Deset propalih privrednih giganata BiH: KHK Lukavac, Agrokomerc, UNIS, Energopetrol…

Predratna industrija u BiH važila je za jednu od najjačih u regiji. Posebno razgranata bila je namjenska industrija u oblasti naoružanja i vojnih vozila i opreme, no za njom nisu zaostajale ni druge grane industrije. Mnogi od tih giganata su u proteklom ratu ili nakon privatizacije u potpunosti propali, a neki se nalaze na samom rubu propasti. Donosimo pregled deset nekad velikih firmi koje su danas većinom napuštene i pokradene, te zavise od ulaganja stranih investitora a među njima je i KHK Lukavac:

KOKSNO-HEMIJSKI-KOMBINAT LUKAVAC – proizvodnja vlastite električne energije

Koksara Lukavac izgrađena je u periodu od 1949. do 1959. godine i predstavljala je najznačajniju bh. fabriku za proizvodnju koksa i preradu nus proizvoda iz koksnog gasa. U sklopu koksare izgrađena je i puštena u rad elektrana za proizvodnju vlastite električne energije, tehnološke pare i svih vrsta vode.KHK Lukavac je u potpunosti bila u državnom vlasništvu sve do 2001, kada je 33 posto firme privatizovano, no ostatak koksare i dalje je ostao u rukama države. Od 2003, počela je nova istorija fabrike pristupanjem ugovoru o partnerstvu sa ‘Global Infrastructure Holdings Ltd’ London. Fabrika je tad registrovana kao Global Ispat Koksna Industrija d.o.o., Lukavac (GIKIL) sa novim timom uprave. No, suprotno očekivanjima, radnici koksare susreću se s novim teškoćama.Obećanja indijskog partnera GSHL-a da će u koksaru uložiti 46 miliona KM ostala su samo na riječima, iako je rok za ulaganje istekao još prije godinu i pol. Da stvar bude gora, Indijci su podigli kredit od 22,5 miliona dolara, novac dobijen na osnovu državne imovine, koji im je poslije priznat kao investicija.Među radnicima vlada veliko nezdovoljstvo zbog neisplaćenih plata, mada je proces proizvodnje dvije godine tekao u savršenom redu i mada se za rad članova Uprave, prema podacima do kojih je došao radnički sindikat, svaki mjesec uredno isplaćuje naknada od 120.000 KM. Odlazak fabrike pod stečaj bez posla bi ostavio 1.200 radnika.

AGROKOMERC-prehrambeni gigant BiH

Prehrambeni gigant Agrokomerc, sa sjedištem u Velikoj Kladuši, osnovan je davne 1968, a dvadeset godina poslije postaće jedno od najuspješnijih poduzeća u tadašnjoj državi. Uspješno poslovanje Agrokomerca ostaće ‘umrljano’ aferom iz 1987. kad je poduzeće postao predmetom tzv. ‘afere Agrokomerc’, odnosno skandala vezanih uz milione dolara bezvrijednih mjenica, a koji je dobio političku i etničku dimenziju.
Danas su mnogobrojni pogoni Agrokomerca, koji po procjenama stručnjaka vrijede negdje oko 400 miliona maraka, većinom napušteni, a njegov glasoviti predratni direktor Fikret Abdić u zatvoru zbog “zločina nad civilnim stanovništvom i protivustavnog djelovanja u BiH”. Agrokomerc je nekada zapošljavao 13.000 radnika i izvozio proizvode u dvadesetak zemalja širom svijeta. Danas je na evidenciji 500 radnika, koji se zbog neuplaćivanja doprinosa i isplate akontacija umjesto plaće, svakodnevno susreću sa brojnim problemima.Kako god, nezadovoljni radnici posljednjih su godina više puta blokirali upravne zgrade i organizirali štrajkove tražeći isplatu plata, uplatu doprinosa i ponovno pokretanje prozvodnje.
Iako se problemima Agrokomerca bave nadležni na najvišim federalnim i državnim nivoima, rješenja još uvijek nema, a trenutni dugovi fabrike iznose i do 150 miliona KM.

