Smoluća: Selo koje je imalo smolu [I dio]

* * *
VELIKOSRPSKI
FAŠISTIČKI ZLOČIN GENOCIDA
NAD
SRBIMA
* * *
ANATOMIJA
PRIMJERA SMOLUĆA
* * *

Slični ili isti primjeri: Donja, Gornja Lohinja i Lendići u općini Gračanica. S razlikom, što su Srbi iz Lendića intenzivno, artiljerijski razarali Gračanicu.

No, ovo navođenje nikako ne iscrpljuje spisak velikosrpske fašističke invencije i identičnih primjera. Sarajevo. Hadžići. Ilijaš. Vogošća…

* * *

ŠTA SE
USTVARI DOGOĐA U
DEN HAAGU

* * *

Godinama se iščuđavamo suđenjima u Haagu. Strašna ratna tragedija na ex-YU prostoru pretvorena je u još strašniju farsu i krvavu lakrdiju sve do prvostupanjske presude hercegbosanskim čelnicima, što je ustvari zorno i pokazalo, kako to što se dogodilo u ex-YU – pouzdano, osim iznimno, ne razumiju ni tužitelji, ni branitelji, ni Sudsko vijeće, ni svjedoci, nerijetko ni akteri događaja i neposredno okrivljeni.

A medijski nasrtaji kao npr, na pjesnika Predraga Lucića zbog satirične pjesme Ići, mići, Ahmići – sugeriraju užasnu i nehumanu političku i etničku upletenost u zlo i fašističke razmjere koje ne umijemo razumjeti i sagledati.

Niko da poveže činjenice i događaje u nivou suvereniteta i identiteta bh države, a potom fašističkog velikodržavlja kao osnovne motivacije i poticaja protiv zajednčkog života, zajedničke države SFRJ i bh multikulturalnog fenomena kao pojave u državi s dominantno kulturnom sadržinom.

* * *

Pouzdano, bilo bi izlišno, neopravdano i nepravedno krivnju za nerazumijevanje naših uistinu kompliciranih ne/prilika pripisvati Međunarodnom krivičnom sudu Haag koji radi već /20/ dvadeset godina. Riječ je o tome kako, ni velika većina građana uopće ne može shvatiti/razumjeti šta se uistinu događalo od Slovenije i Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine do Kosova i Metohije – u više od minulih dvadeset godina.
Sasvim je površna i nedovoljna konstatacja prema kojoj se na tom prostoru tokom 20ak godina događao rat. Oni koji uistinu razumiju cijelu priču, od svega prave sprdačinu i tako u omaglici nebrojenih prljavština, gluposti, gadosti, svoga pokvarenjaštva i politikanstva, kao iza dimne zavjese – kriju suštinu i stvarne razloge događaja.

/Nije nikakvo čudo, ako cijelu priču nerijetko, ne razumiju ni Srbi o kojima najčešće i jeste riječ. Srbin samo rado ide u vojnike. Tri ga vuku, a četiri tuku – njihova je narodna pjesma. No, nesporno jest, najangažiraniji su akteri u minulim ratnim događanjima, pa tako i okrivljeni na Međunarodnom krivičnom sudu /i raznim sudovima/.

Ako za pretragu na internetu upišete pojam fašizam – uvjerit ćete se kako se najviše primjera i obasjanja odnose upravo na srpski fašizam. To, neslučajno, jest. Da li to Srbi uopće znaju i poimaju?!/

Kao npr., vajni pravnik i srpski radikal, četnički vojvoda, Vojislav Šešelj. Kao, psihijatar Karadžić koji Rado ide van – pesnik i humanist, koji glumeći bešćutnu formalnu uljudnost, svoje znanje engleskoga jezika i humanističku opciju kulture komuniciranja šarmira Sudsko vijeće – sve dok to što čini može biti okretanje zločinačkih postupaka i činjenica u njegovu korist. Dakako, jednako kao i njihovo odricanje/negiranje. Kao Dobrica Ćosić Gedža, književnik, akademik, poznat i omiljen kao Otac Nacije koji javno govori o tome kako su Srbi najveći lažovi!
Etc.

/Čovjek, ne može da se ne upita: otkuda toliki zločini, ljudska destrukcija i patnja – pa i srpskoga naroda?! Zar za ideal srpskog svekolikog ropstva, stradanja, pravoslavne vere, čistote i nedužnosti?! Pa, zašto su im se onda, zaboga, voždovi tako nevini, junački krili sve te godine i puštali, da uistinu nedužni ispaštaju? Čak i njihovi sunarodnici i neposredno podređeni u hijerarhiji koju su osobno uspostavili?!/

* * *

Dakako, produžavajući lakrdiju i uvijek iznova udarajući na autoritet Međunarodnog krivičnog suda – kojem, čas odriču nadležnost, koji – čas optužuju za političke pristrasnosti i zadnje namjere, a s prijezirom se odnose prema, dušama i srcima žrtava, ožalošćenih i ugledu tužitelja, sudija, branitelja, prema zdravoj ljudskoj pameti i inteligenciji.

Zagriženi nacionalisti, šoveni, fašisti, pljačkaši, koljači, silovatelji, mrzitelji i ubojice i dalje prešutkuju svoju pravu subverzivnu, političku i vojničku ulogu u uglednoj i perspektivnoj državnoj zajednici – sada ex-YU: planirano izvedenu velikosrpsku fašističku agresiju, njezinu koncepciju, svoja nedjela i zločine, svoju nehumanost i sebi podređene aktere, kao i svoje buduće namjere na kojima bez zastoja – uveliko i krvnički rade i nadalje.

/Kad bi samo dio te destruktivne energije transformirali u pozitivnu energiju zajedničkog življenja na koje smo osuđeni jer dijelimo isti životni i geografski prostor oduvijek – sve bi u ovoj zemlji cvjetalo na svakom koraku. Izbor svekolikih podjela i tako fašizacije kao opcije koja gradi njihove namjere i postupke čini, pa iz dana u dan – sve izgleda i gore nego li jeste…/

Međunarodni krivični sud u Den Haagu se batraga oko najvišeg dometa poimanja događaja kao oko udruženog zločinačkog poduhvata – što je uistinu, naspram suštine agresije kao anahronog i povijesno dugoročnog velikosrpskog fašističkog projekta i zločina Srpske akademije nauka i umetnosti, Oca Nacije – akademika Dobrice Ćosića, kadrovski srbizirane Jugoslavenske Armije, njezinog Generalštaba, Slobodana Miloševića i Srpske Demokratske Stranke – na čelu sa psihijatrima Jovanom Raškovićem i Radovanom Karadžićem, te Šešeljom i Ravnogorskim četničkim pokretom – naivno, deplasirano i besmisleno i da nema žrtava – bilo bi smiješno.

/Sasvim drugo je pitanje što su oni mislili da mogu napraviti uistinu nemoguću stvar sa stanovišta uništavanja cijelih naroda, međuljudskih i međunacionalnih odnosa, sa stanovišta međunarodnog poretka i fašističkih postavki koje su u sukobu sa svekolikim humanističkim iskustvom ljudskog življenja u povijesti./