Agresija na općini Lukavac: Kako je pao Vijenac, “bastion srpstva”

Portal Stav objavio je članak pod nazivom “Kako je pao Vijenac, “bastion sprstva”. Članak objavljujemo u nastavku bez korekcija:

Bila je već kasna noć kada smo u koloni vozila stigli u Banoviće Selo. Dio naše jedinice smjestio se u malu zgradu osnovne škole, a drugi dio po okolnim kućama. Ujutro rano bilo je planirano izviđanje strateški značajnog terena koji je dominirao ovim dijelom tuzlanske regije. Kota Vijenac (619 m) bila je jako četničko uporište. Srbi su faktički na dlanu imali tri općine: Banoviće, Lukavac i Zavidoviće, a odatle su komotno gađali i Živinice i Tuzlu. Koliko je ovo strateški važna tačka, govori i podatak da je ona bila opskrbljena s dvadesetak artiljerijskih oružja različitih kalibara.

U jutarnjim satima krenulo se u izviđanje na dijelu na kojem se smatralo da su njihovi položaji najtanji i najosjetljiviji. S banovićke strane stigle su nam “Živiničke ose”, “Banovićki tigrovi”, korpusni izviđačko-diverzantski vod, “Lavovi” i još nekoliko jedinica Drugog korpusa. Nakon izviđanja, dobili smo od komandira jasne instrukcije da nam je zadatak sinhronizirani napad na više mjesta. Također je iznijeto da će glavninu tereta napada na ovu zloglasnu kotu iznijeti pripadnici četiri čete 212. bosanske oslobodilačke brigade Gračanica – Lukavac.

Svi smo mi bili svjesni visine ovog zadatka. Kota Vijenac nije bila samo strateško mjesto, ona je ujedno bila i “bastion srpstva”. Upravo to izjavit će Radovan Karadžić prilikom jedne posjete Ozrenu i obilaska položaja na ovoj koti. Tvrdio je tada i da taj “bastion srpstva” nikad neće pasti i da ne smije pasti. Bili smo svi svjesni i toga da se od 1992. godine u više navrata pokušavalo zauzeti ovu kotu, ali svaki put bez uspjeha.

Te su se noći do u tančine razrađivali planovi napada i pravci kretanja naših jedinica. Svi smo znali da samo zauzimanje kote Vijenac nije bilo rješenje ako se ona ne stavi u potpuno okruženje, odnosno ako se ne presiječe svaki pokušaj doturanja pomoći srpskim jedinicama na ovoj koti. Bilo je od iznimne važnosti da se onemogući bilo kakav pokušaj doturanja pomoći s Ozrena, od ozrenskih brigada takozvane Vojske Republike Srpske.

U ranim jutarnjim satima 11. maja 1994. godine sve je bilo spremno za koordiniranu akciju zauzimanja kote 619. Bili smo na polaznim položajima udaljeni stotinjak metara od četničke linije. Svi smo sa strepnjom i nestrpljenjem očekivali početak akcije. Znali smo koliki je ulog i šta je to značilo za nas ako uspijemo, a šta je značilo za srpsku stranu dožive li poraz. Znali smo, po broju vojnika koji su se tu nalazili, odnosno koji su branili ovu kotu, da bi to za njih predstavljalo veliki poraz. Naredba je glasila da će napad otpočeti prvo na lukavačkoj strani Vijenca, odnosno da će pripadnici 212. brigade prvi krenuti u napad, a na nama je da svojim djelovanjem na dio linije koja gravitira Banovićima na sebe privučemo što veći broj agresorskih vojnika kako ne bi mogli krenuti u pomoć napadnutom dijelu linije.

Zauzeli smo položaje. Mirza, Safet, Miralem i ja bili smo do “Živiničkih osa”. Dalje su se s nama vezali “Banovićki tigrovi” i ostale jedinice. Začuli smo jaku eksploziju s one strane s koje je napadala 212. brigada, a onda još dvije detonacije. Za nekoliko sekundi počela je sveopća pucnjava. Iako se to događalo s druge strane kamenoloma, snažna puščana paljba čula se kao da su samo nekoliko stotina metara udaljeni od nas.

Sve vrijeme bili smo na vezi s isturenim komandnim mjestom Drugog korpusa, odakle je akcijom komandirao brigadni general Ramiz Šuvalić. Još koja minuta pa ćemo i mi dobiti znak za napad. Nije se smjelo dopustiti da pomoć stigne na drugu stranu, ondje gdje je naš napad već trajao.

