Dobošnica: 27 godina od stradanja i šutnje o počinjenim zločinima!

Jučer je u MZ Dobošnica Donja obilježeno 27 godina od stradanja stanovnika ovoga mjesta.

Na taj dan 1992. godine pripadnici Vojske RS ubili su više desetina civila i upotpunosti spalili selo. Ubijene su 53 osobe, od kojih se još uvijek četvero vodi kao nestali.

Povodom ovog slučaja članak koji je objavljen prije dvije godine.

U periodu od 26. do 30. augusta 1992. godine u Dobošnici je ubijeno 53 ljudi. Od toga 27 civila i 22 pripadnika ARBiH dok se ostali do danas vode kao nestali. Svi stambeni i drugi objekti su apsolutno srušeni i zapaljeni a Dobošnica je pretvorena u zgarište bez nade za budućnost.

Tog 28. augusta 1992. godine naseljeno mjesto Dobošnica trebalo je biti zauvijek uklonjeno sa mape postojanja. Međutim, Doboščani su je poput feniksa podigli iz pepela.

Zločin se dogodio kada su se snage tzv. vojske republike srpske pokušale probiti do Smoluće kako bi iz tog sela izvukli srpsko stanovništvo. Svjedoci kažu da su se zaustavili u Dobošnici i palili kuće i ubijali stanovnike. Za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao, a nikada nije pokrenuta ni istraga.

Široj javnosti gotovo je nepoznato da su se ratni zločini u Dobošnici ikada dogodili. Podaci o ovom zločinu objavljivani su krajem 1992. godine u tadašnjim lukavačkim novinama. Svjedoci događaja pričaju da su snage tzv. vrs-a 26. augusta počeli pripreme za evakuaciju Srba iz lukavačkog sela Smoluća.

Budući da je koridor vodio kroz Dobošnicu, oni su, prema riječima svjedoka, pljačkali, palili i ubijali sve ono što je ostalo u Dobošnici. U napadu na Dobošnicu, kada je osim 37 ubijenih civila, zapaljeno 750 obiteljskih kuća, sudjelovale su i srbijanske snage predvođene niškim specijalcima.

„Dobošnica je sravnjena sa zemljom. Preko 90 posto stambenih objekata je zapaljeno, uništeno. Osim toga počinjeni su zločini nad nedužnim ljudima i to je najveći problem i bol koja ostaje u nama. Neka istraga je kao bila i pokrenuta, međutim, to je trajalo jedno kratko vrijeme i nakon toga sve je ponovo obustavljeno. Ja znam da je i komandant Ismet Arapčić dobrovoljno se javio da bude svjedok. Da li ga je ko pozivao, to ne znam“, priča Zikrija Nurković.

Omer Muharemović sjeća se tog tužnog augusta 1992. godine. Njegova oba sina bila su na prvim linijama, jedan je ostao invalid, a drugi je poginuo.

„Zločina je bilo, Dobošnica je popaljena, nekoliko ljudi je pobijeno, ubijeno ono nasumice. Znaš, sam početak rata kakav je bio, tog se najviše sjećam. Dobošnica je izgorjela. Oni su napravili nekakav prodor za Smoluću i izveli to jedno srpsko selo preko Dobošnice. Da se to nije desilo, ne bi Dobošnica možda toliko ni stradala. Ne znam šta bih vam rekao. Nemam povjerenja ni u što – i eto, tako“, kaže Muharemović.

Muharemoviću je neshvatljivo da oni koji su počinili zločine danas su visokopozicionirani u tzv. Republici Srpskoj.

„To bi trebalo pokrenuti. Nije istina da ne bi neko odgovarao. To treba pokrenuti ko je, šta i kad. Ali to treba znati ispitati i dokazati. A u onom bunilu, u onom belaju kako se to sve desilo, ali uvijek neko nekog sklanja, uvijek neko nekog štiti. Imaju i zapisi, imaju i kasete, sve vi to možete tražiti i vidjeti. Zna se, ima kad je Dobošnica granatirana. Imaju izjave, čuje se“, naglašava Muharemović.

I Seudin Hasanović sjeća se tih događaja kada je Dobošnica gorjela:

„Kad dođete u jedno mjesto a ono zgarište, leševi, poubijano, popaljeno, ljudi u kućama zapaljeni, izgorjeli, živu stoku u bunar bacali. Ja ne znam kako da to čovjek sve opiše, kako da vratiš taj film pa da vidiš, da se sjetiš svega toga, ne znam kako da se čovjek osjeća. Stvarno je to bilo toliko grozno da nemaš riječi.“

Za zločine u Dobošnici nikada niko nije odgovarao. Iako postoje živi svjedoci događaja, videosnimci cijele akcije, čak ni istraga nije pokrenuta. Rahmetli Atif Kujundžić tada je bio član ratnog press centra:

„Cijela je ta stvar politička, neovisno o zločinima koji su počinjeni. Ljudi su naravno ubijeni, neki su spaljeni, neki su zaklani, neki su izrešetani automatskim oružjem ili ubijeni granatama. Vi i ne znate, recimo, da su krajem možda juna ili u julu bačane bombe iz aviona na Dobošnicu. Bačane su tzv. krmače, bombe koje su teške 250 do 750 kila. Jedna od njih je u jednoj kući ubila 12 članova obitelji Salihbašić. I to sam ja zapisao. I to sam snimio“, izjavio je Kujundžić prije nekoliko godina.

Stravične prizore tri dana nakon akcije u Dobošnici zabilježili su i snimatelji Armije BiH. Kasete su predane tuzlanskom arhivu. Kasnije su, kako tvrde pojedini ljudi, uposlenici arhiva te kasete presnimavali i švercali ih na zapad. Dio tih snimaka upućen je i Kantonalnom tužilaštvu u Tuzli a kasnije i Tužilaštvu BiH.

Seudin Hasanović mišljenja je da bi videosnimke koje posjeduju mještani Dobošnice trebalo dati medijima:

„Najvjerovatnije da mi probamo preko medija sa tim dokumentima i sa snimcima tim. Jedino tako da probamo da odradimo.“

Atif Kujundžić je izjavio da snimci na kojima se jasno vide ubijanja i paljenje sela se mogu naći i u Arhivu TK:

„Ja sam kasete po Zakonu o čuvanju i korištenju arhivske građe predao regionalnom historijskom arhivu, u to vrijeme Azemu Požaru, a kasnije neke i drugima.“

U zločinu koji je počinjen 28. augusta 1992. godine u Dobošnici i četvero je ljudi nestalo. Njihova tijela nikada nisu pronađena, niti su na tom traženju institucije ikada inzistirale. Tek dobrom voljom obitelji, nekoliko puta su se pokušala naći tijela nestalih.

Dobošnica je danas ponovno izgrađena sredina, na svoja ognjišta svi su se vratili i obnovili kuće. Ipak, bol za stradalima je ostala, ali i gorčina što ovi zločini nikada nisu došli pred lice pravde.

Ovim putem molimo sve koji posjeduju dokumente (foto ili video) o zločinu u Dobošnici, da nam se jave na email redakcija@sodalive.ba kako bi putem medija pokušali saznati istinu.