Milan Tarot u prosvetiteljskoj misiji: Superhiče, tebi Balkan kliče

Zapravo, lično, čekam trenutak u kome će Milan, u sachabaroncohenovskom stilu, objaviti kandidaturu za Predsjednika, obučen kao Čaplinov Veliki diktator. Mada, slušajući priče o Kosovu kao sastavnom dijelu Srbije, o ekološkoj državi Crnoj Gori, o privrednom rastu u Hrvatskoj, o 100% ili građanskoj BiH, trećem entitetu i boljem dijelu države… ne znam šta bi nevjerovatnije od onog što se već nudi, mogao obećati Milan Tarot?

Gladajući ovih dana kolekciju najboljih nastupa „čarobnjaka“ Milana Tarota na internetu, u pauzama smijanja i plakanja (koji su se smjenjivali kako bih zaboravljao i opet se sjetio da se zapravo smijem vlastitoj noćnoj mori), osjetih kako dio njegovih čarobnih moći prelazi na mene, pa me evo, sa privremene samonametnute pauze u javnim istupima, uzrokovane ponovnim popižđivanjem od sveopšteg sranja i besmisla, na trenutak ponovo među vama, da vam saopštim da: Vidim… vidim da imate političkih i finansijskih problema. Širom „regiona“. Ne ide vam. Ne ide. A to je zato što je jedan čovjek, a njegovo ime je Ezechiel Bluff, bacio čini na vas. Odnosno, on se klonirao, u Južnoafričkoj republici, u upizdumaterinu kopija, pa su on i njegovi klonovi pobacali te čini na vas i vi ste jednostavno zablokirali u istorijskom razvoju. Ali, ima pomoći. Magija može da se skine, tako što na trenutak izvadite iz usta nacionalističku kurčinu koju dudlate bez prestanka (što „nasuho“, što sa navučanim kurtonima različitog okusa, od kojih su, ovih dana, najpopularniji onaj kvazigrađanski i kvazievropski), izađete na ulicu i vičete „Superhiče, jebem li ti mater“, sve dok vam ne bude bolje. A onda prestanite. Vikat’. I dudlat’.

Kad Ćita počne urlati da je Tarzan, a nije čak ni Radončić

U zemljama u kojima televizijskog stand-up komičara masa doživljava kao čarobnjaka koji će ih riješiti zdravstvenih, finansijskih i drugih problema, te po njegovim savjetima, za probavne smetnje, od kojih je on već „izliječio 412 milijardi ljudi“, guraju prst u dupe, „srijedom i petkom od jedan do pola dva“, gledajući pritom u poster „boga probave“ Snoop Dogga, od uroka koje je na njih bacio Flash Gordon, liječe se psujući istom majku, glasno, šest puta za redom (za šta dobijaju čarobnjakovu konstataciju: „Bravo, sad si uništila Flash Gordona i tebi će proći i zglobovi i sve.“) ili si razbijaju jaja od glavu, uz dernjavu „Ja sam Tarzan, gospodar Džungle“, a za probleme sa internet konekcijom umjesto lokalnog telekom operatera, zovu Čarobnjaka (što je višestruko duhovito), potpuno je apsurdno analizirati uzroke stanja u kome se nalazimo.

Navedeni komičarski koncept je, naime, u izvedbenoj ravni, identičan djelovanju političara na ovdašnjim prostorima (vjerovatno i širim, al nas oni sad ne interesuju). I oni od svojih sljedbenika permanentno prave budale, govore im nevjerovatne i neprihvatljive stvari, obećavaju im i ono za šta je i inteligentnijem konju jasno da je nemoguće i navode da i sebi i drugima guraju prst u dupe 24 sata dnevno. I da rade mnogo odvratnije stvari od mazanja kečapom po glavi, omotavanja toalet-papirom ili analnog masturbiranja, s pogledom na vremešnog repera i glumca u porno filmovima.

Duboka svijest o tome ko su im glasači, i jeste ono što političke oligarhe drži relaksiranim. Nema razloga za zabrinutost sve dok topovsko meso nacionalnih monolita, ruku s kojih krv nikad nije sprana, vjeruje da će svi njihovi problemi nestati kad si složno gurnemo prst u dupe i sladostrasno zaurlamo poziv na seksualni čin sa majkom nekog bošnjačkog, srpskog, hrvatskog, albanskog,… Flash Gordona. Ili njegove kompletne galaktičke rase („Muslimani, ne želimo da živimo s vama!“, kaže jedna ovdašnja mitingaška mantra).

Postoji ipak jasna razlika – dok kod „tv čarobnjaka“ njegov nastup plaćaju idioti („Nazovite liniju za pametne, a krajem mjeseca dobićete čestitku od telekoma“), a u istom (sa dozom sadomazohizma, doduše) besplatno uživaju oni koji shvataju o čemu se radi, kod političara i stvarnosti u kojoj živimo, političarsko zajebavanje plaćamo svi, a ne samo budale koje Vjeruju i Slijede. A shvatanje funkcionisanja čitave stvari, samo povećava bol (blažena glupost i neznanje!). I to, nažalost, ne onaj u polnom organu.

