I, svejedno je, jesmo li poklekli pred ljepotom ili indignirani ustuknuli. Svjetlo je postiglo cilj na koji je računao Umjetnik miješajući boju i nanoseći je na podlogu, podešavajući svoju viziju spram mogućnosti ostvarenja u zahvatu koji mu cijedi koštanu srž i usijava sivu moždanu masu i neuronske ćelije.
Tako se dogodi, da nas vrelinom svjetla odraženog sa boje u lice udari zapara s polja uzrele pšenice na slikama Milana Konjevića, da nas slede u led okovani vrhovi Prenja na slikama Lazara Drljače, da nas zapahne svježina planinskih i šumskih prodolja sa slika Rizaha Štetića, da nas ugriju kubusi i narandžaste fasade sa slika Mustafe Pašića, da nas zaustave na zatečenom rastojanju dekorativne bistrine figurativnih obgrljenja Ćazima Sarajlića, da nas preplavi lirizam gustih namaza ulja na slikama Ljube Laha, da nas pogodi neprozirni lirski potez Ibrahima Bahića, da nas opčini atmosfera u pendžerima na slikama Safeta Zeca, da nas potrese opora stvarnost i ljudska uznositost na crtežima i slikama Ismeta Mujezinovića, da nas… pogodi u srce i dno duše smisao obojenog slikarskog pregnuća.
Ali, ne može ništa da nas pripitomi kao tanki, lazurni premaz vodene boje u slikarskoj tehnici akvarela. Ako tome priključimo pažljivo odabrane motive i snagu njihovog utjecaja, naći ćemo se pred izazovom par exellence. Postavit ćemo pitanje o svome srcu. O svojoj duši. O ljubavi prema zemlji koja ima takve krajolike. O smislu i nesmislu. O ništavilu koje nasrće. A, na šta i na koga? I, zbog čega, kad sve što gledamo izgleda kao na slikama – akvarelima Ćamila Osmanovića?
Život je grub i nemilosrdan. Shvatimo i recimo to. Iza tog shvatanja i takvoga stava možemo staviti uskličnik i svoj potpis. Jer, od Života stalno očekujemo da se nađe na našoj strani. Pa, za Boga miloga, živimo ga kao jedinu priliku koja nam je data. Mi smo Život. Ali, Život održavan nama kakvi jesmo opstaje nemilosrdno poput Smrti. A mi, ranjivi i bolni. Oh! Kako izaći na Kraj sa svojim Krajem, pitanje je sad. I to ne hamletovsko, već konkretno, naše.
Usprkos neminovnosti svih ponavljanja, a ne želimo se ponavljati, prinuđeni smo reći da smo Bošnjaci zbog izgleda krajolika u kojem smo rođeni i odrasli, u kojem smo shvatili ko smo. Iz istih razloga, iz kojih jesmo Bosanci, različiti su ljudi koji su ponikli i rasli u posavskoj ravnici i hercegovačkom kršu. Nikad, ni u sjećanju naše oči i predodžba nisu mogli prizvati sliku tog krajolika reduciranu na ono bitno, suštinsko, radi kojega smo – to što jesmo, kao što to vidimo na slikama Ćamila Osmanovića. Na njegovim akvarelima. Da sve bude zanimljivije, to je puno važnije nama nego li Ćamilu Osmanoviću koji je u krajoliku sam otčitao svoj bosanski identitet.
Život ide dalje. Kiše spiraju krajolik. Šumokradice sijeku šumu. Fabrike uništavaju vazduh i vodotoke. Asfaltne zmije granaju se licem zemlje. Vjetrovi trgaju i nose lišće. Sazrijevaju šljive, dunje, jabuke i kruške i rastu djeca čije portrete Ćamil Osmanović slika uljem. Smjenjuju se godišnja doba kao Dan i Noć. A to, izgleda ovako: Krajolik u koji dolazite, moj je i izgleda kao na mome akvarelu. Vaš Život i Prilika jesu vaša stvar i dobro je da to osiguramo u tehnici ulja. Neka se zna. Neka traje. Jer, rođeni moji, ova, moja prozračna optika i tehnika akvarela, pouzdano, može potrajati tek – koliko je potrebno meni. Morate za sebe otkrivati i prepoznavati primjerenu sliku.
To je spoznaja o sebi. Skromnost u prilazu drugima. Slika, Ćamila Osmanovića. I tek, kad ga dugo i uporno nagovaramo – pokaže nam svoje slike. Prevashodno svoje akvarele.
Osmanović slika kako vidi i dokazuje da osim što razlikuje umije tu razliku i reći. Saopćiti, jasno i bez kompromisa i podnijeti samoga sebe. To u ljudskom smislu i značenju uvijek izgleda kao kreativni ljudski doseg najveće vrijednosti. Uz nešto, što sada ne umijemo definirati, Ćamil Osmanović postiže i više od toga. To bi mogao biti ovaj odjek u meni. Ali i u vama. Uvjerni smo da je to tako.
Umjetnost ima strahovit smisao, ili: spiritus movens, da se praveći sliku koju će ljudske oči gledati do Kijameta i mi, krhki, slabi i sujetni – naslonimo na Vječnost i opstanemo kad nas objektivno više nema. Slika se gleda zbog Istine i Ljepote. Ako smo sigurni da smo tamo, niko nemora znati da nas Istina i Ljepota sadržava i produžava u sebi. Ćamil Osmanović, našao je rješenje, otkrio put, uočio sjaj, ojačao i našu nadu svojom istinom u koju ne možemo posumnjati. Pa mu se radujemo kao sebi. To možemo, bez šuhve, protumačiti kao njegov uspjeh.
U cijelom svijetu to se tako zove.
