Priča o Ivici Podhradskom, Sarajliji koji je svoj život posvetio Lukavcu

Piše: Mihad Sakić (bibliotekar)

IVAN  IVICA  PODHRADSKI ( Sarajevo, 1923. – Lukavac, 1997.)
Građevinski inžinjer i projektant iz Lukavca ( Likovi iz prošlosti Grada Lukavca)

Dana , 08. novembra 2022. godine, o Ivici Podhradskom kraću priču mi je ispričao njegov stariji sin Miroslav Miro Podhradski, rođen 1950.godine u Lukavcu.

–Tata je rođen u Sarajevu 1923.a, umro je 1997.godine u Lukavcu, gdje je i sahranjen. Završio je srednju Građevinsku tehničku školu, poslije i Građevinski fakultet. U Lukavac je tata, od strane tadašnjih vlasti po dekretu premješten iz Brčkog , 1950. godine na rad u tek osnovanu firmu GP „Tehnika“ Lukavac, kao jedan od rijetkih građevinskih stručnjaka.

Naravno, Ivica se prihvatio posla, preselio porodicu i od tada do posljednjeg dana života ostao vjeran gradu Lukavcu.

Pokušao je da tokom sedamdesetih godina ode na rad u Osijek, ali za malo ili na kratko, jer bez grada Lukavca nije mogao.

A zašto?  (Citat iz oproštajnog govora kojeg je u ime radnih kolega iz GP „Tehnika“ i bivšeg „Tehnograda“ na dan sahrane 01.10.1997.godine u Lukavcu pročitao radni kolega Živko Batas.)

–E pa nije bilo lako ostaviti svoje životno djelo: urađenu dogradnju i modernizaciju „Fabrike sode“, stambene objekte u naselju „Soda“ od današnje ulice „Braće Karamehmedovića“ do ulice „ Miloša Kupresa“, takozvanu zgradu „Talijanka“, zgrade „Seljanka I i II“, zgrade u ulici Albina Herljevića,  Samačke domove ( zgrade Suda, Opštine i Hotela ) , Rudnika, Sode, Bazen, Branu „Modrac“, Azotaru, IV Koksnu bateriju,  Cjevovode kao i niz drugih infrastrukturnih objekata. Mi dugogodišnji radnici „Tehnike“ sjećamo se Tvoje srčanosti i velike hrabrosti kad si samoinicijativno i bez znanja uprave u Tuzli sagradio upravnu zgradu gradilišta ( pogona ) „Soda“ sa samačkim sobama za stručnjake i tada najmodernijim restoranom za ishranu radnika građevinaca. Mnogi građevinari znaju kako je to bilo u poslijeratnom  periodu kada se iz trošnih baraka preseli u moderan zidani objekat sa svim pratećim sadržajima.

Ivan je bio takav neimar, koji je samoinicijativno, izgradio nekoliko stambenih zgrada za smještaj porodica svojih građevinaca u  ul. 13. Septembar,ul. Miloša Kupresa, kao i niz drugih objekata. Ivan nije bio političar, ali bio je privrednik koji je tražio disciplinu i odgovornost za urađene poslove, njegovim zaslugama je i generalni direktor Đuranović davao podršku, naročito za uspješno urađene poslove na gradilištu „Soda“.

Sve ono što je u Lukavcu imala GP „Tehnika“ najveće zasluge pripadaju Ivanu Ivici Podhradskom.
Mlađi građani Lukavca manje znaju šta je za vrijeme svog radnog i životnog vijeka doprinijeo za razvoj i prosperitet Grada Lukavca, upravnik i direktor GP „Tehnika“ Ivan Ivica  Podhradski.

Radi mlade generacije i istine o razvoju Lukavca u doba socijalizma, važno je napraviti sjećanje na ovog velikog čovjeka iz prošlosti našeg grada.

Porodica Podhradski je  u svom lukavačkom stanu imala klavir, na kojem je Ivica svirao za svoju dušu i prijatelje. Pored klasične muzike, poznavao je balade, šansone i pomalo se interesovao i za muziku koja je nastajala šezdesetih i sedamdesetih godina.