Nije vam ništa smiješno? Zapalite džoint!

Glupost, po svemu sudeći, nije izlječiva, a još manje iskorjenjiva. Čak ni čarobnjačkim moćima, ni telefonskim računima od čijeg udara na kućni budžet bi i slijep progledao („Ne žurite, samo vi polako…”). Kad već ne progleda od čarobnjačkih savjeta tipa „Boli vas glava? Kupite Aspirin i popijte i proći će vas“. Ili „Rješenje za vaše finansijske probleme je da uzmete čarapu… Imate čarapu? Imate. Dakle, uzmete čarapu, navučete je na glavu. Odete u banku. S pumparicom! Opljačkate banku. I riješićete sve svoje finansijske probleme.“

Milan Tarot, osim što nas zabavlja našom tragedijom (tragedijom življenja u zemljama notornih idiota) pokazuje da su sve aktivnosti nevladinih organizacija, svo pisanje „nezavisnih“ medija, svi istupi intelektualaca (zanemarimo činjenicu da je sporna u najmanju ruku brojnost ako ne i postojanje navedenih, u suštinskom smislu) – besmisleni. Nit se pita pravi od govana, niti je od konja moguće napraviti čovjeka, čak i kad ga proglasiš senatorom. A da o teglećoj marvi ne govorimo.

Čitava priča se tako svodi na onu anegdotu (ja sam je pokupio od Senada Avdića) o Radomiru Konstantinoviću, koji, svojevremeno, na talasima Trećeg programa Radija Beograd, razgovara sa slovenačkim filozofom Tarasom Kermaunerom, i svaki put kad zazvoni telefon, javlja se sa „Izvolite gospodine Vlajičiću“, jer zna da ih niko drugi ne sluša, osim pomenutog Vlajičića, po službenoj dužnosti.

Novinarsko-čitalačko-aktivističko-intelektualni neformalni kružok koji razumije funkcionisanje svijeta oko sebe, a pritom nije na platnom spisku političkih „čarobnjaka“ i bande oko njih, osim signaliziranja vlastitog postojanja i uzajamnog tapšanja po ramenima, nema ozbiljnijih razloga za javne istupe. Ili pišemo (pričamo) istomišljenicima (što je, u suštini, prilično besmisleno) ili da bi nervirali neistomišljenike (što mi još i ima nekog smisla). Ništa više. Kao ni Milan Tarot, mi u tom polusvijetu, koji nam, birajući „čarobnjake“, uništava život (ili da preuzmem njihovu terminologiju – kontinuirano baca uroke na nas) ne možemo probuditi ništa, ma koliko se trudili.

Ono što je indikativno je, naime, da, kad Milan, u trenucima ispipavanja granica ili puštanja da ga preplavi prezir i gađenje prema idiotima koji mu se javljaju, izazove negativnu reakciju i Idiot uspije shvatiti da ga Milan zajebava, on (Idiot) ne dovodi u pitanje koncept, svu tu priču o čarobnjaštvu, urocima i skidanju istih, nego samo Milana doživi kao prevaranta, jebe mu majku i – ode da traži drugog, „pravog” čarobnjaka. I to je zapravo definicija političkih igara i izbora na ovim prostorima. I ključ neuspjeha tranzicije.

Milan Tarot zastrašivanjem širi pismenost

Osim što je zabavno (kad uspijete da zanemarite činjenicu da se radi o prauzroku svih vaših problema), ima neke poetske pravde u onome što radi Milan Tarot. I satisfakcije za tranzicijske luzere (što svi mi koji se ne uklapamo u postojeći politički koncept ušminkanog klerofašizma i društava kolektivne amnezije i saučesništva u zločinima, jesmo). To ismijavanje idiota koji su, mada izgledaju benigno, zapravo, u temelju ovdašnjeg ludila i uzimanje im para (kao neka vrsta poreza na glupost) možda su jedina kazna koja će ih stići. I jedina satisfakcija za luzere koju će ikada dobiti.

Dirljivi su obrazovno-vaspitni momenti u koje se povremeno upušta Milan Tarot, „proričući“ tako da će, po majanskom proročanstvu, do kraja 2012. godine pomrijeti svi koji nisu pročitali dvocifreni broj knjiga u životu, kao i svi koji imaju otvoren profil na facebooku.

