Sarajevski atentat: Da li je Gavrilo Princip heroj ili terorist?

O „Mladoj Bosni“ i njenom protagonisti Gavrilu Principu već su napisane stotine stranica raznovrsnih sadržaja u kojima su iskazani različiti,u prvom redu antagonistički,dijametralno suprostavljeni stavovi. Po jednima „Mlada Bosna“ je pokret revolucionarne omladine Bosne i Hercegovine koji se pojavio pred Prvi svjetski rat kao ogranak velikog Jugoslovenskog omladinskog pokreta.Taj pokret je,u cjelini uzevši,nosilac ideje oslobođenja i ujedinjenja Južnih Slavena.Promatrajući to u kontekstu ranijeg vremena, pokret je tretiran kao „napredan antiklerikalan,široko jugoslovenski i antiaustrijski“.Dakle,iz tog mladalačkog oslobodilačkog patriotskog naboja“ nikla je zavjera bosanskih revolucionarnih omladinaca, koji su 28.juna 1914. godine izvršili atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda“ (Enciklopedija leksikografskog zavoda,5,Zagreb,MCMLXI).

Znatan broj teoreticara novog doba,u vrijeme kada se obilježava 100-godišnjica od početka Prvog svjetskog rata,iznosi sasvim oprečne stavove o karakteru sadržaja i načina djelovanja „Mlade Bosne“.Njihova znanstvena istraživanja negiraju tu enciklopedijsku determinantu ove organizacije, tvrdeći da to nije pokret „nacionalno-revolucionarnih omladinaca“,već je to bilo,kako je napisao prof.dr. Mustafa Imamović, „ grupa nacionalističkih i šovinističkih srpskih omladinaca, poznatih pod eufemističkim imenom ‘Mlada Bosna’.U biti ‘Mlada Bosna’ nije ni bila nikakva organizacija nego jedan tanak književno – amaterski teroristički krug mladih srpskih nacionalista“, tvrdi Imamović.
Ovakva logika izvedena je iz činjenice da su na predvodnike „Mlade Bosne“ snažno utjecali ruski socijalisti,odnosno ruski anarhisti i eseri. O tome govori i poruka Vladimira Gaćinovića, jednog od ideologa ove organizacije,koji je ruskim istomišljenicima rekao: “Mi smo, ako hoćete, vaša idejna kolonija.A kolonija svagda zaostaje za metropolom.“

U tom kontekstu je i pitanje-da li je Gavrilo Princip heroj ili terorist?

Na ovu dilemu teško je dati precizan, istinit i sasvim prihvatljiv odgovor.O tome se očekuje odgovor historičara i akademskih radnika na skupu koji će se ove godine održati u Sarajevu,povodom stogodišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata (?).Težina odgovora je,u prvom redu,determinirana činjenicom da su i svi naučnici, kako je to tvrdio Karl Manhajn,“društveno obilježeni“.

ODNOS PREMA OKUPACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

Stoga ovo pitanje i ovaj problem treba promatrati u kontekstu vremena u kojem su se ti procesi odvijali i interesa pojedinih etničkih grupacija u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine.Kako su se osjećale i šta su činile “ konstutivne“ etničke grupacije Bosne i Hercegovine u periodu kada je vršena aneksija? O tome su u „Putokazu“, listu za društvena i književna Pitanja Muslimana, pisali i bošnjački (muslimanski) intelektualci potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća. Šukrija Huskić je tvrdio da su „katolici željno očekivali vojsku katoličke dvojne monarhije“ u čijem je sastavu bila i Hrvatska, da su „pravoslavni (…) s nejednakim raspoloženjem primili odluku kongresa“- kmetovi su bili zadovoljni,jer „nesretnike svaka promjena raduje…Trgovci su (…) bili nezadovoljni što Bosna nije dodijeljena Srbiji.“ A „Muslimani su (…) shvatili da su ugroženi njihovi najživotniji interesi, zapravo,oni su se „ pobojali da će Austrija dokinuti njihove socijalne povlastice“, te su,samim tim,“široki slojevi muslimanski gledali (…) u Švabi i neprijatelja Islama ( din-dušmanina).“

