Lukavac: Podnesena tužba za poništenje okolinske dozvole Centru za reciklažu rabljenih guma

Kantonalnom sudu u Sarajevu

Tužitelj: Forum za zaštitu okoliša općine Lukavac, kao registrovano Udruženje građana (rješenje o registraciji u prilogu), zastupan po punomoćniku advokatu Omerović Nisadu iz Lukavca

Tužba protiv Rješenja Ministarstva okoliša i turizma F BiH broj UPI 05/2-23-11-134/15- MK od 11.11.2015 god.

Radi: poništenja rješenja

T U Ž B A
(u Lukavcu ptice umiru kašljući)

Tužitelj tužbu podnosi iz sledećih razloga:

• rješenje sadrži nedostatke koji ga čine ništavnim
• u rješenju nisu pravilno ili nikako primijenjeni materijalni zakoni,

radi čega predlaže da Kantonalni sud u Sarajevu rješenje utvrdi nezakonitim i poništi ga u cjelosti.

Tužitelj potražuje naknadu troškova za sastav tužbe po kvalifikovnom punomoćniku u iznosu od 280,80 KM, kao i troškove na ime sudske takse čiju visinu će odrediti sud.

Činjenice i dokazi

Rješenje o izdavanju okolinske dozvole kao utuženi akt je nezakonito jer su u njegovom donošenju povrijeđene odredbe Zakona u upravnom postupku kao propisa po kojem je donosilac akta morao postupati te odredbe Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o zaštiti zraka kojima se utvrđuje obim prava i obaveza investitora kao budućeg nosioca okolinske dozvole. Pri tome, moramo odmah spomenuti Zakon o zaštiti zraka, od donosioca upravnog akta nije uopšte spomenut, što upućuje na zaključak da ga donosilac nije ni koristio prilikom donošenja svoje odluke. To je propust koji je neprihvatljiv obzirom na značaj rješenja o okolinskoj dozvoli i posljedicama koje proizvodi. Takođe, rang i obim nadležnosti donosioca rješenja a to je Federalno ministarstvo turzima i okoliša upućuju da se radi o upravnom organu od kojega bi se mogla očekivati visoka profesionalnost i jaka podrška stručnih službi jer ponavljamo, radi se o odluci koja proizvodi značajne posljedice za ljude i njihovu imovinu. Medjutim, ništa od toga, kasnije ćemo vidjeti zašto.

Sledeća zamjerka donosiocu prvostepenog akta se ogleda u činjenici da se nije pozvao na zakonske odredbe koje su mu poslužile kao osnov za izdavanje dozvole, nego isključivo na one odredbe koje propisuju formu, radi čega utuženo rješenje nije moguće ispitati niti provjeriti. Ili, da budemo jasniji, nikome nije jasno šta je to investitor učinio, kakve dokaze i garancije je dostavio da bi zaslužio dobijanje okolinskke dozvole. O tome u rješenju nema ni jedne jedine riječi. Uopšteno pozivanje na odredbu iz čl. 71 stav 2 nije dovoljno i strankama u postupku ne može ukazati na stvarne razloge zbog kojih je dozvola izdata niti se može utvrditi da li je u postupku izdavanja dozvole  uzeto u obzir sve ono što je prethodilo (ako išta jeste) njenom izdavanju.

Prije nego što nastavimo sa ovom tužbom, želimo navesti stvarno značenje pojedinih izraza:

*investitor  – je novoregistrovano preduzeće po imenu “Energy Solution” DOO Tuzla koje želi u Lukavcu spaljivati gume ( ko je i šta je to preduzeće, odakle je došlo, zašto baš u Lukavac, da li ima iskustva u radu sa hemijskim procesima – ništa od toga nije utvrđeno niti se iz rješenja može saznati)

*piroliza – spaljivanje korištenih auto guma i odvođenje viška plinova, otrova i drugih štetnih tvari u atmosferu, vodu i zemlju (naravno i u pluća i krvotok ljudi i drugih živih bića)

*okolinska dozvola – dozvola sa posebno strogim uslovima, kojima se sprečava onečišćenje okoliša ( u dozvoli koju utužujemo niko neće naći ni jednog uslova isporučenog investitoru)