SOKO – ponos vojne bh. industrije

Mostarska fabrika aviona Soko namjenski i organizacijski je pripadala Vojnoj industriji SFRJ. Nastala je preseljenjem fabrike aviona Ikarus iz Zemuna, u periodu informbiroa.U Sokolu su se svojevremeno proizvodili avioni zavidne kvalitete, a fabrika je bila ponos nekadašnje Jugoslavije. Samo tokom 1958. godine u ‘Sokolu’ je uspješno proizvedena i isporučena serija od 35 aviona, a sljedeće godine isporučen je još 31 avion tipa “522” na kojem se vršila borbena obuka i školovanje. Tvornica Soko je svoj prvi serijski avion proizvela u 110 primjeraka, tipa “522” koji je bio u cjelini metalne konstrukcije, plus dva prototipa.Nakon ratnog sukoba u BiH i ova firma je privatizacijom uništena i odvedena u propast. Od nekadašnjeg giganta koji je upošljavao oko 6.000 radnika, danas je ostala samo sjena nekad uspješne fabrike s tek 400 radnika.Takozvanom malom privatizacijom Sokola, oko 15 miliona KM je otišlo u ‘privatne džepove’, a radnici koji su tamo radili po dvadeset, trideset, četrdeset godina ostali su na ulici, te nemaju mogućnosti ostvarivanja čak ni osnovnih radničkih prava. Mnogi od njih davno su stekli pravo na penziju, ali pošto im staž nije uvezan, oni danas ne mogu ostvariti nikakva primanje i nalaze se na rubu egzistencije.
Lica koja su privatizirala neke od objekata u vlasništvu Sokola nisu se pridržavala pravila o zadržavanju zaposlenika i protiv njih se vode sudski procesi za privredni kriminal, nezakonitu privatizaciju, te ostvarivanje imovinske koristi.
Sindikati ‘Sokola’ iznijeli su podatak da je do 2003. godine, u maloj privatizaciji, 19 osoba kupilo 33 posto firme, uz obvezu zapošljavanja novih 138 radnika i ulaganja oko jedan i pol miliona KM. No, sve je ostalo samo još jedna od brojnih neizvršenih obveza u privatizacijskom procesu, prema kojima je Agencija za privatizaciju HNŽ-a zatvarala oči.

UNIS – grupacija vodećih firmi ex-Jugoslavije

Preduzeće UNIS Sarajevo nastalo je 1968. god. integracijom zainteresovanih proizvodnih preduzeća sa tradicijom u proizvodnji dužom od 50 godina.
Tokom više od tri decenije svoga razvoja i rasta, UNIS je postao jedna od vodećih firmi u bivšoj Jugoslaviji, koja je djelovala u različitim oblastima proizvodnje i usluga kao što su proizvodnja automobila i dijelova za motorna vozila, metaloprerađivačka industrija, repromaterijali i hemijska industrija, mašinogradnja i industrija alata, namjenska industrija, telekomunikacije, elektronika,te hotelijerstvo, ugostiteljstvo, turizam i rent-a-car usluge.
Nakon rata, razaranja i ogromnih ukupnih ratnih šteta, od čega su samo štete na osnovnim sredstvima iznosile preko 700 miliona KM, preduzeće je otpočelo proces poslovnog, organizacionog i vlasničkog restrukturiranja što je rezultiralo da UNIS danas funkcionira kao Holding grupa.
Od pet grupacija u grupi, čak 80 posto ukupnog prihoda UNIS-u donosi grupacija Unitic. Unis je tako u 2008. ostvario ukupan prihod od samo jednog miliona KM, a kako se navodi u izvještaju Agencije za privatizaciju FBiH preduzeće iz svojih poslovnih aktivnosti je u istoj godini ostvarilo operativni gubitak od 712.055 KM.
U decembru prošle godine Agencija za privatizaciju FBiH je objavila prodaju 50.000 dionica UNIS-a u državnom vlasništvu.

ENERGOPETROL – najjača naftna kompanija u BiH

Sarajevski Energopetrol je naftna kompanija osnovana 1960. godine kao dio korporacije Energoinvest, a privatizacija ove kompanije u korist međunarodnog naftnog konzorcija INA/MOL, obavljena je prije više od tri godine.
Agencija za privatizaciju FBIH došla je do podataka da je spomenuti hrvatsko-mađarski konzorcij u Energopetrol uložio tek pet-šest miliona KM, iako je prethodno bilo obećano ulaganje od 150 miliona KM.
Taj proces privatizacije nekad uspješne bh. firme predmet je istražnih, tužilačkih organa Bosne i Hercegovine. U izvještaju kojeg je Tužilaštvu KS u decembru 2009. godine podnijela Finansijska policija iznesene su osnove sumnje protiv 54 osobe koje su počinile konkretan kriminal „prije, tokom i nakon okončanja procesa dokapitalizacije Energopetrola”.
Među prijavljenima se nalaze gotovo svi članovi prošlog i aktuelnog saziva Vlade FBiH, a pored odgovornih osoba iz Vlade, prijavljeni su i članovi Komisije za dokapitalizaciju Energopetrola, koju su vodili Rešad Žutić, bivši direktor Agencije za privatizaciju u Vladi FBIH, te Kasema Ćatović, Žutićeva nasljednica na mjestu predsjednika Komisije, koja još uvijek javno brani ugovor o prodaji Energopetrola.