Dobijamo znak da napadnemo agresorske položaje. Jaka detonacija od projektila iz Ose, popraćene detonacijama nitroglicerinke, i za čas je i ispred nas sve proključalo. Tačno pred nama nalazio se rov u kojem smo sa svog položaja jasno vidjeli kretanje agresorskih vojnika. S njega su na nas vatru otvarali mitraljez i nekoliko pušaka. Pucnjava je postala još snažnije. Četnički položaji bili su zasuti sa svih strana. Ispred njihovih se rovova od količine naših ispucanih zrna izdigao bijeli oblak prašine. Mirza je iskoristio priliku i pritrčao do oborenog drveta pred njihovim rovovima. Odjeknule su ponovo detonacije ručnih bombi koje je uspio baciti na četničku zemunicu. Vidjeli smo ih kako se povlače, ali samo nekoliko metara do sigurnijeg zaklona.

Pucnjava nije jenjavala. Vidjeli smo da ih je zaista mnogo u zemunicama i tranšejama. Sakupili smo se na desnu stranu i koncentrirali napad ponovo na rov s mitraljezom i na zemunicu do njega. Iz rova je virila cijev bestrzajnog topa, ali iz njega nisu pucali.

Jak prasak zaparao je zrak, a onda su uslijedile još dvije detonacije. Vidio sam da se momak iz “Živiničkih osa” bacio ustranu s ručnim bacačem. Stub dima i plamena izvio se iz zemunice, ali su još jače pucali po nama. Minute su prolazile, nismo uspijevali narušiti njihov zid odbrane.

A onda cika i vika na motorolama – svi javljaju da su pripadnici 212. bosanske oslobodilačke brigade upravo razvalili linije odbrane na Vijencu i da nezaustavljivo jurišaju. U tom momentu bilo je još samo upitno hoće li na vrijeme presjeći komunikaciju koja je vodila ka Vijencu i time potpuno u prsten zatvoriti agresorske snage na ovoj koti.

U sljedećem napadu, nekoliko minuta kasnije, rov ispred nas praktično je dignut u zrak s tri projektila iz ručnih bacača. Uspijevamo, trčeći pod vatrom, upasti u agresorske tranšeje i zauzeti strateški položaj za daljnje napredovanje. U tom momentu vidimo da se kompletna linija odbrane “bastiona srpstva” pod naletom Armije Bosne i Hercegovine raspala u paramparčad. Jedan se dio agresorskih snaga predaje, a drugi daje u bijeg. Neki od njih odbijaju se predati zatrovani propagandom i pred našim očima ubijaju se pucajući u sebe ili se raznoseći ručnim granatama.

Nakon proboja na liniji Ristići – kota 452, naše snage su se oko 10:30 spojile sa snagama 212. brigade u rejonu škole u Gornjim Jaruškama.

U cijeloj ovoj euforiji naše su snage nezaustavljivo napredovale. Nazirala se sigurna pobjeda Armije Bosne i Hercegovine nad četnicima koji su s ove kote topništvom danonoćno pod strahom držali Lukavac, Banoviće, Živinice i Tuzlu. Uvidjelo se da su u rasulu i da im pomoć nije došla na vrijeme. Uskoro se na vrhu kote zavihorila zastava s ljiljanima koju je postavio odlikovani dobitnik “Zlatni ljiljan” Šefik Hamustafić Kuvajt.

Ali svaka bitka, pa i ova, imala je ono što se odigravalo iza kulisa, ono što nismo mogli vidjeti. Tek poslije saznajemo da je ustvari četnicima na kotu Vijenac krenulo pojačanje. Nakon proboja linije, jedan dio izviđačko-diverzantskog voda 212. brigade, odnosno četvrte čete “Akrepi”, grabio je hrabro ka komunikaciji koja je povezivala Vijenac s Ozrenom. Na samoj toj komunikaciji, u Gligićima, tačnije kod škole, došlo je do direktnog sukoba dijela jedinice “Akrepi” i agresorskih snaga koje su krenule u ispomoć. Hrabrim kontranapadom “Akrepi” su ih odbacili nazad. Uz velike gubitke, srpske snage morale su se povući i više nisu ni pokušavale krenuti u ispomoć.

Bitka na Gligićima bit će ključ stavljanja u okruženje Vijenca, njegovog pada i predaje preživjelih četnika. U ovoj akciji veliku hrabrost iskazat će i maloljetni borac Semir Kadrić, koji je svojim djelovanjem osujetio početni pokušaj prolaska pojačanja agresorskim snagama na Vijencu. Dvadeset šest godina poslije, mnoge stvari iz ove bitke jasnije su i na kraju su neke stvari ispravljene te je ovom borcu četvrte čete 212. bosanske oslobodilačke brigade “Akrepi” dodijeljena plaketa Općine Lukavac za iskazanu hrabrost u oslobađanju teritorije Bosne i Hercegovine. Pravda je ponekad spora ali dostižna.