Ova knjiga upućena je onima koji možda nikada neće otvoriti ove strane. Onima koji knjige i ne čitaju. Onima koji fakultet završe bez pročitane knjige…
…Jer, knjiga je ovo o čovjeku rijetkih kvaliteta. O dosljednosti, uspješnosti i moralnoj postojanosti…
Bolni dnevnik majke Emire
Ove riječi ispisao je u prologu Saša Leskovac, autor knjige “Omer Ibrahimagić: Od đaka pješaka do akademika”, nedavno promovirane u Sarajevu, piše Avaz.
– Profesor doktor Omer Ibrahimagić je jedan od naših velikana pravne i političke misli o čijem privatnom životu javnost možda ponajmanje zna. Osjetio sam potrebu da se jedna takva naučna veličina približi javnosti u drugom kontekstu vremena, saradnika i porodičnih okolnosti u kojima su nastajala profesorova djela. Zbog toga je ovo priča o njegovom životu – izjavio je Leskovac na promociji.
Iz prologa knjige u kojem Leskovac skromno konstatira da su “priču mogla napisati i bolja pera, s obzirom na to da je u svojoj dugoj i plodnoj karijeri profesor Ibrahimagić inspirirao veliki broj ljudi”, doznaje se da je njen autor, kao bivši student, dugogodišnji saradnik i veliki poštovalac profesora Ibrahimagića polovinom 2013. godine ušao u njegovu radnu sobu “sa zadatkom da razvrsta, hronološki uredi i katalogizira profesorove dokumente, fotografije, diplome, odlikovanja i ostale artefakte čiji vremenski opseg prelazi sedam decenija”.
Tokom tog rada Leskovcu se nametnula ideja da sastavi priču o životu prof. Ibrahimagića. Posao je završen krajem 2015. godine, a knjiga promovirana 18. ovog mjeseca.
Bio je to povod da ekipa “Avaza” posjeti profesora Ibrahimagića i njegovu radnu sobu, smještenu u skromnom stanu na Alipašinom Polju u Sarajevu. U redakciju smo se vratili s tri poklonjene knjige i teško opisivim emocijama. Osim dva primjerka knjige “Od đaka pješaka do akademika”, prof. Ibrahimagić poklonio nam je, naime, i jednu čiji autor je njegova supruga Emira, a o kojoj Saša Leskovac piše ovako:
“U maju 2009. godine, Ibrahimagić je inicijator i realizator izdavanja jedne knjige – a da nije bio njen autor! Radi se o jednom od najpotresnijih štiva koje je potpisnik ovih redova imao prilike pročitati, knjizi Emire Ibrahimagić “Razgovor majke s ubijenim sinom u opkoljenom Sarajevu”. Knjiga na oko 240 strana donosi 154 dnevnička zapisa koji su pisani u vidu obraćanja u drugom licu jednine, sinu Samiru, poginulom od granate srpskog agresora ispred stambene zgrade u kojoj je s roditeljima stanovao na Alipašinom Polju, 20. septembra 1992. godine.”
I zaista, štivo je toliko potresno da je teško odmaknuti dalje od prvih stranica majčine knjige s čije naslovnice srce razdire slika prelijepog dječaka Samira, a svaki naslov iz sadržaja steže grlo i istjeruje suze na oči od kojih se dalje slova ne vide…
Seosko i siromašno dijete
Rijetko, vrlo rijetko profesor Ibrahimagić je u javnosti govorio o privatnom životu i porodičnoj tragediji, zato su preteške i riječi koje je ova bh. intelektualna gromada izgovorila u naš diktafon:
– Ja sam u životu izgubio i oca i majku i braću i sestre i sve sam njih ožalio. Ali, gubitak djeteta, to se nikad ožaliti ne može!
A kakav može biti žrvanj sudbine otkriva Ibrahimagićeva teška životna priča o tome da ovaj profesor, istaknuti pravnik, ekspert iz oblasti ustavnog prava i političkog sistema, nekadašnji sudija Ustavnog suda SFRJ i prvi predsjednik Ustavnog suda FBiH, autor desetina naučnoistraživačkih radova i knjiga, od kojih je 19 posvetio našoj domovini, potječe iz malog zaseoka Agići u Gornjoj Smolući kod Lukavca i sedmo je od desetoro djece babe Alije i majke Hanke.