Ivica je svirao i na „svim“ drugima instrumentima : harmonika, gitara, saksafon, truba i na drugima. Šezdesetih godina su bile popularne zabave u „Zelengori“, zatim u stanovima, kućama ili u prirodi na kojima se družilo po nekoliko porodica,uz naravno najbolju muziku toga doba. Poznato je u Lukavcu i šire da je Ivica bio vodeći muzičar na ovim zabavama.

Ivica je projektovao i učestvovao u izgradnji brojnih  spomenika borcima NOR-a 1941. – 1945. a što je najvažnije Ivica Podhradski je projektovao partizansku Spomen kosturnicu u Lukavcu, koja je 2015. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Taj posao, Ivica je radio tokom 1961. i 1962. godine.

Miroslav – Miro Podhradski, dipl.ing. arh. – direktor GP „Tehnika“ stariji Ivanov sin se dobro sjeća crteža ,Spomen kosturnice u presjeku, prostora ( rafuni) a za kosti poginulih partizana. Dakle, Spomen kosturnicu je projektovao Ivica Podhradski, a ne Dragiša Trifković kako to tumače i pišu, neki drugi poznavaoci prilika vezanih za izgradnju ovog Spomen obilježja. Trifković je izradio kip partizanke, koji je smješten na vrhu Spomen kosturnice, (skulptura je poznata u Lukavcu pod imenom „Macan Marija“).

Miroslavu je u sjećanju „ostala“ i slika pribora koji je tata Ivica koristio prilikom projektovanja Spomen kosturnice. Ivica je bio oženjen Olgom Hruzovom Podhradski.  Gospođa Olga je rođena Sarajka. Po zanimanju je bila građevinski tehničar. U Lukavcu je radila u SIZ-u za građevinske poslove, ali tek što je njihov mlađi sin Zlatko „Cake“ krenuo u školu. Zlatko je po zanimanju mašinski tehničar, decenijama  radi  kao samostalni privrednik.  

Zlatko je rođen 1954.godine. U razgovoru sa Zlatkom sam saznao da je njegov tata Ivica imao u stanu, tačnije ,da je sam pravio makete za Spomen kosturnicu i maketu brane vodne akumulacije ( jezera ) Modrac, dimenzija 2m x 1,5m.

Maketa jezera Modrac decenijama se nalazila u Zavodu za urbanizam  opštine Lukavac. Makete su bile izrađivane od drveta i stiorpora. Projektant brane „Modrac“ bio je arhitekta dr. Milovanović iz Beograda sa kojim je Ivica imao odličnu saradnju.

Projektant dr. Milovanović, dok je još trajala gradnja brane govorio: „ Kada se akumulacija napuni vodom, bit će potrebno nabaviti brodove „ muljače“, jer u protivnom za 50 godina jezero će postati plodna ravnica“. Danas je potpuno jasno da se jezerom nije upravljalo stručno. 

Zlatko se prisjeća i gradnje mosta na rijeci Spreči u Modracu. Bilo je to u vrijeme gradnje brane na jezeru Modrac. Ovaj most je izgrađen od „prenapregnutog“ betona. Kada je u pitanju Spomen kosturnica, Zlatko se sjeća da je njegov tata Ivica, svaki dan boravio i bdio nad radovima na ovom partizanskom spomeniku.

Ovaj spomenik je djelo Ivice Podhradskog. Skulpturu „ Macan Marije“ je izvajao tuzlanski kipar Dragiša Trifković. Zlatko , kaže da je skulptura nekoliko mjeseci čuvana u obućarskoj radnji Mehmedalije Omerdića, borca – partizana (otac Zijada Žike Omerdića bivšeg načelnika općine Lukavac ).

Radnja se nalazila u blizini Spomenika. U lijepom sjećanju Zlatka Podhradskog su ostale slike muzičkih večeri u roditeljskom stanu. Posebno one kada bi  tata Ivica svirao na koncertnom klaviru, uz podršku violine  na kojoj je maestralno svirao dr. Georgi Lazarov, te uz klavirske zvuke španskih plesova koje je do uha slušalaca tananim prstima, umjetnički kreirao dr. Zlatko Klakučar nastajala je muzika koja je Lukavac vraćala u vrijeme kada je ponio epitet „Mali Pariz“.

Bilo je to vrijeme gradnje džamija u Bokavićima, Prokosovićima, Devetaku, Poljicu i… drugim mjestima. Ivica je uvijek bio prisutan na tehničkim prijemima objekata džamija a često kada su ovi objekti islamske arhitekture otvarani. GP „Tehnika“ i njeni graditelji su davali doprinos nastanku ovih lijepih vjerskih objekata.

