Izbjeglička kriza u kretanju ka “konačnom rješenju”: Zaštita evropskog lebensrauma

Viktor Orban i njegovi sljedbenici, doskora, zbog svoje nehumanosti prema izbjeglicama iz ratom zahvaćenih bliskoistočnih zemalja, tretirani kao ludaci i nacisti, najnovijim razvojem događaja na Kontinentu, otkrivaju se kao avangarda Evropske unije.

Pad Šengena, odnosno “efekat domina” nakon njemačkog ponovnog uvođenja kontrole na granicama i prijeteći val militarizacije čitavog prostora, pokazuje da su mađarski nacisti (koji više vole da ih se zove krstašima) bili tek korak ispred svog vremena.

Zid i bodljikava žica, vojna “odbrana kršćanske(!) Evrope” od civila koji bježe od rata i islamskih(!) fanatika i zločinaca, najave prijekih sudova, bez prevodilaca, koji će suditi i maloljetnim osobama (uključujući i bebe, valjda), kriminaliziranje ljudi kojima je potrebna pomoć, otvaranje logora, protjerivanje ljudi za koje konvencije UN i EU zahtjevaju bezuslovnu zaštitu, više se ne čine kao plod izolovanog ludila i zločinačke politike političkog establišmenta jedne od zemalja koje su nezrele za takav čin, primljene u EU, tek da bi se iskoristio trenutak raspada jedne imperije i na njemu pokušalo izgraditi novu.

Izbjeglice su tako suočene sa izborom – vojska diktatora Asada ili horde ISIL-ovih ludaka, s jedne, ili vojska evropskih nacista i neokrstaša, s druge strane. No, kako ovi evropski još nisu počeli ubijati, pa dilema još uvijek nije ozbiljna, plašim se da će se naći već neki orban koji će se potruditi da im na svaki način dokaže da im je ipak bolje da se vrate odakle su došli.

Nehumanost i egoizam koji su zainteresovani isključivo za vlastiti konformizam, bez dilema koje je postavio Gang of Four “Kako da pijem čaj s tolikom krvlju što teče iz TV ekrana?”, jasno ukazuju na činjenicu da bi evropski mainstream nacisti više voljeli da su ti ljudi pobijeni ili bar regrutovani od Asada ili ISIL-a, pa da ih u narednim godinama mi (Evropljani) ubijamo. “Samo mi ne zagađuj zemlju svojim prisustvom. Zagađivaću ja tvoju osiromašenim uranijumom.”

Primjenimo li, naime, “domino efekat” na ideju mađarskog premijera da vraća izbjeglice u zemlju iz koje su ušle u njegovu, to znači da će Evropa (u konačnici) izbjeglice vratiti u Siriju. Odnosno – u smrt. Pritom licemjerno perući ruke i zgražavajući se nad zločinaštvom kako režima u Damasku, tako i ludaka iz ISIL-a.
Kao što se do današnjeg dana oni koji su izručivali jevrejske izbjeglice nacistima, vraćajući ih sa svojih obala i granica, u logore smrti, zgražavaju nad nacističkim zločinima, prikrivajući vlastitu odgovornost za iste.

Istorijske paralele su često nategnute, ali aktuelni briselski neuspješni dogovori o kvotama za izbjeglice zastrašujuće podsjećaju na Međunarodnu konferenciju o izbjeglicama u švicarskom Evianu, održanoj u julu 1938. godine, na kojoj su predstavnici 32 države i humanitarne organizacije za pomoć izbjeglicama vodile bezuspješnu raspravu o viznim kvotama za izbjeglice iz nacističke Njemačke – skoro nijedna zemlja nije bila spremna ublažiti svoje stroge propise o useljavanju i otvoriti svoja vrata izbjeglicama. Gebels je u svom dnevniku napisao da je cijeli svijet želio da radi Jevrejima ono što su im Nijemci radili, ali da nisu imali hrabrosti, a Hitler je cinično zaključio da su oni koji su odbili da pomognu Jevrejima, izgubili moralno pravo da Njemačkoj prigovaraju bilo šta.