– Knjiga koju je napisao kolega Saša Leskovac prati moj život od rođenja do danas, a ja sam samo izabrao ilustracije – kaže nam profesor Ibrahimagić.
Školovao se u tri mjesta (Agići/Smoluća, Tuzla i Lukavac) i dva režima (režim NDH te režim zavnobihske Federalne BiH i Narodne republika BiH). I osnovnu školu, baš kao i gimnazijske dane u Tuzli, a potom i studentske u Sarajevu, predeverao je u vrlo teškim materijalnim uvjetima.
– Ja sam dijete sa sela, rođen sam u selu Smoluća u općini Lukavac. Pored škole, imali smo i druge obaveze, čuvali smo stoku, pomagali u poljoprivrednim radovima. Sva djeca su radila u bašti, a poslije toga uz svijeće i petrolejke smo radili domaću zadaću onoliko koliko smo stizali i mogli. Udaljenost moje osnovne škole bila je oko sedam kilometara i naravno da smo pješačili. To je bilo vrijeme kad je nestalo Kraljevine Jugoslavije i kad je BiH bila u sastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH) – opisuje profesor Ibrahimagić kako je nastala sintagma „Od đaka pješaka do akademika“.
O svom akademskom obrazovanju, kako kaže, počeo je razmišljati već u gimnaziji kada je “naginjao” ka historiji, koja ga je najviše zanimala i stalno je ponavljao da želi biti profesor.
– U mojoj porodici bilo je zaista teško materijalno stanje. Često je za obrok bilo samo nekoliko krompira. Naročito smo oskudijevali nakon Drugog svjetskog rata. Stanje se donekle promijenilo kad sam upisao studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Iako sam namjeravao postati profesor, ja sam išao zaobilaznim putem, prvo sam postao pravnik, pa onda radio u privredi pet godina i nakon toga se prijavio na mjesto asistenta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, da bi na kraju i postao profesor – kazuje Ibrahimagić.
Najbolji i najteži dani
Teško mu je, kaže, odrediti koji je bio najbolji period u njegovom životu, ali u studentskim danima definitivno onaj kada je počeo da prima stipendiju i honorare, od kojih je odvajao i za porodicu koja je u to vrijeme živjela u Tuzli.
– U gimnaziji sam već počeo da pišem za domaće listove, „Omladinsku riječ“, a onda sam objavljivao u tuzlanskim novinama „Front slobode“, na Radiju Tuzla i tako dalje, pa sam primao i honorar. Nakon studentskih dana i rada u privredi uslijedila je akademska karijera – priča nam profesor.
A knjiga Saše Leskovca o životu profesora Ibrahimagića otkriva mnoge značajne periode i o njegovom profesionalnom angažmanu od Saveza izviđača, preko učešća u Savezu komunista, “omladinskim snagama i radnijem brigadama”, o novinskim člancima i velikim novinarskim ambicijama, brucoškim danima, diplomama, priznanjima, odlikovanjima, prvom i svim sljedećim zaposlenjima, skupštinskim klupama, tituli doktora nauka, preuzimanju katedre, najvišoj sudijskoj funkciji u bivšoj SFRJ.
Posebno su značajni dijelovi o Ibrahimagićevom ogromnom intelektualnom učešću i doprinosu u otporu agresiji na BiH i poslijeratnom zalaganju za državu BiH, cjelovitu i nezavisnu, protiv podjela, za bosanski jezik, istinu, pravdu, opstojnost i prava bošnjačkog naroda.
– Najteži dio mog života je, svakako, agresija na BiH, u kojoj je 20. septembra 1992. ubijen naš devetogodišnji sin Samir. „Razgovor majke s ubijenim sinom u opkoljenom Sarajevu“ je knjiga moje supruge Emire koja je prevedena i na engleski, a to je, u biti, dnevnik koji je ona vodila opisujući dane koji su uslijedili nakon smrti sina Samira. Tada sam se počeo pitati: “Šta sad?“ Dao sam sebi zadatak da objasnim zašto nam se ovo sve događa nakon 50 godina mira i zajedničkog života. Zašto BiH? Zaključio sam da je jedan od razloga nepoznavanje historije naše države i bivše Jugoslavije. Jer, nije Jugoslavija stvorila BiH, nego su BiH i druge republike stvorile Jugoslaviju. U toku rata sam izučavao našu prošlost kako bih došao do odgovora za današnje stanje i slobodno mogu reći da sam u toku rata završio još jedan fakultet.