*opasne supstance – sve ono što će ubuduće trovati grad Lukavac i ubijati njegove stanovnike

*ministarka – odgovorna osoba u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma koja je potpisala utuženo rješenje  (Nušića u smislu prednjeg ne spominjemo)

Ciljevi Zakona o zaštiti okoliša su definisani odredbom iz čl. 1 stav 2 i odnose se na smanjenje korištenja, sprečavanja, opterećivanja i zagađivanja okoliša, zaštitu ljudskog zdravlja  i niza drugih opštih vrijednosti i dobara.

Zakon štiti sve oblike okoliša od zagađivanja  ili drugih negativnog uticaja i takav kakav jeste uopštenog je karaktera zbog čega postoji  niz drugih zakona kojima se dodatno i detaljno određuje način zaštite okoliša. Propust donosioca okolinske dozvole je što niti jedan takav zakon nije korišten što znači da ne može biti niti primijenjen i samo to je dovoljno da rješenje o izdavanju okolinske dozvole bude poništeno kao nezakonito.

U postupku koji je prethodio njenom izdavanju nikada nije konsultovano Savjetodavno vijeće (ustanovljeno Zakonom o zaštiti okoliša) kako bi se od njega zatražile znanstvene i stručne potpore vezane za područje okoliša. A gospođa ministarka, da je htjela mogla je od takvog vijeća svašta saznati o Lukavcu. Međutim, nije htjela, zbog čega će saznati sada iz sadržaja ove tužbe a prije toga kažemo još ovo:

• nikada nije provedena javna rasprava niti su se čuli gradjani Lukavca
• nikada nije urađena Studija uticaja na okoliš
• nikada ministarka očigledno nije bila u Lukavcu.

Zbog toga želimo ministarki u njenoj kući, u njenoj dnevnoj sobi isti onaj čisti zrak kojega mi lukavčani svakodnevno udišemo uz prelijepe mirisne note koje dolaze iz koksare, sode i cementare. Želimo da joj naše ptice pjevaju jutarnje pjesme. Ustvari, one  ne pjevaju, nego kašlju.

Činjenice koje ministarka nije utvrdila

Lukavac ima :

• Koksno-hemijski kombinat sa 17 instalisanih hemijskih fabrika od kojih je 7 u punom pogonu i koje aktivno zagađuju i onećišćuju zrak na području čitave lukavačke opštine počev od 1955. godine pa na ovamo
• Fabriku Sode Lukavac koja na sve strane rasipa otrovni amonijak i krupne čestice otpada ali u količinama koje se mjere u tonama počev od 1892. godine pa na ovamo
• Fabriku cementa Lukavac čija prašina (cementna prašina) uništi lak na svakom vozilu već poslije dvije godine, koja nas u Lukavcu ubija od 1974. godine.

Ono što je poseban kuriozitet je to da je KHK Lukavac od prvih kuća u Turskom Lukavcu udaljena svega 200 metara (ko ne vjeruje neka pogleda na Google Earth-u), Fabrika Sode Lukavac je udaljena od prvih kuća oko 150 metara a od centra grada nekih 350 do 400 metara. Fabrika cementa otprilike isto. Još jednom upućujemo sud da na Google Earth-u pogleda grad i njegove fabrike.

A gdje je onda spalionica? Odgovor- u bivšoj plinari. A gdje je plinara? Odgovor- bliže je gradu od koksare. Dosta bliže.

Zašto su sve nabrojane frabrike nikle baš u Lukavcu?

