Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, širom svijeta obilježava se 3. decembra, s ciljem promovisanja razumijevanje problema invaliditeta i mobilizacije podrške za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba sa invaliditetom.
Cilj je potpuno i jednako uživanje ljudskih prava i učešća u društvu osoba sa invaliditetom. Ovaj cilj je postavio je Svjetski program akcije u vezi sa osobama sa invaliditetom, a usvojen je od u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Nacija 1982. godine.
Ovaj dan je povod da se skrene pažnja na probleme s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, a to su prije svega siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i isključenost iz društva.
U posljednje vrijeme, kao posebna tema izdvojila se specifičnost žena sa invaliditetom.
Uopšteno gledano, položaj žena u našem društvu je vrlo nepovoljan. To se posebno vidi po načinu na koji se žene malo bore za svoja prava, odnosno čak i ne prepoznaju da su ona ugrožena.
Žene u BiH su manje plaćene od svojih muških kolega, teže se zapošljavaju, trpe patrijarhalne obrasce, trpe mnogostruko nasilje i o njihovim životima se odlučuje bez njih.
Poenta društvenog aktivizma je da se ne bavimo samo stvarima koje nas lično „žuljaju“, da nema stvari koje me se „ne tiču“.
Žene su ranije stavljane u grupu lica sa invaliditetom, koja je svakako ranjiva grupa i nikad ranije se nije postavljalo posebno pitanje o ženama sa invaliditetom.
Ta priča o aseksualnosti lica sa invaliditetom se dugo provlači i, nekako, kao da ljudi sa invaliditetom nemaju neke druge osobine, i kao da oni pored toga što su lica sa invaliditetom nisu prvo muškarci i žene, i kao da nemaju neke druge društvene uloge. Kao da im je jedina društvena uloga to što su lica sa invaliditetom i tu se priča završava.
Žene sa invaliditetom treba da imaju sva priznata prava, da budu supruge i majke, ako to žele, da imaju pravo na nasljedstvo i imovinu, da imaju društvenu ulogu kao i svi ostali, da njihova različitost bude prihvaćena, bez ikakve diskiriminacije.
Neophodno je prepoznati i poštovati njihovu različitost, i pružiti im mogućnost za obrazovanje, zapošljavanje, političko učešće, porodicu, dom i zdravlje.
Njihova samostalnost u donošenju bilo kakvih odluka o njihovom životu ne treba biti upitna, jer žene sa invaliditetom mogu same sebe zastupati i društvo im to treba i omogućiti, te pružiti punu podršku tamo gdje im je potrebna, posebno kroz imlementaciju Konvencije Ujedinjenih nacija o osobama sa invaliditetom i CEDAW konvencije.
Dal’ bas ovi medjunarodni dani opravdavaju svoju svrhu, odnosno dal’ uopste uticu na svijest ljudi po pitanju problema kojeg promovisu, izuzev 1. maja i 8. marta. Imam neki osjecaj da sluze samo da popune medijski prostor.