Čitao sam našu historiju, a onda sam uvidio da su historiju BiH uglavnom pisali Srbi i Hrvati, te da nema nijednog bosanskog autora. Ja sam uzeo kao uzor da čitam knjigu „Srednjovjekovna Bosna“ Nade Klaić, jer je ona imala kritičan odnos prema velikosrpskoj i velikohrvatskoj ideologiji i dala je jedan objektivan prikaz Bosne. Na jednom mjestu je čak napisala da je bosanska država starija od hrvatske i srpske države. Ja sam često znao reći da bi bilo dobro da se nađu akademici iz Srbije i Hrvatske i da se dogovore čija je Bosna bila prije dolaska Osmanlija, jer i jedni i drugi svojataju BiH – potcrtava u razgovoru za naš list profesor Ibrahimagić.
Iako u devetoj deceniji života i vidno narušenog zdravlja, naš veliki akademik i dalje ima mnogo planova za koje na kraju knjige Saša Leskovac piše:
“… dok završavamo ovu malu hroniku života i djela velikog profesora, na njegovom radnom stolu stoje dva rukopisa, spremna da uđu u štampu, jedan pod naslovom “O Bosni i nama je riječ”, a drugi “Knjigom o knjigama drugih”. Ibrahimagić planira nove projekte, dovršava rukopise za buduće knjige i dogovara nova predavanja i promocije…”
U Puračiću prvi put vidio željezničku prugu
– Prvo veće mjesto koje sam u djetinjstvu posjetio bio je Puračić. S rahmetli ocem otišao sam na pijačni dan. On je prodavao kravu pa smo zato išli. To je bio prvi moj izlazak iz seoskog kruga. Tad sam prvi put vidio stubove električne energije, željezničku prugu i voz – prisjeća se prof. Ibrahimagić.
Imao tricu iz matematike
– Nisam bio ljubitelj prirodnih nauka i najlošiji sam bio u matematici. Ona mi je uvijek smetala da budem odličan đak. Nije mi „ginula“ trojka iz matematike, pa sam zbog toga i prolazio vrlo dobrim umjesto odličnim – sjeća se profesor.
Ne bih pristao da se o meni piše knjiga
– Kad mi je Saša Leskovac rekao za knjigu o meni, kazao sam da to niko neće štampati, jer to nikoga ne interesira. No, pregledao sam njegove tekstove i učinilo mi se to pismenim. Zatim smo našli izdavača za štampanje 300 primjeraka koje nisam namjeravao prodavati, već pokloniti ljudima oko mene. Tako je slučajno došlo do svega toga, a da smo o tome razgovarali, sumnjam da bih pristao da se ovo radi – otkriva prof. Ibrahimagić.
Mjesto na porodičnom mezarju
– Saša Leskovac u knjizi iznosi i zanimljivu crticu s kraja 2014. godine kada je u porodičnoj kući u malom zaseoku Agići u Gornjoj Smolući kod Lukavca, gdje Ibrahimagić najradije provodi slobodne trenutke, profesora posjetio “Avazov” novinar.
– Neće promaći pažnji novinara (H. Čalić) kako je Ibrahimagić u blizini spomen-kuće Alije Ibrahimagića u Agićima na porodičnom mezarju podigao turbe ocu Aliji i majci Hanki, a između njih je ostavio i jedno prazno mjesto. “Između oca i majke je mjesto za mene”, reći će Ibrahimagić “Avazovom” reporteru, prenosi Leskovac u knjizi.
20. 9. 1992., pogibija Samira…
– … Toga dana, u predvečerje, pjevušeći tada popularnu melodiju Dine Merlina “Ja sam vojnik sreće, mene metak neće…”, izašao je iz stana… Ali… Dječiji smijeh i igru će oko 19 i 15 iznenada prekinuti granata s četničkih položaja u Nedžarićima. Među petero poginulih, od čega troje djece, biće Samir Ibrahimagić. Godinu i po starija sestra Samra bila je u neposrednoj blizini, srećom nije ozlijeđena… – opisuje u knjizi Saša Leskovac trenutak od kada profesor Ibrahimagić vjeruje u sudbinu.