KHK Lukavac (ranije – KHK Boris Kidrič) je hemijski kombinat izgrađen od istočnonjemačke tehnologije kao ratne reparacije (odštete) i tadašnji komunisti su odlučili da se takva fabrika postavi u Lukavcu. Ovo zbog postojanja obližnjih rudnika, ali se ubrzo pokazalo da lukavački ugalj ne može biti baza za koks i nusproizvode pa se od tada do danas ugalj dovozi iz Pensilvanije brodovima u luku Ploče a odatle vozom pravo u koksaru. Urlaju takvi vozovi (prolaze krozpo’ grada) nekoliko puta na dan provozeći kameni ugalj za koksaru. Zastarjela i ostarjela tehnologija iz tog kombinata predstavlja noćnu moru grada Lukavca i okolnih sela tokom svih godišnjih doba jer je postavljena idealno u odnosu na pretežna strujanja vjetra tako da vrlo rijetko kada otrovni plinovi koji budu ispušteni u atmosferu promaše grad Lukavac. A i ako promaše, onda su na meti sela južno od koksare (Bokavići, Tabaci, Modrac, Puračić, Prokosovići pa sve do Poljica). Preostale dvije fabrike su bukvalno i doslovce u gradu i nije potrebno govoriti kako i na koji način one utiču na život i zdravlje ljudi. U cementari se već spaljuju gume a soda bljuje amonijak koji smrdi više od pišaće iz neodržavanog javnog WC-a. A prašina? Tone i tone, desetine tona – svakodnevno. I ministrica nam daruje na sve to –  SPALIONICU AUTOGUMA.

Da li gospođa ministarka Edita zna za ovaj slučaj sa koksarom?  Naravno da ne zna. Prije nekog vremena je primila delegaciju građana Lukavca u svom ministarstvu pa ih je uvjeravala da je okolinsku dozvolu izdao prethodni ministar (Rudež valjda) ali nikako nije mogla objasniti kako i zašto se njen potpis našao na dozvoli. Na kraju,  gospođa ministarka nije imala šta reći nego je samo plakala. Kao da će njene suze pomoći Lukavčanima.

Prva i osnovna nezakonitost rješenja kao što smo rekli, se ogleda u uopštenom pozivanju na odredbe iz čl. 69 i 71 Zakona o zaštiti okoliša zbog čega rješenje nije moguće ispitati niti utvrditi da li je u skladu sa zakonskim rješenjima. Niti u obrazloženju se ne spominju drugi propisi a čak i ono što jeste navedeno (provedena javna rasprava) nije istinito, s tim da je netačna i tvrdnja da je donosilac akta dokumentaciju koja je prethodila donošenju rješenja dostavio zainteresovanim subjektima. Ima li ikakvog dokaza za to. Nema naravno.

Šta više, mogli bi se zakleti da ministarka dr. Edita Đapo sigurno ne zna šta sve podrazumijeva termin “dokumentacija”.

Takođe, ministarka je potpisala rješenje o izdavanju okolišne dozvole ali je očigledno da ga nije pročitala jer u rješenju ne bi prepisivala navode investitora spalionice već bi zaozbiljno određivala uslove pod kojima će spalionica raditi.

Stvarni razlozi nezakonitosti rješenja o izdavanju okolinske dozvole sami za sebe mogu zvučati suhoparno i dosadno, pa kako bi tužbu osvježili i ozabavili te učinili zanimljivijom za čitanje, posebno ističemo potpunu  nekompetentnost postupajuće ministarke jer u svom aktu spominje uopšteni Zakon o zaštiti okoliša istovremeno ne spominjujući ni jednog trenutka, Zakon o zaštiti zraka koji je lex specialis u odnosu na prethodni i bez kojega ni jedna okolinska dozvola nemože biti izdata. Dakle, ministarka pooooojma nema šta je potpisala. Uostalom, zato je i plakala.

Ovo navodimo iz razloga  što će ova tužba, osim Kantonalnom sudu u Sarajevu, biti dostavljena i elektronskim medijima kako bi se građani širom naše države upoznali sa onima koji se brinu o našoj dobrobiti, zdravlju i uslovima življenja. Takođe, želimo na plastičan način ukazati kakve sve individue rade u državnim službama, ministarstvima, koliko su  takvi spremni prihvatiti se zadataka za koje nisu (apriori) kompetentni. A, Edita Đapo, potpisnica okolinske dozvole bi da bude ministarka al'da ne bude ona kriva za nju nego neki njen ministar prethodnik ( Rudež ili tako nekako). Zašto nam u ovom trenutku pada na pamet Petar Kočić, Lujo i njegov Rudonja?

