Međutim, njih nije tako lako koristiti. Snabdijevanje električnom energijom u sjevernokorejskoj unutrašnjosti vrlo je nepouzdano. U mnogim gradovima električna energija se distribuiše samo nekoliko sati dnevno, piše “Voice Of Russia”.
Međutim, ono što je zanimljivo, jeste da sjevernokorejski bogataši nisu ni imali namjeru da koriste frižidere i klima-uređaje, već su ih nabavljali zbog prestiža. Povremeno ih uključe nakratko, koristeći mobilne agregate, koji su vrlo uobičajeni u Sjevernoj Koreji.
Jedan od sjevernokorejskih biznismena pričao je kako ima skup japanski frižider. Ispostavilo se da njegov sin tamo drži knjige. Međutim, posjedovanje frižidera svjedoči o tome da je vlasnik kuće uspješan čovjek, koji sebi može da dozvoli tako skupu stvar.
Međutim, mnogi biznismeni privatno kupuju električnu energiju. Krađa električne energije bila je česta u Južnoj Koreji pedesetih i šezdesetih godina, kada je zemlja takođe bila u velikoj bijedi.
Tada su se neki vlasnici nekretnina protivzakonito priključivali na elektromrežu.
U Sjevernoj Koreji slične pojave posljednjih godina takođe su raširene. Strogo govoreći, bogataši tamo ne kradu električnu energiju. Oni se jednostavno dogovore sa lokalnim menadžerima elektromreže da postave kablove preko kojih dobijaju električnu energiju, bilo iz lokalne podstanice, bilo (češći slučaj) iz neke važne državne ili vojne ustanove.
Ponekad se bogati Sjevernokorejci dogovore i sa komandom vojnih jedinica. Poznati su mi i slučajevi u kojima je takav posao sklopljen sa lokalnom upravom državne bezbjednosti.
Razlozi nisu ekonomske prirode, električna energija je u Sjevernoj Koreji suviše jeftina, već u njenim redovnim isključenjima. Ako je kuća nekog bogataša priključena na elektromrežu važnog državnog ili vojnog objekta, manja je vjerovatnoća da će se suočiti sa posljedicama isključenja.
Kada struje nema dovoljno za sve, prvo je isključuju privatnim kućama, a zatim su na udaru neka civilna preduzeća i manje državne ustanove. Vojni objekti i organi vlasti uvijek imaju struju.
Ponekad se biznismeni dogovore da dijele troškove nelegalnog dovoda električne energije.
Nužda zakon mijenja, kao što je poznato. Međutim, ovdje nije neka velika nužda, odnosno sjevernokorejski biznismeni su daleko od siromašnih, međutim moraju na sve načine da se prilagođavaju kako bi sebi obzebijedili komforniji život, u okolnostima koje se teško mogu nazvati jednostavnim.
Inače, struje uglavnom ima u prijestonici Pjongjangu, koji je rezervisan za elitno stanovništvo. Naoružani čuvari patroliraju granicama kako bi spriječili siromašne, odnosno nižu klasu da dođu. Najviše stanovnika Pjongjanga živi luksuzno u odnosu na one u drugim dijelovima Sjeverne Koreje, jer imaju struju dva do tri sata dnevno.
Ponekad, posebno u zimskom periodu, struja potpuno nestane, dok milioni ljudi pokušavaju da se bore sa niskim temperaturama koje nekad mogu biti i niže od 17,8 stepeni Celzijusovih. O nedostatku struje najbolje govore satelitski snimci, gdje se između Kine i Južne Koreje može vidjeti jedan mračan prostor – Sjeverna Koreja.
