Septembarsko praskozorje. Jutarnje megle uklanjaju kulise iza kojih stidljive sunčane zrake valjaju kist po akvarelu rumenog obzrorja. Kolaž boja uzavreo kao u kotlu i preljeva poput šedrvana, vine se u nebo a onda kipti, sljevajuči se s obromaka Konjuha i Ozrena u jezerske dubine. Kao da je sam Stvoritelj u nj zamočio ogromno ogledalo. Samo bi katkada lahorac zamutio boje njegovom ravnom površi ili se, gore, visoko, poigrao kistom i na platno nanio nove nijanse.
Modračko jutro, vrijeme kada je Modrac pitom, svjež. Priroda, za razliku od ljudi ustaje okrepljena, čila. Ne treba joj jutarnja kahva da je okrijepi. Budi se cvrkutom ptica, klokotom potoka, šumom vjetra u granama jela, čilo, razdragano. Trljam snene oči, dremljivo, lijeno, protežući dio po dio tijela čekajući da voda na plinu proključa. Zar već nije? Bacim sneni pogled na obzorje i tromo se nasmješim. Vani je zaista lijepo, no…
Modračko jutro, kahva na stolu, laptop da pogledam vijesti, i prazan pogled u nedogled. Nenaspavan, trom, turoban. Zašto još nisam u krevetu? Bože, nedjeljno je jutro, vikend je a ja se digao, što bi moj djedo rekao „k'o da moram kosit’.“ Sinoć sam na vrijeme legao. Ljeto pri kraju pa iz modračkih nazovi restorana manje buke dopire. Prošli godišnji odmori, škola počela, pa ono svijeta što se iz cijelog Kantona sjati na Modrac da tulumari po svu noć do ranih jutarnjih sati sjetilo se da ima obaveza. I bi… noć za spavanje. Noć u kojoj mogu komostno otvoriti prozor da dišem svježi noćni zrak, služam tišinu kako diše, let pokoje noćne ptice i lepet repa ribe o modračku površinu. Noć kada sam spavao otvorenim plućima, nije me budio kreštavi glas iz Plaže koji je pokušavao da otpjeva nerazumne i neskladne taktove „s njom na splavu ja sam svu noć bio…“ uz urlanje gomile poslije svakog refrena, nije me budila bučna muzika iz Sidra, škripa guma u krivinama iznad jezera, larma pijanaca ispred kafana, lupa vreća smeća koje se bacaju u jezero niti dim spaljenog smeća. Hvala ti Bože za uvu noć…
Ali ja nisam te sreće. Noć prolazi. Modračko jutro – praskozorje. Prigušeni pucnji. Sanjam. Ponovo rat. Kada će iz snova izaći one užasne scene. Smrad leševa se ne može ničim saprati. Još jedan pucanj. Još jedan i još jedan. Čitav plotun. Polako se razabirem. Ovo su lovačke puške. Nije san. Nije rat. U trenu sam se osvjestio. U trenu sam bio na prozoru. Sasvim sam jasno vidio iako ih je skrivala jutarnja magla. Nekoliko čamaca, njih pet-šest na čamcu. Vrhunski oprememljeni za lov na patke. Pucanj. A onda zvuk motora. Pa još nekoliko pucnjeva. Iz magle izlazi jedan čamac. Ispred njega reže ravnu površinu jezera jedna patka. Drugi čamac se probija iskosa u istom pravcu. Bježi patko. Počeo sam da navijam. Pucanj. Patki uspjeva da održava razdaljinu ali je linija po vodi sve izraženija. Bježi patko. Pucanj, pa još jedan. Linije je nestalo a za malo vremena oba čamca su zarila nos gotovo u istu tačku jezera. Hrabri lovci su ubili opaku patku!
Magla se sasvim podigla. Modračko jutro iščezlo. Sunce je dobro obasjalo cijeli Modrac. Graja na čamcu koji se probijao kroz naplave plastične ambalaže i nanosa smeća. Dim na obromcima Ozrena. Šume još uvijek tinjaju od nedavnih požara. Lahorac donosi miris spaljenih guma. Sjedam da dovršim jutarnju kahvu i pročitam vijesti. Klip iz emisije „Turizam plus“: „Jezero Modrac je jedan od najvećih staništa čaplji i divljih patki kod nas i to je dobra predispozicija za razvoj lovnog turizm.
(Za SodaLIVE piše Nedim Zejnilović)
Nedime , ovo sto si napisao je akvarel Modrackog jezera koji je naslikan rijecima.Cestitam !