Dakle, ministarka se slučajno zatekla tu gdje jeste, na prečac je uletila u ministarsku fotelju (htjeo je i Nazif Gljiva u Predsjedništvo) i počela se baviti nečim za što nije dorasla.

Niti lično niti preko stručnih službi nije pokušala utvrditi da li se spalionica auto guma može postaviti na tristo metara od najbližih kuća u Lukavcu, da li je Lukavac već zagađen i prezagađen sa hemijskom industrijom i otpadom (samo majmuni ne znaju da je to tako), da li je osnivač spalionice ponudio dokumentaciju i garancije da će u potpunosti zaštititi okoliš i u konačnici, da li je u formalno pravnom smislu investitor ponudio dokaze da neće praviti štetu po okoliš? Nije. Ništa nije provjereno. Dokaze investitora niko nije vidio pa čak ni ministarka, ali je dozvola ipak izdata. Zaključujemo, ministarki ne možemo naći niti jednu olakšavajuću okolnost što je samovoljno, bez konsultacija sa svojim stručnim službama izdala okolinsku dozvolu za spalionicu auto guma udaljenu tristo metara od prvih kuća u Lukavcu a to se desilo sasvim slučajno jer ministarka nema blage veze šta je okolinska dozvola i kakve posljedice ona može proizvesti. Zbog toga ćemo ministarki neke stvari malo objasniti, a koristit ćemo samo termine iz rješenja koje je ona potpisala.

Rječnik riječi iz okolinske dozvole

Dakle, predmet rada preduzeća “Energy Solution” DOO Tuzla je (piše u rješenju)  piroliza  ili obrada ili reciklaža pneumatika i čvrstog plastičnog otpada.  Ništa ružno niti strašno u prednjem , ali…kada pokupimo i poredamo sve izraze koji se pojavljuju u nastavku rješenju, počinje se pojavljivati neka baba sa golom lobanjom, crnim ogrtačem i kosom.

Evo zašto. U prostorijama u kojima će nastajati gasovi, materije, tečnosti ili otrovi u procesu spaljivanja auto guma – ponavljamo, na tristo metara od prvih zgrada u Lukavcu, a ne kilometar kako to ministarka tvrdi, nalazit će se

-spremnik sa isparivačem – ne znamo šta će tu isparavati i kako će to uticati na zrak

-spremnik sa utečnjivačem – ne znamo šta će tu uticati i hoće li to biti otrovno, ali, iz autoguma će izlaziti nešto što je tečno. Jebote, zamislite –tečnost iz autogume, kosa da ti se digne na glavi

-spremnik za N 2 – N 2 je sigurno neka hemikalija i nije nam potrebna u  Lukavcu, ali se ministarka nije potrudila objasniti šta je N2. A nije jer ni ona ne zna šta je to.

-tehnički plinovi – nama u Lukavcu ne trebaju tehnički plinovi i neka ih ministarka negdje drugdje odlaže ili lično proizvodi

-acetilej – šta je to? Da li je otrovno? Da se možda ne misli na acetilen pa se ministarki omaklo. Sve i da jeste, ni on nam ne treba.

–karbid – to je karabit i u dodiru sa vodom postaje plin koji eksplodira, šta će nam to u Lukavcu

-bazen sa rashladnom vodom – asocijacija na tešku vodu za rashlađivanje atomskih reaktora je neizbježna

-podzemno skladište acetona – je li moglo negdje drugdje a ne u Lukavcu

-skladište propan butana – opet u Lukavcu, a ovo hoće mnooogo da eksplodira

-prostor metalnog otpada i izbačenih acetilejskih boca – i to bi ministarka nama u Lukavac uručila pa šta god to bilo da bilo

-skladište zapaljivih materijala, ovo zadnje kao desert i kao poklon ministarke Edite Đapo građanima Lukavca.

Sve su to izrazi koji se spominju u okolinskoj dozvoli a ponavljamo, istu je potpisala nekompetentna ministarka Edita Đapo, koja je odbila da objasni značenje gore spomenutih termina.

Šta još ima u  Editinoj okolinskoj dozvoli?