Najradikalniji stav prema austrougarskom okupatoru zauzela je pravoslavna gradska omladina.Ona je „ispoljavala svoju mržnju prema Austriji,a i radost zbog sloma turske uprave u Bosni i Hercegovini“,pisao je u „Putokazu“ Šukrija Huskić.Bošnjaci (muslimani) su u većini izuzimajući pojedince koji su pretpostavljali da sa Austrijom samo može biti bolje nego sa osmanskom vlašću koja se raspadala,izrazili spremnost za pružanje otpora okupaciji Bosne i Hercegovine. Bošnjački intelektualci govore i o odluci o pružanju otpora koja je donesena 5 jula u Sarajevu na velikoj pučkoj skupštini u dvorištu Begove džamije,nakon čega su nastupili dramatični dani.Značajna ličnost iz tog pokreta otpora bio je Hadži- Lojo učesnik u narodnoj vojsci,jedan od glavnih organizatora borbe protiv okupatora.

Pored Šukrije Huskića,o tome su pisali Rizo Ramić,Hasan Kikić,Avdo Humo i drugi.
Primjera radi,Rizo Ramić piše da „Bosnu i Hercegovinu (…) brane pretežno muslimani“,Avdo Humo ističe snažan otpor okupatoru,te da su u „borbu pošle muslimanske mase,kao i jedan broj srpskih i hrvatskih masa“.Šukrija Huskić kaže da su se „Muslimani (…) borili kao lavovi, pokazujući čudo od junaštva,kako to oni samo znaju“,uz naglasak da su u uličnim borbama Sarajeva sudjelovale i žene.
Rizo Ramić je,također,pisao kako se „Muslimanski feudalizam (…), sa svojim muslimanskim masama (…),pri zauzeću Bosne i Hercegovine Švabi (…) krvavo odupirao“,a Hasan Kikić kaže da je „ muslimanski elemenat,zajedno sa pravoslavnom većinom i katoličkim pojedincima, ustao i okupio se da prolije krv kod Broda,Dervente,Doboja,Dobara na Preslici,Šahinkamenu, a sve do Sarajeva“.

Ovi i mnogi drugi primjeri danas nam,nakon stotinu godina od atentata i početka Prvog svjetskog rata,mogu poslužiti da objektivnije vrednujemo prošlost i na toj osnovi izvedemo konzistentnije zaključke koji se neće temeljiti na apriorizmu i logici zasnovanoj na principu „crno-bijelo“.

MLADA BOSNA I NJENI PRVOBORCI

Neki teoretičari na osnovi traganja za istinom,tvrde da je „Mlada Bosna“ ogranak „Crne ruke“ iz Srbije,poznata i pod nazivom „Ujedinjenje ili smrt“, koja je zvanično osnovana 1911. godine ,a kao matična grupacija djelovala je od 1903.godine.Prema nekim informacijama ova organizacija je imala 85 članova,uključujući dva Hrvata i jednog Muslimana.Smatra se da je i Ivo Andrić,koji je bio predsjednik „Srpsko-hrvatske napredne organizacije“ koja se zalagala za integralno jugoslovenstvo,bio blizak „Mladoj Bosni“,uglavnom zbog sličnosti programskih ciljeva.

Ko su i odakle su prvoborci „Mlade Bosne“?

U najkraćem, Gavrilo Princip (1894.) je iz Obljaja (Bosansko Grahovo), Nedeljko Čabrinović (1895.) iz Sarajeva,Trifko Grabež (1885.) iz Pala kod Sarajeva,Vaso Čubrilović (1896.) iz Bosanske Gradiške, Cvjetko Popović (1896.) iz Prnjavora,Muhamed Mehmedbašić (1886.) iz Stoca, Danilo Ilić (1890.) iz Sarajeva.

