U njemu se , kada ga je otvorio , pored mnogih stvari koje su u tim godinama predstavljale razlog slavlju , našla i jedna igračka koja je djeci raspaljivala maštu i natjerala mog vršnjaka Zihniju da je prvi dograbi i da , okrećući mehanizam na drugoj strani žice , pokrene loptastu napravu koja ja je počela da lebdi u toplom zraku Dugačke sobe.
Babo nam je objasnio da je to satelit . I da je već neki vođen rukom insana , a po direktivi nekih svemoćnih stranih ljudi , obletio dunjaluk . Pričo nam je i da se iz njega vidi taj dunjaluk .Ali ne i sićušni insani , koji su u tom vaktu a po direktivi istih onih svemoćnika , izlazili da zure gore u olovno , prazno nebo i aplaudiraju nečemu što se nije ni vidjelo, ni čulo.
U isto vrijeme, gledajući lebdeću napravu , mlađi brat mog jarana Zihnije , Zijo, koji je u ruci držao otvorenu knjižicu crvenih kartonskih korica a koju je našo u paketu ,upito da li ćemo i mi nekada , kad budemo ljudi moći da ,tako izdaleka , vidimo Zemljicu i čujemo insana. Babo samo sleže ramenima.
Od toga dana iz ranog djetinjstva su prohujale decenije.
Dunjaluk je postao mnogo manjim i tanjim .
Jugomontaža je bila poodavno nestala i izbrisana iz registara.
Ni paketi nisu više dolazili.
A i naš babo je napustio ovaj vilajet..
Ono što tada , u tom uzrastu i sa te vremenske distance, nisam mogo ni da vidim , ni da čujem, vidim sada.
I čujem mnogo jasnije.
Pročitah u esejima , pričama i pjesmama koje napisa moj jaran ,brat Zijo .
Duže od dvadeset godina je u stolariji pored Dugačke sobe čuvo japiju .Od nje je napravio merdevine i čardak sa kojega se sve vidi i sve čuje. Nekada , u gluho doba , kad mnogi spavaju snom pravednika , pozvao je i mene da se popnem sa njim tim merdevinama , na taj čardak Nježno , pazeći da se naglo ne trgnem iz sna ,uzeo me za ruku govoreći:
-Hajde , jarane. Hodi da vidiš šta sam napravio.
Dao i je da obujem nanule , napravljene od one iste japije od koje su napravljene i merdevine i čardak , i da se sa njim popnem da mi pokaže nešto.
-Vidi , progovori glasom boje neba..
-Ovo sto vidiš, to ti nije dunjaluk . On je na mjestu do kojeg žica ne dopire.
-Ovo ti je ona ista igračka iz našeg djetinjstva .
-Onog , kada smo rasli .
– Zajedno .
-Samo , i mi smo sada na njoj .
-I sada neko sa druge strane drži žicu i navija je kako hoće.
-Zato sam ja i napravio ovaj čardak , merdevine i nanule
– Samo nas ovaj čardak, ove merdevine i ove nanule vode do mjesta do kojeg žica ne dopire.
Razumjeh sve što mi je Zijo kazivo.
U daljini , kroz razrijeđeno drveće , se već nazirala kosa i suha ledina Gavraška .
Čula se i okarina .
I neko je, glasom boje neba , pjevo pjesmu:
„ Ne klepeći nanulama , kad silaziš sa čardaka…“
Pripovijetka je objavljena u knjizi Zijada Burgića „ Krpljenje ljudske duše“
(SodaLIVE.ba)
