[VIDEO] Prošlo 25 godina od smrti popularnog Paje iz Kamiondžija

Zatajan, boem, voljen svuda gdje se pojavljivao, a nikada nije na isti način ispričao bilo šta.

Jedino je mogao da se nosi sa Žanom Gabenom (Jean Gabin) velikim francuskim i svjetskim glumcem. Mali broj ljudi zna da je 1993. njegov bliski drug, pokojni Dušan Janićijevic sa Pajinom životnom ljubavlju Mirjanom Vuisić sabrao sve njegove stihove u zbirci “Pesme s izvora”. Zapisivao ih je na kafanskim računima, na salvetama, na kutijama cigareta, na kalendarima, pisao je šta osjeća, a najviše o njegovoj velikoj ljubavi Suli, kako smo je zvali, Mirjani Vuisić.

Dani u Drvaru

Znao je da je ljubav sve u životu. Zadivljujući čovjek. Prezirao je intervjue. Kada je Udruženje filmskih glumaca odlučilo da mu da najveću filmsku nagradu glumaca Srbije “Slavicu”, napisao je: „Čuo sam od mnogo poštovane i cijenjene sekretarice Sneške da sam kandidovan od Udruženja za još nekakvu nagradu pa pošto svi znaju da ja za nikakvim nagradama ne žudim, molim da iz ove kandidature budem isključen. Beograd, 30.06.1986. S poštovanjem Pavle Vuisić, sr.”

Koliko njegova priroda nije marila za publicitet i priznanja, rječito govori i njegov telegram RTS-u: “Ne mogu snimati Novogodišnji program. Stop. Ne zovite me. Stop. Od sutra sam u Grčkoj. A upravo, da vi rečem, dojadilo mi je više da se kerebečim.”

Upoznao sam ga u rano proljeće ‘63., prije pedeset godina, na snimanju “Desant na Drvar” u režiji Fadila Hadžića. Pošto nije bilo hotela u Drvaru, produkcija nas je smjestila kod uglednih i dragih Draje i Milana Bosnića, prvoboračke porodice.

U to vrijeme to je imalo nemali značaj za njih i za Drvar. Nemam riječi zahvalnosti za njihovu srdačnost i pažnju. Smjestili su nas u istu sobu. Paja je već bio “glumačko čudo” o kome se pričalo. Nosio je svoju raskoš, posebnost kojom je ukrasio mnoge filmove. Dobili smo radna naređenja od ekipe. Večerali uz domaćine i porodicu dr. Bobića. Poslije večere, u tišini smo se razbaškarili. Svako je bio sa svojim mislima.

Čitam knjigu “Lovac u žitu” Dž. Selindžera. Bila je to kultna knjiga cijele generacije. Teško se nalazila, u neku ruku Biblija novog doba koja razotkriva Ameriku. Priča me je ponijela. Paja podvi ruke pod glavu i poče da pilji u plafon. Teško je disao. Kao da ga je nešto mučilo. Ne osvrćem se prema njemu, poštovanja radi, a i nemam kuraži da ga išta pitam. Sjetih se svoje majke i njene izreke, u neku ruku filozofije života: “Pametnije je ćutati”, zaključih. Koncentracija na roman mi izmiče.

Iako me hvata drijemež, pokušavam da nastavim da čitam ali bezuspješno. Ne da mi đavo mira. Skupih hrabrost i tiho ga priupitah: “Pajo, je l’ Vam dobro?”. Ne pomjerajući se, nastavi da ćuti i da teško diše… Zaćutao sam. Bilo me je sramota što sam ga i pitao.

Čemer na duši

Mahinalno digoh knjigu. Zaškripa njegov krevet. Pridigoh glavu! Paja me pogleda njegovim krupnim očima iza naočala s velikom dioptrijom i progovori svojim muklim, dubokim glasom! “Muči me muka, sine! Kod Stare Pazove oborio sam kolima čovjeka na biciklu. Nosim čemer na duši! Nije mi ni do sna, ni do posla, ni do ljudi, ni do razgovora…” Zanijemio sam! Bilo mi ga žao. Tišina mi je bila utjeha.

Ostavio sam knjigu kraj uzglavlja i dugo gledao u strop. Paja je počeo da hrče. Bilo je skoro ponoć. Zaspao je… A ja se prevrtao kao na žrvnju. Mučio me san i to kobno saznanje. Razumio sam njegovu muku. Oslobođen je krivice. Dvadeset i pet godina je minulo. Sjene zaborava bole. Moje poštovanje je ostalo. I s ponosom nosim nagradu “Pavla Vuisića”.

(SodaLIVE.ba)