Gavrilo Princip je pohađao trgovaču školu i gimnaziju koju nije završio. Bio je veliki pristalica jugoslovenstva , te se deklarirao kao „ nacionalista Jugosloven“. Srbiju je smatrao Piemontom,nosiocem borbe za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Kao i Čabrinović,mada ne u tolikoj mjeri,bio je anarhista i ateista.Volio je puno da čita,vodio je strastvene rasprave u beogradskim kafanama,a česta tema je bila vezana za rušenje Monarhije.Uz sve to,veoma je dobro igrao bilijar.Zbog atenatat Gavrilo Princip je osuđen na 20 godina teške tamnice.Umro je u Terezinu (Češka) 28.aprila 1918.godine.
Na njegovu smrt utjecala je amputacija ruke (gangrena) i tuberkuloza od koje je obolio prije tamnovanja.

Nedeljko Čabrinović se školovao za trgovca i bravara, a radio je na poslovima štamparskog pripravnika,tipografskog radnika u Sarajevu, Novom sadu, Šidu (socijalistička štamparija), Beogradu ( štamparija lista „Anarhist“) i Trstu.Nakon povratka u Sarajevo, sudjelovao je u štrajku 1912.godine i optužen za uništavanje opreme drugih štamparija.Zbog toga je na pet godina protjeran iz Sarajeva,nakon čega je otišao u Beograd gdje se upoznao sa Gavrilom Principom. Ćabrinović je po uvjerenju bio anarhista i pasionirani skupljač knjiga.Za njega je, prilikom saslušanja, Gavrilo Princip, pored ostalog rekao:“Veoma je lakovjeran i u svakom čovjeku vidi svog prijatelja“. Osuđen je na 20 godina teške tamnice, umro je 1916.godine.

Tripko Grabež se sa Principom upoznao u Beogradu gdje su pohađali gimnaziju i skupa stanovali. I on je osuđen na 20 godina,a umro je 1916.godine.

Vaso Čubrilović je osuđen na 16 godina teške tamnice,a te godine je proveo u Melersdorfu,a od 1917. u Zenici.

Cvjetko Popović,učiteljski pripravnik,osuđen je na 16 godina zatvora, koje je proveo sa Čubrilovićem u Zenici.

Muhamed Mehmedbašić,stolarski radnik,jedini je od atentatora koji je uspio pobjeći u Srbiju,gdje se,kao dobrovoljac,pridružio Tankosićevim četnicima.Osuđen je na „Solunskom procesu“, pomilovan 1919.godine kada se vraća u Bosnu i Hercegovinu.Umro je od posljedica ustaškog batinjanja 1943.godine.

Danilo Ilić je bio učitelj i novinar.On je u to vrijeme prenio oružje iz Tuzle i podijelio ga šestorici atentatora.U početku istrage prijavio se i dao prve izjave istražnim sucima.I pored toga,s obzirom da je bio punoljetan,osuđen je na smrtnu kaznu.Obješen je skupa sa Miškom Jevremovićem i Veljkom Čubrilovićem,februara 1915.godine u Sarajevu.

Dakle svi atentatori su bili mlade osobe, čiji je prosjek 22,5 godina starosti.Bili su odgajani na principima jugoslovenstva koje je izviralo iz težnje za oslobađanje od osmanske osvajačke i austougarske okupatorske vlasti,s jedne,i aspiracije srbijanskog vodstva da se,nakon sticanja samostalnosti, bitno poveća državni teritorij Srbije i,uz to, izađe na Jadransko more,s druge strane, čega mladi atentatori i nisu bili toliko svjesni. Jednostavno rečeno, oni su bili sredstvo u rukama onih koji su razvijali strategiju i taktiku u cilju ostvarenja nezajažljivih ruskih utjecaja i srbijanskih velikodržavnih i hegemonističkih ciljeva.

