postupak protiv tri osobe, ali među njima nije bilo Hadžića, iako je on naveden kao nosilac kredita, te mu nije, kao ostalima, dostavljeno rješenje o izvršenju koje je pokrenuto u julu 2005. godine. Rješenje o izvršenju Općinskog suda u Lukavcu nisu dobili ni ostali odmah nakon njegovog pokretanja, već nakon 11 godina.
“Rješenje o izvršenju je poslano dvojici žiranata 2016., kada su dobili poziv, jer sam i njima pisala prigovor na to rješenje, ali Asmiru nije poslan. Njih dvojica su išli na parnični postupak i tražili su vještačenje potpisa, koje je pokazalo da njihov potpis na mjenici nije originalan i banka je povukla tužbu”, pojašnjava Kuduzović i navodi da je u odnosu na trećeg žiranta predmet poslan u Živinice, dok je kasnije u odnosu na Hadžića, kao nosioca kredita, predmet poslan na izvršenje i nije imao mogućnost da uloži prigovor na to rješenje.
“Na osnovu dokumentacije koja je dostavljena u Hadžićevu firmu, zaključila sam da su prošli svi rokovi, čak i po sudskoj presudi sva potraživanja zastarijevaju nakon deset godina. Ovdje je već od početka, odnosno od donošenja rješenja o izvršenju do pljenidbe prošlo 15 godina. U svakom slučaju je nastupilo zastarijevanje”, navodi Kuduzović.
Drugi problem, kako kaže Kuduzović, predstavlja činjenica što je već sudski dokazano da su potpisi na mjenici krivotvoreni te se u tom slučaju ona više ne može koristiti.
Osim toga, kako ističe, u Zakonu o zaštiti potrošača je striktno navedeno da se mjenica kao vjerodostojna isprava, odnosno kao mjera osiguranja, ne može koristi u potrošačkim kreditima.
Zbog toga što na osnovu takve isprave Općinski sud u Lukavcu vrši prinudnu naplatu, Kuduzović je protiv postupajućeg sudije podnijela krivičnu prijavu, koju je Kantonalno tužilaštvo TK-a odbilo te je uslijedila žalba glavnom tužiocu, na koju još čeka odgovor. Odgovor, kaže, nije dobila ni od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) te najavljuje apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.
Na upit šta se dešava sa ovim predmetom, iz Općinskog suda u Lukavcu je odgovoreno da se predmet po žalbi nalazio u Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je potvrdio rješenje prvostepenog suda.
“Odbačen je prijedlog Foruma NVO Lukavac, Sekcija za zaštitu žiranata, za sudjelovanje u ovom postupku kao umješača na strani izvršenika kao nedopušten”, naveli su u Općinskom sudu u Lukavcu, uz napomenu da nam ne mogu dati više informacija o ovom predmetu jer nismo stranka u postupku.
Kuduzović i Hadžić pokušavaju da angažuju grafologa koji bi vještačio potpis na mjenici.
“Malo je to smiješno, ali nikad se nisam potpisivao pisanim slovima. Jedan takav potpis imam i mogu sto posto reći da to na mjenici nije moje”, tvrdi Hadžić.
On kaže kako poznaje ostale čija su imena bila navedena u rješenju o izvršnom postupku jer su mu komšije.
“Navodno su i njihovi potpisi falsifikovani. Oni su imali šansu da vještače potpise, ja nikad nisam imao šansu. Tako je ispalo da dva potpisa nisu ispravna, i da je moj potpis ispravan”, kaže Hadžić.
Osim što se probijaju rokovi u izvršnim postupcima, kaže Kuduzović, parnični postupci u kojima žiranti traže i pokušavaju da ostvare svoja prava također traju godinama, ali mikrokreditne organizacije ne provode sudske odluke.
Kao primjer, Kuduzović navodi predmet Ibrime Turković, koju je zastupala u Općinskom sudu u Gradačcu, gdje je oslobođena obaveza da vraća tuđi kredit, ali unatoč sudskoj presudi, mikrokreditna organizacija neće da je oslobodi od vođenja u “E” kategoriji, što znači da ona ne može podići kredit za sebe.
“Ona je bila žirant i sedam godina smo se sudski borile i uspjeli smo dobiti dvije presude, i na parničnom i na izvršnom postupku, oslobođena je svih obaveza po kreditnom zaduživanju. Ima presuda da joj se treba vratiti ono što je platila, a oslobođena je obaveze da vraća kredit umjesto glavnog dužnika”, kaže Kuduzović te dodaje kako postoji značajan broj ovakvih primjera gdje mikrokreditne organizacije na taj način ucjenjuju žirante i ne brišu ih s liste dužnika nakon sudske presude.
