Petog januarase Gerhald Acosta, radnik tvornice celuloze u Montes del Plata vraćao kući, pokušavajući podignutim palcem zaustaviti neki automobil. “Hodao sam neko vrijeme, prošlo je između 25 i 30 automobila, niko se nije zaustavio”, ispričao je za taj list.
Zatim se, kako je rekao, zaustavilo vozilo iza kojeg je bio drugi automobil čiji ga je vozač pitao kamo ide. Rekao mu je da ide u Juan Lacaze i vozač je odgovorio da ga može povesti do Anchorene, gdje se nalazi predsjednička rezidencija i da sjedne u kombi u kojem je sjedila žena za koju je odmah pomislio da ju pozna. To je bila Lucia Topolansky, senatorica i supruga predsjednika Mujice i njihova kuja Manuela, kao i predsjednik Mujica.
Acosta je na Facebook postavio fotografije vozača i napisao da su ga poveli malim dijelom puta, ali da su bili jako ljubazni.
Poznat po svom nepoštivanju protokola i skromnom životu, predsjednik će prepustiti svoju funkciju 1. marta nakon petogodišnjeg mandata tokom kojeg se isticao svojom jednostavnosti.
U nas Bakir vozi audia 215 000 km …Da bogda mu za ljekova falilo ….
Postovanje za ovog presjednika iz Urugvaja.
I kod nas se to dešava samo se ne govori o tome. I meni je jednom stao sa autom jedan bivši predsjednik. Naime išao sam sa njim u isti razred i on je bio predsjednik razreda jednu školsku godinu Eto nek se zna da i mi imamo predsjednike skromne,i obične ljude.
Bivši predsjednici Razrednih zajednica su vjerojatno posjedovali više znanja nego
pojedini današnji predsjednici tzv.općina, republika i partija.
Poenta konstatacje je u tome što su pomenuti predsjednici Razrednih zajednica bili birani
i obnašali “mandate” u osnovnoj školi.
A izvjesni aktualni tandara-mandara-tari su posjednici “diploma” sumnjivog podrijetla
ili obični livadići.
Lijepo je čuti da ima u današnjem dunjaluku političara kojima je dovoljno da koriste VW “bube”,
dok su Anam Onima malo i helikopteri.
Jeste bio je izabran jer je bio najbolji u razredu,bio najbolji drug i tako te sitnice, što govori da djeca znaju izabrati, za razliku od odraslih.
Tako je Kung Fu Ce. Te “sitnice” su nekada bile pravilo. Nekada su se i djeca za nešto pitala i učila
kako poslije, kada odrastu. Danas se ne pitaju ni odrasli, naravno, osim Anam Onih i njima uz nogu stojećih Kerbera. 1% kroji kape i uzima mjeru “ostatku” od 99% od kojih je 50 % nezaposlenih.
Ostali stoje u redu za sadaku među kojima je mnogo onih koji su nekada bili siti,zadovoljni i
svoji na svome. Danas su gladni,bolesni i sjetni.Ničiji na nečijem Jedino što im je ostalo su uspomene na neko,ne idealno, ali bolje vrijeme. Uspomene su jedini grunt koji im ostade, ali od kojega se živjeti ne može. Kao niti od sadake koju “najsretniji” dobiju. Na kašičicu ili iglu. “Anamonizam”je teška bolest koja se samo revolucijom zaliječiti može. Ipak na djeci sve ostaje.
Makar to bila samo nada.