Tako i pokušaj poređenja možemo doživjeti kao prikladan, pa čak i održiv. Naravno, nužnost opstaje i umjetnika drži u neizvjesnosti slobodnog izbora. Genij je rob zato što nema izbora. On se ostvaruje kao nužnost.
Jer, šta to ostane kad život prođe u rasponu od gnijezda do zvijezda? Ako smrti zapravo i nema da parafraziramo stihove Mehmedalije Maka Dizdara? Da li je uopće veći i značajniji čovjekov trag od onoga koji na akvarel papiru ostavlja obojena, a potom razmazana kapljica vode? Usudit ćemo se i reći: ako nije produžio život, čovjekov trag je i slabiji. A, osim što dobro uočava pojedinosti, umjetnik zna i puno sredstava i mogućnosti da jedan motiv izdvoji za svačije oči. Da ga ovjekovječi u slici. Umjetnika prepoznajemo i po riziku koji preuzima u realizaciji svoje zamisli. A vrijeme genija, po svemu sudeći, prošlo jest.
Ako je usporedba s početka, prihvatljiva, možemo pitati dalje: šta je u našem životu voda, šta boja, ko je taj majstor kista po čijoj volji ostavljamo trag i da li je zemlja iz koje smo došli, kojom smo hodili i u koju se vraćamo, tek list akvarelpapira? Potom, da li je tek sumorno to što kažemo ili to ipak, nije hrđavo pojmiti, e da bi se shvatilo nešto i o našoj majušnosti, kao lijek za pošast strašne bolesti: svekolike neskromnosti, međusobnog neuvažavanja i egoizma.
No, ako ipak, ne odbijamo mogućnost da razmišljamo u tom pravcu, to nam može pomoći da dohvatimo mnoge pojedinosti koje se tiču tehnike akvarela i slika Ćamila Osmanović. Jednovremeno, to omogućuje da se razvije misao. Jer, primjer koji navodimo kao usporedbu sugerira još nešto: da je ortodoksna zabluda naša predstava o prolaženju života, a prema kojoj naše vrijeme protječe od rođenja do smrti, na putu od ovog do onog svijeta. Istina je tek: da ne znamo da li je to tako! Posebice, ako se dvoumimo između Dobra i Zla. Zato je razgovor o umjetnosti istodobno razgovor o stvarnosti ljudske Vjere.
Dakle, onaj prvi trenutak poređenja traga koji ostavlja ljudski život na licu zemlje, s tragom koji ostavlja kapljica vode u kojoj je otopljena boja na akvarel papiru, u suštini jeste Osmanovićeva lirska predispozicija za nastanak njegovih slika. Ali i inače. Naime, uvjereni smo da se na Osmanovićevim slikama može vidjeti više nego što bi u bilo kojoj varijanti promatrač mogao reći, čak i ako bi bio tako drzak da to sugerira. Mudrost suptilne, nježne i hitre tehnike akvarela uči: da je život paperje koje dugo vrtloži u kovitlacima i strujanjima energije i zraka prije nego se spusti i zalijepi za vlažno tlo. Zauvijek.
Naravno, u samom Umjetniku, apsolutno, to ne mora biti zahtjev da bi stvari tako funkcionirale. Umjetnikova mjera stvari je svedena na unutrašnji sraz njegovoga bića, a u konkretnom slučaju, slika je izraz te mjere. Od toga i zavisi, da li će i u kojoj mjeri slikar tragati na graničnom području širenja i upijanja boje otopljene u kapljici vode, ili će nezadovoljan onim što vidi posezati za bojenjem po svojoj mjeri, a tek da bi shvatio da ne vlada materijom već ona njime. Pokušat će i uznastojat da to razriješi na razne načine i, nikad neće biti zadovoljan, ali će mu uvijek biti milo kad uoči da se to što radi dopada ljudima koji gledaju njegove slike jer ih njegov rezultat kazuje. On, Umjetnik, ustvari, bolje nego iko zna koliko uspijeva i koliko slika njemu umjesto on njoj određuje mjeru!
A da se dobro snalaze i slika i slikar, pa to je ono što se odlično vidi. Pokušaj reminiscensije, tj. obasjanja, tek je njihova svjetlost u nama.
Ushićuje činjenica što je većina Osmanovićevih, posebno onih velikih akvarela toliko prozračna i čisto lirska, e da bi se iz njih mogla izvesti teza iznijeta na početku ovoga slova. To govori o njegovoj autorskoj snazi, izvrsnoj kreativnoj mjeri, estetskim nazorima i ljudskom poštenju. To govori o stvarnosti njegovoga dara i ishodu njegovoga rada.
Kad se prihvati kista, vode, papira i boje, Ćamil Osmanović reprodukuje reducirane lirske slike ljubičastih sjena šljivika, proplanaka i pejzaža, sjenovitih obala i njihovih odraza na vodenoj površini rijeke Spreče, rijeke Turije i močvare uz njezino ušće u Modračko jezero. On slika kaskade vode i slapove svjetla. Osmanovićevi akvareli su vedro svjedočenje o prisustvu svjetla na rastojanju između dvije beskrajne tmine.
Svjetlost na njegovim akvarelima je uvijek opća i tako sudbinska. Žuta i zato topla do rumene i narančaste. Plava, kao u vjetru i naletu kiše izblijedjelo aprilsko nebo ili davno sjećanje. Hladna u sivilu gradonosnog oblaka. Bijela poput snijega i papira koji upija boju. Nekad su to male površine kao zabilješke s putovanja, nekad dramatično i uskovitlano nebo puno ptica i budućeg bilja poput Pjesnikove slutnje o onostranom.
U novije vrijeme, na Osmanovićevim akvarelima u njemu znanom, a gledatelju neobjašnjivom i tajnom postupku: u papiru se sedimentira boja, poput memle. Njegove slike izgledaju kao da su obasjane na prijelomu sedimentnih stijena koje su ih vijekovima skrivale kao najdublju tajnu. Kao da je neka strašna sila u času presovala vrč s cvijetnim aranžmanom s isključivom namjerom: da mu ljepotu sačuva zauvijek. Ispred takve slike, zastajemo kao ispred nevjerojatne slikarske opcije koja nam se uljeva kroz pukotine svijesti da bi nam preplavila dušu.
Kada prihvati svjetlo kao zadatost izvan koje slikarski ne postoji, Osmanović napusti reducirani lirski nivo slike i poigra se figuratvinim, pa su i stabla i njihove sjenke tek: đerdan nanizan na nit horizonta. U postupku sedimentirane boje i slike, u Osmanovićevom poigravanju figuralnim uočavamo mudrost njegovoga autorskog stava prema kojoj je njegovo (i naše!) prisusutvo svesmjerno u prostoru i vremenu, a oslonjeno na umnožene mogućnosti slobode izbora i komunikacije s vlastitom tradicijom i svijetom koji nas zatrpava prisustvom i obiljem vizija i slika.
Mislimo, kako je suludo tražiti bilo čije mjesto izvan prostora koji zaprema, pa i praviti nizove i vrste izvan Njegove Svemoćne Volje. Tako i uviđamo: da je Ćamil Osmanović kao slikar i akvarelist na neprijeporan način bitan i za duže vrijeme od onoga koje umijemo i možemo pojmiti. To je i referenca radosti s kojom možemo gledati Ćamila Osmanovića i njegove slike. To je jedna sjajna i čestita stvar.
