Problem GIKIL-a: “Kako ostati ravnodušnim?”

Na Facebook-u u grupi “Građanske petlje” je objavljen zanimljiv članak na temu GIKIL-a koji prenosimo u nastavku bez izmjena.

Kako ostati ravnodušnim?

Svjedoci smo teškog vremena koje je zadesilo radnike GIKIL-a. Radnike koji su jedini u ovoj priči nedužni a jedino oni će biti kažnjeni. Isti radnici koji su godinama unazad ukazivali svim nadležnima na različite anomalije koje se događaju u njihovoj kompaniji. Isti oni radnici, koji su izlazili iz domena borbe za osnovna radnička prava i koji su jedini na vakat prepoznali i na vakat molili nadležne da preispitaju rad GIKIL-a.

Niko od nadležnih nije imao sluha. Ali interesa dakako. Stranog investitora nisu doveli radnici. Stranom investitoru radnici nisu dozvolili javašluk koji su vlasti dozvolile zarad ličnih interesa i koristi. Nije na radnicima da sjede za vratom stranom investitoru kako bi ispunio svoje obaveze iz okolišne dozvole. Ima neko ko je nadležan za to i ko je svo vrijeme šutio. Gluhi i slijepi odgovorni za sve što se događa GIKIL-u su odjednom postali najsavjesniji akteri i žele da ugase kompaniju koja direktno hrani 1000 porodica ove jadne, siromašne i bezperspektivne države u pokušaju. Je li to pokušaj zataškavanja dugogodišnjeg zajedničkog organiziranog kriminala domaćih vlasti i stranog investitora? Ili je to pak pokušaj odlazećih vlada da novoformirane vlade uskrate za sve one prihode koje treba da dobiju od strane GIKIL-a? Da li je to usluga stranom investitoru da ode kao otjeran jer želi da ode? Jesmo li mi toliko dorasli svim tim ekološkim parolama i borbama, mi koji se vozimo na metlama i biciklima, mi koji ne koristimo čvrsta goriva za grijanje, mi koji otpatke ne ostavljamo gdje god naše noge hode, mi koji opanke ne ubacujemo u svoja ložišta, mi koji svoje izmete ne odvodimo do prvog potočića, mi čija je duša prljavija od garavog koksa. Mi koji ne znamo za empatiju. Mi koji ne znamo kakav bi teret ovoj općini bilo 1000 gladnih porodica. Ko to jedva čeka radnika od 50+ godina, ko to jedva čeka invalida koji zarađuje svoju solidnu platu u GIKIL-u?

Ko će biti hrabar i predložiti tom radniku da radi u čistoj fabrici kakvu imamo i koja se prsi novim radnim mjestima, u kojoj bi radnik zaradio trećinu GIKIL-ovske plate? Takvim poslodavcima bi svakako bilo u interesu da država zatvori gigante i da sve te radnike uzjahaju kao hamale. Da li ova naša država u pokušaju nema instrumente kojima bi natjerala stranog investitora da ispuni sve zahtjeve za okolišnu dozvolu?

Postoji li novčana kazna koja bi bila visoka toliko da bi, ako bi je strani investitor jednom okusio, odmah sutradan uložio sve što treba u zaštitu okoliša. Da li bi vlastima bilo konstruktivnije učestvovati u ulaganju za zaštitu okoliša, ako već nikako ne mogu natjerati stranog investitora kojeg su oni doveli, negoli zbrinjavati najmanje 1000 radnika i njihovih porodica i izmišljati načine na koje bi se mogla namaknuti sredstva kojih bi vlasti ostale uskraćene gašenjem GIKIL-a. Jadni smo mi sugrađani ako mislimo da ćemo udisati opojne mirise rajskog cvijeća ako se ugasi GIKIL. Kamo sreće da shvatamo kakve bi nesagledive posljedice po Lukavac, kako u socijalnom, tako i u ekonomskom smislu, donijelo zatvaranje GIKIL-a. Mnoštvo je parcela na našoj općini, u netaknutoj prirodi, pa sve je pusto, hoće Bošnjo savremeni da se pored prljavih fabrika skrasi a onda bi da udiše ozrenski zrak. Kakav smo narod, u nama je toliko mržnje da se u nama mogu razvijati karcinomi i kada se ugasi GIKIL. 700 radnika i članova njihovih porodica je izašlo pred Vladu FBiH gdje se niko nije udostojio da razgovara sa njima. Gdje su im poslali oklopnike čuvare, kao i na borce, borce koji su se borili za ovu državu usranu do vrata. Ni sumnjali nismo, bili su dostojanstveni, obazrivi, i u cijelom svom bolu, neizvjesnosti i gorčini bili savjesni, bili korektni, pomjerili se sa ulice, izvinili Sarajlijama na kratkoj blokadi ulice, pokupili smeće iza sebe jer dovoljno je smeća u zgradi pored. Vratili se potišteni, sa bezbroj osjećaja, retoričkih pitanja, sa sjećanjima koja naviru iz teške prošlosti iz koje su ipak izašli kao pobjednici, a jutro će dočekati u grču i neizvjesnosti. Pu državo!