No pomoći nam nema, mada se Čarobnjak trudi. Jer smo, osim idiotima, okruženi i gomilom ludaka. Od rasista kojima je neprihvatljivo da „nama” sude sudije druge vjere ili nacije. Preko vjerskih lidera koji, zapjenjeno, prijete uličnim nasiljem i državnim udarom, ukoliko se ocjene iz vjeronauke ne budu računale u prosjek na kraju godine(???). Intelektualnih prostitutki koje, sa stranica medija koji na naslovnici izražavaju dobrodošlicu ratnom zločincu, za govor mržnje optužuju one koji uzvikuju „Smrt fašizmu” (i koje antinacionalizam proglašavaju opasnijim od nacionalizma). Bradatih kratkopantolonaša koji sprovode teror na ulicama glavnog grada, proganjajući i premlaćujući učesnike i posjetioce Queer festivala, pucajući po američkoj ambasadi ili prijeteći ubistvom „islamofobima”. Njihovih dnevnourlajućih medijskih sponzora, te, ravnogorskih pandana, koji slave „antifašističku borbu” klanjem i silovanjem i evociraju uspomene na „oslobođenje Srebrenice” i ugradnju kostiju njenih stanovnika u temelje svoje republike. Negatora zločina i branilaca ili glorifikatora zločinaca i finansijera njihovih odbrana. Homofobne, nasilne, desničarske rulje, koja, u maniru montipajtonovskog vica (ili je to bliže Sachi Cohenu?) uzvikuju „Jebaćemo pedere!”… Pa sve do „optimista” koji izlaze na izbore nadajući se da „će biti bolje”, pritom glasajući uvijek isto (čak i kad misle da glasaju drugačije).

Mi smo kao dimenzija u kojoj su se, usljed nekog kosmičkog poremećaja, ili sklonost Svevišnjeg vicevima, sudarili paralelni svjetovi.

Ima li u politici mjesta za TV čarobnjake

I na kraju, neko će, sigurno, postaviti i pitanje: A zašto Milan Radonjić ne izađe iz lika koji igra i kaže da je sve u stvari zajebancija?

E, pa sad… Kao prvo, on to, na svoj način, radi svaki put kad izgovara neki savjet ili daje izjavu. Oni su, naime, toliko apsurdni, da, iole inteligentnom, objašnjavaju sve. Kao kad gastarbajteru iz Pariza, za rješenje svih njegovih problema oko penzije, novca i zdravlja, preporuči mantru „Kad sam bio u Parizu, hteli dupe da mi grizu“. Ili kad reklamu za MasterCard nazove svojom, reklamom o najvećem majstoru karata. Ili čuveni dijalog:

– Taj vozač autobusa vam je bacio urok na kuću!
– Autobus nam je bacio urok na kuću?
– Ne, taj čovek je bacio autobus na vašu kuću!
– Aaaaaaaaaaaaaa…..

I ne možemo njega kriviti kad na njegovu izjavu da je kupio You Tube od Rusa, uslijedi „pametna“ reakcija, koja ga „hvata u laži“: „Hahahahahah, pa nisu Rusi napravili youtube, već Amerikanci!!!!!!“ Mislim, šta sad, da objašnjavamo viceve, nekom ko nije shvatio? Da pravdamo montipajtonovce zgroženim ljubiteljima „komedija“ Lepe Brene? Da ponavljamo patnju objašnjavanja policiji i sudovima pojma satira? Ili da objašnjavamo zašto je Pikaso vrijedniji od na šabačkom vašeru kupljene reprodukcije „mrtve prirode“ na Kosovu polju?

Zapravo bi se moglo reći da, unutar uloge koju igra, Milan Tarot, za razliku od ovdašnjih političara, čini sve da ljudi shvate da ih zajebava i da konačno progledaju i odjebu od njega. I kad ne shvate sami, on često ostavi mogućnost da im to neko objasni naknadno. Kao kad urnebesnoj dijagnozi: „Hibiskus ternus mononukleus, ima mnogo kod vas. Vi bolujete od Brontosaurusa. Virusa CH 202 S16 526. To je drugi virus koji se pojavio na svijetu. Prvi je Homo Sapiens.“, na kraju doda: „Tražite po apotekama Antibrontosaurus. Samo recite, kad budete tražili da znate da vam je predak bio Homo Sapiens“.

A, s druge strane, zašto bi Milan imao više respekta prema budalama, nego što ga imaju ovdašnji političari i klerici? I zašto bi se i on i oni odrekli lagodnog života ako im ga budale omogućavaju? Zapravo, lično, čekam trenutak u kome će Milan, u sachabaroncohenovskom stilu, objaviti kandidaturu za Predsjednika, obučen kao Čaplinov Veliki diktator. Mada, slušajući priče o Kosovu kao sastavnom dijelu Srbije, o ekološkoj državi Crnoj Gori, o privrednom rastu u Hrvatskoj, o 100% ili građanskoj BiH, trećem entitetu i boljem dijelu države (u kome penzioneri, primajući 160 KM mjesečno, godišnje prime 1.800 manje, od onih u „gorem“),… ne znam šta bi nevjerovatnije od onog što se već nudi, mogao obećati Milan Tarot? Osim… da obeća da ćemo, uz pomoć njegove magije, guranjem prsta u guzicu, zavijanjem glave, namazane kečapom, toalet papirom i urlanjem „Jebaćemo pedere! I tatu Flashu Gorfonu!“, svi postati pametni. Čim prestanemo jesti govna.

(SodaLIVE.ba/E-novine.com)