40 godina od otvaranja Doma kulture u Lukavcu (I dio)

9 min. za čitanje

Piše: Mihad Sakić

„Kultura je skup svih materijalnih i duhovnih vrijednosti (procesa, promjena i tvorevina) koje su nastale kao posljedica materijalne i duhovne intervencije čovjeka u prirodi, društvu i mišljenju. Osnovni smisao kulture sastoji se u tome da se olakša održanje, produženje i napredak ljudskog društva.

Kultura je prema tome, najviši izraz čovjekovog stvaralaštva koji je uvijek manje ili više historijski i okolnostima uslovljen. Humanost je osnovni vrijednosni i osmišljavajući princip kulture. Izvjesni autori i mislioci upozoravaju na „oprezni pluralizam” značenja riječi kultura.”.

Prema tome, na kulturu se može gledati kao na sveukupnost odgovora – uspjelih i neuspjelih koje je čovječanstvo dalo na osnovne ljudske potrebe uopće, a posebno na potrebe pojedinih ljudskih grupa, ličnosti u oblasti društvenog bića i društvene svijesti, koji se uzajamno uslovljavaju na različite načine.

Pripreme za izgradnju doma kulture trajale su prilično dugo

Dom kulture Lukavac sagrađen je za samo tri  godine. Kamen-temeljac položio je Alaga  Iljazović, predsjednik Opštinske konferencije Saveza komunista Lukavac. Bilo je to tačno  dana, 30. Septembra 1976. Godine  u 13,30 sati u prisustvu brojnih delegata i gostiju koji su toga dana prisustvovali Svečanoj sjednici Skupštine opštine Lukavac.

Na historijskoj fotografiji  pored  Alage Iljazovića sa primjetnim zadovoljstvom stoji Džemal Avdić, Sekretar SIZ-a kulture i informisanja u lukavačkoj Komuni. Prigodno pismo pročitao je prof. Sulejman – Sule Ramić, direktor lukavačke Gimnazije i jedan od pokretača izgradnje Doma kulture Lukavac:

Priču o potrebi izgradnje Doma kulture u Lukavcu pokrenuo je Džemal Nuhić, 1963. godine. On je od 1961.-1964. godine  obavljao dužnost predsjednika Narodnog Odbora Opštine (NOO)Lukavac.

Godine su odlazile. Para ,,nije bilo,, jer su protivnici izgradnje Doma kulture u Lukavcu sredstva trošili za njima interesantnije poslove. Investirala je tada lukavačka privreda  izgradnju objekata u drugim opštinama kako u Bosni i Hercegovini tako i u drugim krajevima SFRJ-je.

Smjenjivali su se predsjednici opštine Lukavac,(Miralem Srabović, Sead Arapčić,Miloš Mandalinić), priča Hramu kulture  vremenom je postajala sve izvjesnija,naročito kada je za Predsjednika Opštine Lukavac izabran Sead Arapčić čovjek koji je od prvog dana podržao prijedlog Džemala Nuhića ,,da Lukavac zaslužuje Pravi Dom kulture.Politički funkcioneri  sedamdesetih godina prošlog vijeka imali su veliki uticaj na pozitivno raspoloženje najvećeg broja građana.

Doprinos funkcionera, medija i građana izgradnji Doma kulture

Sredinom mjeseca aprila 1969. godine Sead Arapčić izabran je za predsjednika Skupštine opštine Lukavac. Od tog perioda počinje medijska agitacija za izgradnju Doma kulture u Lukavcu. Predsjednik Arapčić uz podršku direktora lukavačke Gimnazije, Sulejmana Ramića, te novinara i direktora lista SSRN „Trinaesti septembar“, Žarka Šušića, te uz zalaganje profesora, Halida Suljkanovića, i Džemala Nuhića, direktora Fabrike sode Lukavac, vode agitaciju kroz škole, kulturno-umjetnička društva i mjesne zajednice. Tako se u listu „Trinaesti septembar“ uvodi anketa pod naslovom „Treba li nam Dom kulture?“. Anketirani su mnogi u to vrijeme poznati građani Lukavca. U navedenom listu zabilježene su izjave sljedećih osoba:

Petar Stanković, profesor psihologije iz Lukavca:“Izgradnja takvog objekta je neophodna, jer to treba da bude kulturni centar ne samo Lukavca, nego i svih njegovih 50 000 stanovnika, koliko ima ova komuna.“

Mileva Radmanović, učiteljica iz Lukavca:“Takav objekat treba ovom gradu. Smatram da je ovo naše vrijeme kada treba početi graditi Dom kulture.“

Muhamed Atić, VK radnik iz Fabrike sode:“O tome da li će se graditi Dom kulture, koliko je meni poznato, govori se već 18 godina. Pogledajmo, kakva nam je bioskopska dvorana. Siguran sam da bi inspekcija, kada bi htjela, imala razloga da zabrani bioskopske predstave u njoj.“