Tih godina rađena je sanacija, u dva navrata, na zgradi katoličke crkve Svetog Ante Padovanskog u Lukavcu. Tata  Ivica,  je uvijek stizao biti na licu mjesta i na najodgovorniji način savjetovati, nadzirati i na druge stručne načine sudjelovati u nastajanju ovih objekata.

Miroslav Podhradski je nastavio tatinim putem. Završio je Građevinski Fakultet. Radio je kao inžinjer, projektant i direktor GP „Tehnika“ i nekim drugim građevinskim preduzećima. Miroslav je više od sedam godina u penziji. Njegov sin Vanja je nastavio porodičnu tradiciju uspješnih inžinjera, projektanata i graditeljskih neimara iz porodice Podhradski .Završio je Građevinski fakultet. Zaposlen je u JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine. Veoma  je uspješan u svom radu. Živi u Sarajevu.

Za život i rad inžinjera Ivana Ivice Podhradskog  u Lukavcu su ostale mnoge lijepe priče. Jednu od priča o njegovom poštenju i ljudskoj veličini,  ispričao je  Suljo Suljević, bivši pomoćnik direktora JZU Dom zdravlja Lukavac.

–Ivica je bio vrlo staložen i pedantan čovjek, kako u poslu ,tako i privatno. U vrijeme gradnje novog Doma zdravlja u Lukavcu, Ivica je bio glavni za nadzor nad izvršenim poslovima, od temelja do krova objekta. Neka firma iz Tuzle radila je keramičarsko – molerske poslove. Ivica im je savjetovao kako da rade. Međutim,, njegove savjete su teško prihvatali, pa su nastojali malo da „skarabudže“ lijepljene pločica i krečenje zidova. Ivica nije htio priznati njihove kampanjski urađene poslove pa su, Boga mi, morali ponovo da rade veliki dio posla. Sve dok nisu uradili kako je trebalo, stručno i prema standardima, Ivica, njihov rad nije htio primiti, za dobro urađen posao , kako je glasilo u ugovoru za izvođenje radova od strane tog preduzeća i investitora . Ničim ga niste mogli ubijediti ili na drugi način privoliti da „malo pogleda kroz prste“. Bio je  čvrst. Čestit i pošten čovjek. Takvih je i tada, a posebno danas vrlo, vrlo malo. Ivica je jedan od najčasnijih ljudi koje sam upoznao u Lukavcu i okolini u posljednjih pedeset do šezdeset godina, završio je svoje kazivanje o Ivici, naš sugrađanin Suljo Suljević.

U Lukavačkoj prošlosti sasvim sigurno bilo je  i drugih pametnih, vrijednih  i dokazanih  ljudi za oblasti rada kojima su se bavili. Međutim, malo je ostalo pisanih tragova o tim ljudima.

Priča o Ivici Podhradskom je samo malo podsjećanje na sasvim sigurno najvažnijeg socijalističkog graditelja  stambenih zgrada, škola, sportskih objekata  i drugih značajnih  objekata ,građenih u tom vremenu.  Dobro je poznavati i podsjećati se na djela i likove naših značajnih  sugrađana.

Sve bi ovo bilo zaboravljeno da se nismo zainteresovali za gradnju partizanske Spomen kosturnice u Lukavcu. Povod su bile diskusije nekih od prisutnih na Akademiji tokom obilježavanja Dana Grada Lukavca, održanoj u Koncertnoj Sali JU Centar za kulturu Lukavac,dana 18.septembra,2023. godine. Tog, dana su se dijelila priznanja zaslužnima, povelje, plakete, medalje ,zahvalnice….. Možda jednoga dana i Ivici Ivanu Podhradskom, socijalističkom neimaru Lukavca, bude dodijeljeno, makar posthumno priznanje.

Za projektovanje partizanske Spomen kosturnice i mnogih drugih arhitektonsko – građevinskih  znamenja Grada Lukavca. Na mapi graditeljske povijesti Grada Lukavca savim sigurno Ivan Podhradski zaslužuje počasno mjesto. Sa današnje vremenske distance velika hvala ovom neimaru lukavačkog socijalističkog urbanog razvoja.

Lukavac, novemabar 2023. godine.