ZORA – bh. carstvo slatkiša

Otkad je krajem 2006. sarajevska tvornica slatkiša ‘Sarabon’ otišla u stečaj, agonija oko prodaje ovog nekadašnjeg konditorskog giganta još uvijek traje.
Sarabon, koji je prije nosio ime Zora, privatiziran je 2000. Vlasnici su postali braća Vahidin i Bahrudin Čomor, plativši firmu 2,8 miliona maraka – uglavnom certifikatima. Braća su tada postali vlasnici 45,9 posto državnog kapitala, a ostatak dionica pripao je radnicima fabrike.
Čomori su u kratkom roku kompletnu imovinu Sarabona kreditno zadužili kod Hypo Alpe Adria banke. Dug firme u konačnici iznosi 18 miliona KM, uz šest miliona KM potraživanja koja su bila osporena. Privatizacija je kasnije poništena, ali novca ni do danas nema.
Ovo preduzeće je u stečaju već nekoliko godina, potraživanja radnika nikad nisu naplaćena, a njegova imovina je do sada bezuspješno nuđena na prodaju 13 puta.

SLAVKO RODIĆ – dio vojnoindustrijskog kompleksa Jugoslavije

Vojnoindustrijski kompleks Jugoslavije sastojao se od radnih organizacija Zajednice industrije naoružanja i vojne opreme Jugoslavije (ZINVOJ), drugih radnih organizacija proizvođača naoružanja i vojne opreme te vojnoremontnih zavoda.Jedna od njih činila je i tvornica namjenske proizvodnje ‘Slavko Rodić’ u Bugojnu, čiji se proizvodni program bazirao na streljivu, od minobacačkih i topničkih upaljača i kapsula, do mina te kasetnih i ručnih bombi. U vrijeme SFRJ u fabrici je radilo oko 3.500 ljudi.Uoči početka rata jugoslavenske snage su iz “Rodića” danonoćno iznosile svu pokretnu vojnu opremu. Stotine i stotine vojnih kamiona danima je odvozilo sve što se iz pogona moglo odnijeti. A Da se od onoga što je preostalo nešto ne bi upotrijebilo, pobrinuli su se avioni JNA još 1992. godine, kada su golemu tvornicu pretvorili u hrpu ruševina.Danas je fabrika preimenovana u Alatnicu Bugojno, čiji je vlasnik Šemsudin Mehmedović, inače bivši ministar unutrašnjih poslova ZE-DO kantona.  Ovu fabriku Mehmedović je kupio prije nekoliko godina, u procesu privatizacije, i od tada je većina radnika otpuštena, a fabrika pred zatvaranjem.

FAMOS – partner Mercedes-Benza

Fabrika motora Sarajevo (FAMOS) još jedan je od industrijskih giganata iz čijih su pogona tokom i nakon rata rastavljene i pokradene mašine za proizvodnju motora, oklopnih vojnih vozila i tenkovskih transmisija.
Ova grupacija prije rata je zapošljavalo 12.000 radnika u dvanaest fabrika širom BiH, a čak polovina ih je bila zaposlena u proizvodnom kompleksu u Hrasnici kod Sarajeva. Godišnja prodaja bila je vrijedna 400 miliona dolara, a svake godine zarađivano je petnaest miliona dolara samo od prodaje motora i dijelova Mercedes-Benzu.Domaći mediji proteklih godina iznosili su brojne podatke o pustošenju ovog industrijhskog giganta, navodeći da je u ratnom vihoru vecina mašina iz Hrasnice završila u pogonima FAMOSA u Lukavici, u Istočnom Sarajevu, ali i da je jedan dio otpremljen u tadašnju SR Jugoslaviju, u tvornice oružja u Beogradu, Priboju, Kruševcu, Kragujevcu i Nikšiću.U prilog šokantnoj potvrdi propasti nekadašnje moćne industrijske grupacije ide i činjenica da je 2007. godine FAMOS u Hrasnici brojao tek 50-tak radnika.