Drago Barukdžija, ugostiteljski radnik:“Ovdje živim 12 godina i ovo mjesto smatram kao i rodno. Ne vjerujem da bi ostao neko ko ovdje živi a da ne bi učestvovao u izgradnji takvog objekta kakav je Dom kulture, jer u njemu gledamo pored ostalog i buduću bioskopsku dvoranu.“

Azra Mulabdić, profesor:“Neshvatljivo je da jedno ovakvo mjesto kao što je Lukavac nema Dom kulture. Takav objekat imaju daleko manja i ekonomski slabija mjesta, npr. Tešanj iz kojega sam došla ovdje. Biblioteka, bioskop i još neke institucije vjerovatno bi našli mjesto pod krovom jednog Doma kulture“ napomenula je pored ostalog drugarica Mulabdić i dodala da daje svoje mišljenje u prilog izgradnje Doma kulture. (Ovo su podaci iz „Trinaestog septembra“ broj 91 od 29. maja 1969. godine, novine je sačuvao Zijad Nuhić, istaknuti lukavački antifašista). Prethodne izjave su uslovile nastavak još šire propagande na polju zalaganja za izgradnju Doma kulture u Lukavcu u narednim godinama. Aktivnost je trajala decenijama, ali je konačno uspješno ostvarena. Općinski funkcioneri, lokalni list „Trinaesti septembar“, bilteni KHK „Boris Kidrič“ i Fabrike sode Lukavac uspjeli su sa stvore atmosferu u kojoj je došlo i do referendumskog odlučivanja za izgradnju Doma kulture u Lukavcu.

Zbog te činjenice su uspjeli ,,nametnuti,, novi finansijski izdatak građanima četiri mjesne zajednice lukavačke opštine.Referendumskim glasanjem građani  Naselja Soda, Lukavac Mjesto, Bistarca Gornjeg i Hrvata su se izjasnili ,,ZA,, samodoprinosom  do novog i modernog Doma kulture Lukavac. Propagandisti ove akcije su posebnog uticaja imali na djecu i na omladinu,kojima će Dom kulture biti druga kuća.U pamćenjima mnogih lukavčana urezala se rečenica iz mašte koja postaje stvarnost ,,Mama, Tata  hoću Dom kulture…

Izvjesnost za početak izgradnje Doma kulture  postojala je tokom 1975. godine ali se vještački odgađala za neki novi početek. Međutim situacija kulminira u ljeto 1976. godine kada Odbor za izgradnju doma kulture održava sastanak sa predstavnicima komune i nekih većih radnih organizacija. Sastanku su prisustvovali i predstavnici ,,Tehnograda,, čija je ponuda za izgradnju doma kulture bila najprihvatljivija.

Stručna komisija  je upoznala  Odbor za izgradnju da su prispjele  tri prijave, od strane tri građevinska preduzeća.Jedna prijava  prispjela je iz Banjaluke, druga iz Beograda ,a treća je bila ponuda ,,Tehnograda iz Tuzle. Ova ponuda  je  uzeta kao najbolja  jer je iznisila nešto više od 29,7 miliona tadašnjih novih dinara,i sadržavala je dodatak da će biti i do pet (5%) manja ukoliko investitor uplati avans od jedne milijarde starih dinara, što bi iznosilo 28,8 miliona novih dinara, što je u to vrijeme bio veliki novac.Što se ticalo ostala dva preduzeća  njihove ponude su bile znatno veće ,gotovo za (50%), što je bio glavni razlog prihvatanja ponude tuzlanskog ,,Tehnograda. Predsjednik komisije za izbor izvođača radova bio je Pero Kovačević dokazani stručnjak lukavačke privrede iz ekonomskih poslova. Sredstvima koja su samodoprinosom prikupili građani nije bilo dovoljno sigurnosti za kompletnu izvedbu usvojenog projekta. Građani su prikupili 13,5 miliona novih dinara.

Ostatak novca je obezbijedila lukavačka privreda, radilo se o sredstvima u iznosu većem od 15 miliona novih dinara toga vremena.Značajnu ulogu u pridobijanju lukavačke privrede za finansijsku podršku izgradnji doma kulture imali su mnogi pojedinci na čelu sa Milošem Mandalinićem Predsjednokom opštine Lukavac.Kada su u pitanju direktori iz lukavačke privrede tu se mora naglasiti uloga dr. Ante Raosa direktora KHK ,,Boris Kidrič ,,Lukavac. Ovaj kombinat uližio je više od polovine sredstava  od ukupne sume ulaganja lukavačke privrede.Potrebno je naglasiti da su građani imali svoje predstavnike  prisutne na sastancima za izgradnju  doma kulture ,kako na sastancima Odbora za izgradnju doma tako i na sastancima održavanim unutar krugova  svih većih preduzeća.

NASTAVIT ĆE SE…

Podijeli ovaj članak
11 komentara