Fabrike sa TK koje su privatizacijom pale

Ipak, mnogi radnici, poput fabrike deterdženata „Dita“ Tuzla su mišljenja da se ista može podići na noge, ukoliko se oformi nova vlast koja će imati sluha za poništenje njene privatizacije i vraćanjem fabrike u ruke onih koji je danas , iako napuštenu od mnogih, čuvaju i ne daju konačnoj propasti, piše RTV Slon.

Skoro da nema stanovnika BiH koji nije čuo za reklamu i Đurino „fakat miriše bijelo“, slogan koji je širom naše zemlje prenio poruku o najjačem proizvodu kada je u pitanju hemijska industrija odnosno proizvodnja deterdženata.

Upravo danas, taj nekada snažan gigant „Dita“ Tuzla, kleči na koljenima i čeka bolje sutra. Pljačkaškom privatizacijom, kako tvrde njeni radnici, dovedena je na prosjački štap, odnosno na stotine radnika koji su decenijama imali zavidnu godišnju proizvodnju, odnosno 50 000 tona deterdženta raznih asortimana.

„Radnici su prevareni svojim neznanjem da smo otkupili većinski dio od države. Država je tad prvi put namjerno uradila da je 85 duluma zemlje i ovu svu Ditu procijenila na 19 miliona i 200 hiljada KM. To su uradili jer su to nekome pripremili“-kazala je Emina Busuladžić, predstavnica fabrike „Dita“ Tuzla.

Prema riječima Emine Busuladžić, za 640 hiljada maraka je Ditu kupila „Lora“. Osim vraćanja kredita, Lora je imala zadatak povećati proizvodnju, uposliti nove radnike, što nije ispoštovala. Privatizacijom je oštećeno na stotine radnika Dite, ostavivši ih na milost i nemilost onih koji su joj trebali donijeti bolje sutra. Predstavnici Dite su od kantonalne vlasti tražilirazumijevanje i ukazivali na postojeći problem, tako što su mjesecima održavali mirne proteste, ali bez konkretnog rješenja.

– Znači, Vlada je kompletna znala, bila je kompletno upoznata, ali ništa nije učinila -dodaje Busuladžić. Iako „Dita“ nije u funkciji, danas je tamo oko stotinu radnika koji nastoje očuvati postojeću imovinu.

– Uspjeli smo veliki dio da sačuvamo. Nije bilo krađa i otuđivanja, a možda je vremenom malo došlo do zastarjelosti postrojenja. Fabrika radila, ne radila, ona strada, propada, ali smo uspjeli sačuvati fabriku, samo zaslugom svih radnika koji čuvamo ovdje – istakao je jedan od radnika.

– „Dita“ se može spasiti, samo je treba vratiti radnicima i pokrenuti proizvodnju – ističe Emina Busuladžić.

Slična sudbina pljačkaške privatizacije zabilježena je i u Fabrici namještaja „Konjuh „ Živinice, „Gumingu“, „Polihemu“ kao i u „Poliolchemu“. Predstavnici i ovih propalih i loše privatiziranih firmi također su pokušali smjenjenoj Vladi TK ukazati na put koji je doveo do toga, ali bez uspjeha.