Elem, na kraju ispada da su svi željeli da izbjeglicama iz Sirije rade ono što su uradili Mađari – da dignu ogradu od bodljikave žice čitavom dužinom granice, uvedu naoružane vojne patrole sa psima i prijeke sudove za ljude čiji je jedini zločin želja da prežive i da im život bude nešto više od laganog umiranja u logorima na granici sa zemljom iz koje su pobjegli.

Uostalom, iz ove perspektive je jasnije zašto su svi tek mlako (ili nikako) reagovali kad je turska vojska, raspoređena na granici, mirno posmatrala kako ISIL osvaja kurdska naselja i ubija Kurde. “Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”. Sve do jednom. Jer ko s Đavolom tikve sadi… najebaće kad tad.

Pa tako i Evropa. Tolerišući nacizam i ksenofobiju na svom tlu. I dozvoljavajući da je panični strah od ljudskog stampeda prema svjetioniku civilizacije, navede na njegovo gašenje. Posljedice koga, međutim, neće biti samo zaustavljanje izbjegličkog talasa. Nego efekat “balkanske krčme”.

Osnovni smisao i cilj politike nacističke Njemačke bio je proširenje njemačkog životnog prostora (lebensraum). Osnovni cilj savremene Evrope je zaštita evropskog životnog prostora.

Pri tome (su)kreatori ideologije Globalizacije zatvaraju granice pred jednom od njegovih nuspojava. Globalizacja je, naime, dobra dok nam služi kao ideologija iza koje sakrivamo širenje ekonomske (i svake druge) moći i svojevrsno neokolonijalističko pljačkanje svijeta, ali kada “neometan protok roba, usluga, ljudi i ideja” (što valjda uključuje i ideje da izazivamo ratove i uništavamo države?), završi kao “dolazak nam u goste” ljudi za čiju smo nesreću u najmanju ruku suodgovorni (u “želji da im pomognemo” razvalili smo im državu i stvorili najužasniji, fanatizmom zadojeni, moderni stroj za ubijanje), e, onda nam ta globalizacija i ne godi. Kao što nam ne gode ni međunarodni zakoni ni Evropska povelja o ljudskim pravima. U zaštitu vlastitog materijalnog bogatstva i potrošačke kulture i solventnosti, spremni smo gaziti po leševima. Kao i kroz čitavu istoriju, uostalom. U kojoj smo stvarali kolonijalna carstva, porobljavali narode, pljačkali, trgovali robljem, vršili genocide, istrebljivali čitave kontinente, bili narko karteli koji ratuju protiv zemalja koji zabranjuju upotrebu droge… Mi, Evropljani. Evidentno bez savjesti i nespremni da platimo bar djelić onoga što smo dužni dijelovima svijeta iz kojih nam dolaze nesretni ljudi. Koje dočekujemo bodljikavom žicom, psima, oružjem i mržnjom.

Zanimljivo je da su istočnoevropske države koje su svojevremeno spas vidjele u kolektivnom bijegu u EU i koje su obarale zidove i uništavale žičane ograde prema razvijenijim državama Evrope, sada najrigidniji, najsebičniji i fašističkim izjavama najunakaženiji dio ove zajednice čiji je smisao, ovim anticivilizacijskim ponašanjem, doveden u pitanje.

Ne treba zaboraviti, širom Evrope su se javljali ljudi koji su svoje domove otvarali izbjeglicama, ljudi koji su protestvovali protiv nehumanosti svojih vlada, ali nacionalizam, strah, sebičnost i mržnja (jednom rječju – Zlo) na kraju izgleda pobjeđuju. Kao i u nacističkoj Njemačkoj 30-ih godina prošlog stoljeća. Ili kao u Jugoslaviji 90-ih.

Umjesto da prizna grešku i amputira svoje dijelove oboljele od revival-a istorijskih promašaja i ludila, EU je dopustila da je oni zaraze i da je dovedu u pitanje. Ne toliko u smislu fizičkog opstanka (mada je, u ovakvoj situaciji sve relativno), koliko u smislu svjetionika koji je, istina, oduvijek bio više utopijska projekcija nego stvarnost.