PRETIS – predratni lider u proizvodnji municije

Tvornica namjenske industrije Pretis Vogošća danas proizvodi razne vrste municije za tržišta Malezije, Pakistana, Afganistana, Srbije, Egipta, te Bangladeša.Osnovana je nedugo po završetku Drugog svjetskog rata, a 1967. postaje lider namjenske industrije u tadašnjoj Jugoslaviji. Tih godina holding Pretis je zapošljavao oko 5.000 radnika, te proizvodio milion granata godišnje.Krajem rata u BiH sudbina skupocjenih mašina iz PRETISA slična je onoj kakva je zadesila imovinu FAMOS-a. Dijelom uništena u ratnim razaranjima, dijelom pokradena u povlačenju vojske iz Vogošće.
Primjera radi, ukradena baterija za kovanje LASKO 1250 t bila je jedna od najsavremenijih mašina u Evropi za proizvodnju granata i dijelova za Mercedes i FAP. Ova baterija je bila jedna od najvećih mašina u fabrici,o čemu govori činjenica da je uprava svojevremeno prvo postavljala mašinu, pa tek onda zidala zgradu. Koštala je negdje oko 13 miliona maraka, a jedini način na koji se mogla odnijeti iz kruga fabrike bio je putem helikoptera.
Iako ova firma na prvi pogled ima mnogo ugovorenih poslova, te navodno ima veliku pomoć države, pozitivnih rezultata u poslovanju nema. U toku prošle godine radnici Pretisa, njih 280, štrajkali su zbog čak 13 neisplaćenih plata i doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje.
Strani partneri tvrde da je Pretis nepoštivanjem ugovora ugrozio reputaciju nekad moćne namjenske industrije u BiH. U decembru 2009. jedan od partnera, Pakistanski ‘Indento’, najavio je raskid ugovora s Pretisom zbog kašnjenja isporuka, navodeći da je rok za isporuku probijen prije više od pola godine.

TAS – procvat auto-industrije u BiH

Tvornica automobila Sarajevo, ili jednostavno TAS, nastala je 1969. godine, sklapanjem partnerstva s velikim Volkswagenom, a suradnja je počela montažom Bube, tada najpoznatijeg VW-ovog modela. Tvornica je bila sa 51% u vlasništvu UNIS-a i 49% u vlasništvu VW-a, i u to doba važila je kao najbolji primjer suradnje sa stranim investitorom.Fabrika je provcat doživjela sredinom 70-ih godina prošlog vijeka, kada se u njoj počinje sklapati legendarni Golf. Narednih godina sklapalo se i do 15.000 vozila godišnje, a rast TAS-a doveo je do procvata i drugih fabrika, među njima i tvornice auto stakala u Bosanskom Šamcu, čija je godišnja proizvodnja za 100.000 automobila dostizala vrijednosti od 30 miliona maraka, ili “Tesle” koji je isporučivao akumulatore u vrijednosti od 15 miliona maraka.Nakon osam godina vladavine prve generacije “golfa”, krajem 1985. dolazi na red ‘Golf dvojka’.Proizvodnja se ustalila na oko 25.000 vozila godišnje, a izvoz na osnovu kooperacije iz TAS-a pred rat je iznosio od 250-300 miliona maraka, uz plan da se popne na pola milijarde. Bazirana na uspješnoj sedmogodišnjoj masovnoj produkciji, pripremana je proizvodnja od, i za današnje uslove fantastičnih, 40.000 vozila. A onda su došle devedesete i rat.Nakon rata u pogonima nekadašnje Tvornice automobila Sarajevo, obnovljenima uz pomoć Volkswagena i Škode, obavljala se najjednostavnija montaža automobila, tzv. SKD montaža. Ti su automobili u BiH stizali gotovo kompletirani u matičnim tvornicama u Njemačkoj, odnosno Češkoj.No, zbog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU, početkom prošle godine potpuno su ukinute carinske takse na uvoz novih automobila, te su tako vozila koja izlaze iz vogošćanskih pogona prestala biti jeftinija od uvoznih, a samim tim i konkurentna na bh. tržištu. Apsurdno, ali tačno – jeftinije ih je uvoziti iz matičnih tvornica u Njemačkoj i Češkoj, nego proizvoditi u BiH.

(SodaLIVE.ba/DEPO)