Filozofija islama
– Kao što se u godinama agresije duboko posvetio izučavanju bosanske pravno-političke istorije, Ibrahimagić se – ne iz eskapizma zbog lične tragedije, nego s interesom i strašću istraživača – vraćao i proučavanju filozofije islama.
“Moj odgoj je bio muslimanski odgoj jer su mi otac i mati, mati posebno, bili veliki vjernici. Bio sam veliki vjernik do ulaska u Savez socijalističke omladine. Kad sam 1952. godine primljen u Savez komunista Jugoslavije, ja nisam prestao biti musliman. Smatrao sam slobodu vjere kao jedno pravo i slobodu čovjeka – i uvijek imao poštovanje prema ljudima koji su bili vjernici. Nikad nisam bio u poziciji da nekome prigovorim ili da mu nešto ružno kažem o vjeri. Što se mene tiče, ako je vjera u srcu, onda sam ja bio vjernik čitavo vrijeme…” – prenosi u knjizi Leskovac riječi profesora Ibrahimagića.
Crtice iz knjige o ranoj mladosti profesora Omera Ibrahimagića
- 1934. godine rođen kao sedmo dijete u najbrojnijoj porodici u Agićima, sa desetoro žive djece
- 1941. godine krenuo u osnovnu školu u Smolući, gdje je otpočeo i prvo islamsko obrazovanje
- 1942. godine preselio se s porodicom u Tuzlu, gdje je pohađao mekteb (muška mektebi-ibtidaija)
- 1943. godine obolio od tifusa i propala mu je ta školska godina
- 1946. godine završio četvrti razred Druge narodne osnovne škole u Tuzli i upisao Državnu realnu gimnaziju
- 1948. godine primljen u organizaciju Narodne omladine Jugoslavije
- početkom 50-ih godina prošlog stoljeća objavljuje svoje prve tekstove u omladinskoj štampi
- 1954. godine prvi put uživo vidio Josipa Broza Tita na Prvoj smotri izviđača Jugoslavije na beogradskom Topčideru
- 1954. godine postao sekretar Saveza izviđača BiH, za što je dobio plaću 4.000 dinara, a dobio je i stipendiju od grada Tuzle od 3.000 dinara, a dječiji doplatak od 3.000 dinara davao je majci. Od stipendije u Sarajevu mogao je platiti 2.000 dinara krevet u dvokrevetnoj sobi u privatnom smještaju, a 1.000 dinara za ručak i večeru u studentskoj menzi
- 1954. godine upisao je fakultet u Sarajevu, kada je dobio i člansku knjižicu Saveza studenata Jugoslavije
- 1955. godine zbog novog zakona ostao je bez stipendije grada Tuzla te počeo honorarno pisati tekstove za “Front slobode”
- 1957. godine dobio je stipendiju od Univerziteta, a time i šansu za naučni rad
- 1958. godine postao je član Komisije za društvene organizacije Glavnog odbora Socijalističkog radnog naroda Jugoslavije
- 1958. godine ujesen se zdravstveno stanje Omera Ibrahimagića naglo pogoršalo zbog infekcije hepatitisom B te je ostao mjesec na liječenju u Vojnoj bolnici
- 1959. godine (januar i februar) oporavljao se u lječilištu u Kiseljaku, odakle je izašao oporavljen, ali ne i izliječen od žutice, pa je ispite iz četvrte godine studija završio tek polovinom godine
- 22. juna 1959. godine diplomirao je na Pravnom fakultetu
- 1959. godine (juli) prešao je na posao šefa Biroa organa upravljanja Rudnika i željezare Vareš, gdje je u dvosobnom stanu živjelo njih petero (osim Omera, i majka Hanka, braća Mustafa i Meho te sestra Bisera)
- 1960. godine (avgust) vratio se u Sarajevo i preuzeo dužnost šefa Odsjeka za radničko samoupravljanje u sarajevskom “Famosu”
- 1960. godine tokom godišnjeg odmora kod sestre Nejre u Brčkom, šetajući gradskim korzom, upoznao je Emiru Mujkić, buduću studenticu matematike i fizike u Beogradu i jednu od najljepših djevojaka u gradu na Savi
- 1961. godine oženio se Emirom i uselili su u dvosobni stan na sarajevskoj Grbavici
- 1961. godine, riješivši ključna životna pitanja – posao (prešao na rad u Centralni komitet), ženidba, stan, Omer Ibrahimagić je definitivno ušao u nauku
