U krvi rođen, u krvi rastao, u krvi ubijen

Za Politički meridijan piše: Nađa Diklić

Više od pola moje države ustalo je jutros sa mržnjom. Jedni mrze druge, drugi mrze treće, a treći ne vole ni prve, ni druge. Zaleđeni u vremenu, zaleđenog mozga, zaleđenih emocija, srca i riječi, deveramo tako od 1992. ili 1995. godine.

Vrtimo se u krugu nerazumjevanja, drušveno prihvatljivog nepodnošenja, svaka ptica leti sa svojim jatom… Ako iskoči iz “jata”, treba je ostaviti da umre. A svaka deseta osoba u BiH padi od PTSP. 450 hiljada ljudi.

Bojim se da sam i jutros promašila temu. Da sam promašila i koncepciju portala. Čitetelji i čitateljke vole tekstove za razbibrigu, jutarnje križaljke, viceve, šale, polugole žene i muškarce, smiješne statuse za fb. , horoskope…

A ja želim pisati… O smrti.

1992. godine u Zvorniku se rodila beba. Malo, bezgrešno stvorenje. Na početku najkrvavijeg rata na Balkanu. Nije dočekalo da vidi i upamti oca. Oca su mu, dok je još bio u lokijevci, za vrijeme “etničkog čišćenja”, kao muslimana- Bošnjaka, strijeljali. I ne samo njega. Na hiljade Zvorničana – nesrba. Nije stigao ni da ga vidi, ni da ga upamti.

Majka ga je odvela u selo Sapna kod Tuzle. Tu je rastao među “svojima”. Bez oca, tradicionalno zaštitnika kuće, sam sa majkom. I pričama. I odrastao. U zrelu normalnu osobu. Nisu mu smetali ni Srbi koji su mu ubili oca, jer da jesu, ne bi se vratio u Zvornik, ne bi sa Srbima i pokojim Hrvatom završio srednju školu…

E, prije pola godine nešto se desilo. Nešto je puklo u duši, mozgu, 24-godišnjaka. Šta, to samo dragi Bog zna. Možda neka sitnica, možda mala uvreda, a možda nataloženih 24 godine jada, bijede, osjaćaja bespomoćnosti, samoće… Jer, teško je odrastati bez oca.

Nerdin Ibrić, uzeo je pušku i pištolj, dovezao se pred policijsku stanicu u Zvornik, izašao iz automobila i počeo pucati. Ubio je jednog, ranio dva policajca.

Ne mogu i neću pravdati ubijanje. Žao mi je policajaca, i oni možda imaju svoju djecu. Koja će ostati siročad kao i Ibrić.

U krvi rođen u krvi ubijen. Krug se samo ponovno okrenuo.

Ko je ovdje u stvari žrtva? Prva žrtva bio je njegov otac. Ibrić je bio “žrtva” njegovog ubistva 24. godine. Jučer su bile još dvije žrtve. Sin Bošnjaka ubijenog početkom rata i policajac, koji je mogao u to vrijeme bezumnog klanja, kada su se ulice Zvornika sapirale od krvi nesrba biti u tom gradu 1992. godine. Sada su žrtva i djeca policajca, ako ih ima. Život je napravio još jedan krug. Krug krvi, netolerancije, nerazumjevanja i smrti.

Sve je zbunio i svi će iskoristiti njegov poklič prije nego što je Ibrić zapucao “Allah ekber”. Najlakše je za ovo reći TERORIZAM. Islamski terorizam.

Da je imao oca, Ibriću bi tata ili babo, objasnio da njegova vjera, Islam, brani ubijanje. Pojasnio bi mu ajete, sure, naučio ga dove, Kur’an. Nije ga imao.

Ali, imao je redovnu porciju, kao osuđenik u zatvoru, trovanja mozga koji je zakazao. Genocida jeste bilo, genocida nije bilo. Genocida nije bilo. Genocida nije bilo. Genocida nije bilo. Broj ubijenih Bošnjaka se preuveličava. Broj ubijenih Srba se preuveličava. Broj ubijenih Hrvata se preuveličava… Upamtila sam, hvala Bogu – svoga oca, ali da mi neko svaki dan, skoro 24 godine ponavlja da nije istina da je mrtav, ubjeđuje me da je sam kriv što je mrtav i ja bih se zapitala.

Nekada sam davno imala tezu da svako negiranje genocida u BiH, da svako negiranje masovnih grobnica sa sve tri strane, da negiranje jednog ubistva, stvara količinu pritiska koji se gomila. Bijesa. Ljutnje. Koja se ne može razumno usmjeriti u velikom broju slučajeva. Kod sva tri BiH naroda.

Imam prijatelja, iz Srebrenice. Pobijeno mu je sve muško. Pamti odlično tu 1995. godinu, čistih ruku i još čistijeg obraza i svaki trenutak. Jednom sam ga upitala, dok smo razgovarali: Kako ne mrziš? Kako se nosiš sa tim?

– Pomoću vjere. Mrzio sam i ja. Išao na identifikacije kao jedini muškarac, hodao po masovnim grobnicama i da, mrzio sam. A, onda sam jedan dan shvatio da nisu SVI krivi. Kriv je dio. Onaj dio koji ne valja treba krivično goniti, trebaju platiti za svoje zločine, odrobijati ih. Ali, ostatak Srba nije mogao birati, pa čak ni znati šta se dešavalo u Srebrenici. Na njima nije krivica. Tražio sam smisao u besmislu. I našao ga u Kur’anu. Bog nikome ne daje teret koji nije u stanju da nosi, tako ni meni. I prihvatio sam to.

Sada ima masu prijatelja što Bošnjaka, što Hrvata, što Srba. Naučio je da odvoji žito od kukolja, imao je oca dovoljno dugo da mu objasni smisao njegove vjere, ljepotu, prihvatio je svoju sudbinu, a kako živi sa njom, jedino on zna.

Ibriću nije imao ko objasniti. A, po jučerašnjim izjavama, sve mi se čini da niko nije ni htio. Muslimani tvrde da se odvajao u džamiji. Zar nije dužnost muslimana pokazati drugom muslimanu i čovjeku ispravan put? Zar mu nije dužnost prema vjeri da pojasni i pomogne? Zar to nije smisao sunneta?

A Ibrić, tema dana od juče, šta će sa njim mrtvim biti? Raščerečiće ga sve tri strane, kao teroristu, islamskog fundamentalistu, natovarajući mu i šta jeste i šta nije. Nacionalistima, tvorcima ideologije koja je ubila njegovog oca, njegovo mrtvo tijelo poslužit će za glodanje ko vranama lešina. Na njegovoj smrti, svi će dobiti “svoju tezu” zašto treba ubijati muslimane, zašto treba ubijati nemuslimane, zašto je “bogougodno” poći u samoubilački napad, pri tome ubijajući i one koji možda ništa nisu krivi. Rođen kao žrtva, poslije smrti će ostati žrtva svima onima kojima je premalo ovog bosanskog ludila i začaranog kruga.

Bez ikakve želje da opravdavam ubistvo, neka je pokoj duši dvojici mrtvih od jučer u Zvorniku.