FRANC FERDINAND U SARAJEVU

Poznato je da je Franc Ferdinand planirao posjetu Sarajevu u namjeri da izvrši inspekciju vojnih trupa koje su izvodile vojne manevre u okolini grada,zatim da izvrše posjetu Zemaljskom muzeju.Sve se podudaralo i sa 14.godišnjicom braka Ferdinanda i Sofije koji su došli u relaksirajuću opuštenu posjetu Sarajevu. Ferdinand je krenuo iz Beča, a Sofija iz Budimpešte, tako da su na Ilidžu stigli 25.juna 1914.godine.Posjetili su radnju sa ćilimima, a slijedeća dva dana prijestolonasljednik je proveo na vojnim manevrima. Sofija je u to vrijeme obilazila škole, internate, crkve i dobrotvorne ustanove.

Na Vidovdan 28.juna bračni par je specijalnim vozom stigao pred fabriku duhana na Marijin dvor, u 10 sati i 15 minuta. Odatle je svita od šest automobila krenula prema vijećnici na prijem kod Sarajevskog gradonačelnika Fehima Čurčića. U trećem automobilu je bio Franc Ferdinand, njegova supruga, general Potiorek i grof Harrach.Obezbjeđenje i pratnja su putovali u prvom ( komadant policije) i posljednja dva automobila.
Atentatori su se rasporedili po grupama duž Miljacke: Muhamed Mehmedbašić i Nedeljko Čabrinović ( naoružani bombama ) bili su u prvoj grupi. Kada je Nedeljko Čabrinović bacio bombu na vozilo koja je dejstvovala nakon prolaska automobila (u nekim komentarima tvrdi se da je bombu rukom odbacio lično Franc Ferdinand) bomba se otkotrljala i eksplodirala na ulici, ranivši nekoliko desetina Sarajlija.Nakon što je bacio bombu,Čabrinović je progutao cijanid i skočio u Miljacku. Dejstvo cijanida nije bilo intenzivno, Čabrinović je uhvaćen i uhapšen. Kolona je nastavila put prema Vijećnici gdje se prijestolonasljednik susreo sa domaćim velikodostojnicima.Tu je rekao:„umjesto cvijećem, dočekan sam bombama“.

Nakon prijema u Vijećnici, Franc je odlučio da u vojnoj bolnici posjeti ranjenog vojnog potpukovnika. Kolona se uputila niz obalu rijeke ( odakle su i došli ). Gavrilo Princip je tada sa mosta prešao na drugu stranu ulice i u radnji Morisa Šilera kupio sendvič u namjeri da se vrati na most i tu sačeka Ferdinanda. U jednom trenutku, zbog nesporazuma kojim putem treba ići, vozač je upozoren da se vrati i nastavi ka vojnoj bolnici. Po povratku na odgovarajuću stazu zaustavio se ispred Gavrila Principa, koji je bacio sendvič i aktivirao pištolj. Prvim hicem pogodio je Franca Ferdinanda a drugim, koji je bio namijenjen Oskaru Potiozeku, pogodio je Sofiju.
Gavrilo je odmah uhvaćen,a bračni par je nakon kraćeg vremena podlegao ranama.Prilikom suđenja on je rekao da mu je žao što je ubio Sofiju, jer je taj metak bio namijenjen Potiouzeku. Prilikom tamnovanja Gavrilo Princip je na zidu ćelije napisao: „naše sjene će i dalje šetati Bečom i plašiti gospodu“. Tri godine nakon smrti, tijelo Gavrila Principa je 1921.godine preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora „Mlade Bosne“.

Pripadnici „Mlade Bosne“ su bili Bosanci i Hercegovci,mladi ljudi društveno obilježeni i zadojeni idejama svoga vremena.Riječ je o ranim godinama dvadesetog stoljeća,kada sazrijevaju i opći i dovoljni uslovi za ratne sukobe,uzrokovane zahtjevima za nove podjele granica evropskog kontinenta i eksploataciju prirodnih bogatstava i radne snage nerazvijenog svijeta.Isčekivao se povod,a svi uslovi za početak rata širokih razmjera su stvoreni.

Na sceni više nisu oni koji su decenijama vladali; tri carstva se gube, posebno Osmansko carstvo koje se raspada kao kula od karata.Austougarska pokušava održati i proširiti svoj utjecaj,a Rusija usmjerava svoju strategiju na Srbiju i neke druge dijelove Evrope i Azije.