U Općinskom sudu u Gradačcu nisu odgovorili šta se dešava s predmetima Ibrime Turković.
Zakoni se ne primjenjuju retroaktivno
Advokatica Šemsa Droce, koja pred sudovima zastupa žirante, kaže kako se oni varaju na razne načine i da je jedan od njih falsificiranje potpisa, te se to dokazuje grafološkim vještačenjem.
“Da bi osoba koja se smatra oštećenom podnijela tužbu, opet mora imati novac jer treba joj advokat, a u tim nesigurnim postupcima advokat mora predočiti stranci u kom procentu te njegove izjave i činjenice može dokazati, izlaže se troškovima sudske takse na tužbu, na presudu, na eventualnu žalbu i na troškove vještačenja. Većina tih ljudi nema tog novca”, kaže advokatica Droce.
Kuduzović kaže da sudije ne primjenjuju Zakon o zaštiti žiranata ni osam godina od njegovog donošenja, niti ga spominju u svojim odlukama.
“Naš cilj kod donošenja tog zakona je bio na pravi način zaštititi žirante”, navodi Kuduzović.
Advokatica Droce objašnjava da su banke donošenjem Zakona o zaštiti žiranata prestale koristiti kategoriju “žiranti”, što je razlog da sudovi ne primjenjuju ovaj zakon, kao ni Zakon o zaštiti potrošača, u kojem su dijelom obuhvaćeni segmenti žiranata i poslovanja banke.
“Sve dok postupak traje, teku zakonske zatezne kamate, na taj način se desi situacija da osoba mora vratiti tri puta veći kredit, posebno zato što banka, prema Zakonu o obligacionim odnosima, ima mogućnost da te zakonske zatezne kamate pripiše glavnici, odnosno da ih kapitalizira.
Bankama je data prevelika sloboda i ovlaštenja, većina ljudi i ne pročita ugovor o kreditu, dok kreditni službenik, kada obavlja razgovor s korisnikom kredita, ne obavlja razgovor s jamcem, koji samo pristupi ugovoru takvom kakav jeste”, naglašava Droce.
Višegodišnje trajanje postupaka
Osim što se ne primjenjuju zakoni o zaštiti žiranata i potrošača, naše sagovornice problem vide i u višegodišnjem trajanju samih postupaka, dok Droce kao primjer navodi da ovi postupci u sudovima u Mostaru traju po pet do šest godina, iako ima hitnih postupaka koji samo stoje u mostarskom Kantonalnom sudu.
Kuduzović se nada da će donošenje zakona o suđenju u razumnom roku onemogućiti sudijama da kod sebe dugo drže predmete.
“Po Zakonu o vanparničnom postupku, u roku od 217 dana bi se svaki spor mogao okončati, ali kod nas oni traju po deset, 15 ili 20 godina. (…) Sudovi se brane time da imaju puno predmeta, ali ako stranke dostave svu dokumentaciju, sudija na osnovu toga može da donese presudu. Nema potrebe za raspravom”, mišljenja je Kuduzović.
Direktor centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH Arben Murtezić kaže da se u vrlo ograničenom broju slučajeva radi o individualnoj odgovornosti sudije kada se govori o povredi prava na suđenje u razumnom roku u parničnim postupcima u BiH.
“Ustavni sud je odlučivao u brojnim ovakvim predmetima i konstatovao da je prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka te problema efektivnog ostvarivanja nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima”, kaže Murtezić.
Ured disciplinskog tužioca (UDT), prema Murteziću, već duže od deset godina po službenoj dužnosti razmatra odluke Ustavnog suda kojima je ustanovljeno pravo na povredu suđenja u razumnom roku, ali u vrlo malom procentu je pronađen osnov za postupak protiv sudija, dodaje on.
Hadžić kaže kako će zbog kamate biti dužnik do kraja života. Zbog prepolovljenja primanja, ugroženo je školovanje njegovog djeteta i ne ostaje mu novac da plati račune. O drugim troškovima i ne razmišlja.
“Meni je najlakše napustiti i firmu i sve, jer nemam na sebi ništa, ali neću. Hoću da se borim do kraja, da istjeram to djelo na vidjelo”, zaključuje Hadžić.
Tekst je nastao u okviru projekta „Transparentnošću protiv korupcije u pravosuđu“ uz finansijsku podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID), i predstavlja dio šireg projekta “Podrška građanima u borbi protiv korupcije”, koga implementiraju Centri civilnih inicijativa, kao vodeći partner. Sadražaj teksta je isključiva odgovornost BIRN-a BiH i ne mora nužno odražavati stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