Srbija je, o tome je bilo riječi,sve svoje snage usmjerila na ujedinjenje srpstva u jednu državu,a Bosna i Hercegovina je u to vrijeme bila rasčerečena na tri interesna cilja.Jedni su očekivali povratak SULTANA, drugi nastavak CARSKE vlasti, a treći uključenje teritorije Bosne i Hercegovine u svoje državne okvire.Time se Bosna i Hercegovina našla u presjeku Dušanova carstva i Tomislavljeva kraljevstva.
Zbog svega toga,pojave i događaje u to vrijeme treba promatrati dijalektički,analizirati ih bez ikakvih apriorističkih predrasuda i prethodnih dogmi koje nas kao mora pritišću i učvršćuju naše zablude. Jer, interesi i dalje dominiraju,uz napomenu da se stanje mijenja,kada je riječ o Bosni i Hercegovini.(Najzaslužniji utjecaj na našu državu Bosnu i Hercegovinu danas imaju Sjedinjene Američke Države, koje tvrde da je njeno mjesto u NATO-u i Evropskoj uniji.Kako i kada, ostaje da se vidi.)

A junoše „Mlade Bosne“, na čelu sa ubicom austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda, ostaju to što oni stvarno jesu: mladi ljudi koji su htjeli da mijenjaju svijet, da Bosnu i Hercegovinu isčupaju iz kandži okupatora i da je pripoje Srbiji, a sa Srbijom zajednici jugoslovenskih naroda.To što su oni činili nije adekvatno, ali za njih je to bilo logično rješenje. Jer,nema logike da Bosna i Hercegovina ostane u okviru države koja ju je okupirala. Ovo drugo rješenje,pripadnicima „Mlade Bosne“,izgledalo je i racionalnije.Zbog toga ih danas, nakon jednog stoljeća ne treba ni hvaliti ni kuditi već tretirati u okviru vremena i društveno- ekonomskih uslova u kojima su djelovali i interesa za koje su se zdušno borili.

Najednostavnije rečeno, „Mlada Bosna“ i njeni protagonisti bili su sredstvo za ostvarenje političkih i državnih ciljeva Srbije inicirane i stimulirane od strane Rusije koja je namjeravala da proširi svoje utjecaje u svakom pogledu na prostore sa kojih se Osmanska imperija povukla u fazi svog raspada.Mišljenja i stavovi u vezi sa tim su podijeljena, jer oba pogleda imaju svoje djelimično opravdanje.Biti sa Austrijom značilo je priključiti se razvijenom svijetu u kojem je dominirao kapitalistički način proizvodnje.Taj stav je zdušno prihvatila većina katoličkog svijeta,a protiv su bili u velikoj većini svi ostali u Bosni i Hercegovini. Ostati u okviru Austrije značilo je izgubiti samostalnost države a priključiti se Srbiji u cilju stvaranja države južnih Slavena značilo je sve to što se dogodilo: izgubiti i ponovo steći suverenitet i samostalnost Bosne i Hercegovine, doživjeti tešku kataklizmu i sticati uslove za ulazak u NATO i Evropsku uniju.

Dakle,“Mlada Bosna“ i njeni prvoborci su grupacija mladih,hrabrih i odvažnih ljudi koji su imali svoje ideale, determinirane vremenom i ciljevima društva u kojem su živjeli i djelovali. Njihova borba je bila pored navedenog,usmjerena i na rušenje monarhističkog sistema u Srbiji,tako da su se oni borili za slobodu i pravednije drustveno uređenje o cemu nisu imali dovoljno znanja, niti su bili svjesni šta sve i kako treba ciniti, koliko vremena utrošiti da se ti ciljevi ostvare. A tu borbu koristili su za ostvarenje svojih interesa oni kojima su mladi utopisti služili i žrtvovali svoje živote u jednom surovom i svirepom dobu, vremenu kada se politika nastavlja ratnim sukobima i stradanjima neogranicenih i nepredvidivih razmjera i postaje integralni dio rata.