-gorionk za otpadni plin – ima već jedan takav gorionik u Koksari, gori dan noć ali i dalje izlazi žuti dim i ide pravo na grad. A smrdiiiii, neopisivo ružno. Treba edita samo jedno jutro kada padne atmosferski pritisak provesti u Lukavcu pa da ga osjeti. Smrad.

–polutanti – naziv jeziv sam za sebe mada ne znamo šta je to, ali ni rješenje o izdatoj okolinskoj dozvoli ne nudi odgovor. Dakle, ne zna ni ministarka.

Slijedi još malo horora,

-hemijske metode za adaptiranje boje i mirisa finalnog produkta
–ekstrakcije ulja iz čiste plastike
–usitnjeni pneumatici u kružnim rotacionim pećima koji prelaze u plinovito stanje
-izdvajanje čvrstih materija
–plin
–ulje
–ugljenični prah
–čelični opiljci
-sitan pepeo
-gas
-dopunjavanje sistema rashladnom vodom iz postojećih bazena
–kondenzacija vode u vidu plina
-otpadni plin
-ispuštanje otpadnog plina preko tuša u atmosferu – ovo podsjeća na tuševe u plinskim komorama nacističkih  konclogora.

Osim prednjeg, pominju se pirolizni plin, grafit, pirolizno ulje i još niz drugih zastrašujućih naziva kojima ministarka utjeruje strah u kosti, ali bukvalno i doslovce. Nema toga u Lukavcu koga ministarka sa svojim rješenjem nije prepala. I sve to radi ona, individua  koja nikada nije bila u Lukavcu, pri tome miješajući naziv grada sa Lukavicom kod Sarajeva i istom takvom kod Doboja.

Kantonalni sud u Sarajevu neće poništiti rješenje o izdavanju okolinske dozvole ministarke Đapo  zbog prepadanja građana Lukavca nego isključivo, ukoliko utuženo rješenje nije u skladu sa zakonskim aktima. Sada ćemo ponovno malo govoriti o takvim nezakonitostima.

Osim Zakona o zaštiti okoliša spomenutog u uvodu rješenja, kao što  je ranije rečeno, u obavezi primjene je bilo niz drugih sistemskih zakona koje je ministarka Edita morala imati u vidu a najbitniji od njih je Zakon o zaštiti zraka. Zašto? Zato što se radi o spalionici auto guma (od automobila, kombija, autobusa, kamiona pa sve do onih guma od dampera, eno ih u banovićkom rudniku).

Spomenuti Zakon u čl. 5 utvrđuje obavezu konsultacije planova prostornog uređenja prije donošenja rješenja  a federalno i kantonalna ministarstva izrađuju listu područja na kojima se ne može locirati ni jedan nov tačkasti izvor emisija pa se i to mora poštovati. Da li je ministarka utvrdila da li Lukavca ima ili nema na takvoj listi i je li Lukavac uopšte uradio Plan prostornog uređenja? Odnosno da li se u Lukavcu može išta više graditi a što bi u prefiksu nosilo naziv – spaljivanje. Naravno da nije jer da jeste utvrdila bi da je Lukavac prepun onećišćenog zraka i da se u Lukavcu ne može više ništa graditi što bi moglo doprinijeti njegovom daljnjem onečišćenju. Dakle, i to je propust zbog kojeg je njeno rješenje nezakonito pa samim tim i ništavo, a ona može i dalje plakati sve sa svojim poslodavcem (moralnim i ljudskim kepecom) kako ga je definirao propali Lignjoslav Lagumdžija.

Iz donesenog rješenja vidimo da okolinska dozvola ne sadrži :

-granične vrijednosti emisija za zagađujuće tvari, toga jednostavno nigdje nema u rješenju

-uvjete za zaštitu zraka, tla, voda, biljnog i životinjskog svijeta, (ovo je da Bog sačuva), nigdje ni jednog uvjeta u rješenju ali umjesto toga ima budalaština pa ćemo u ovoj prilici citirati tačku 4 izreke rješenja kao primjer iznesene budalaštine umjesto uslova. Evo kako glasi tačka 4 ministarkinog Rješenja:

Obzirom da rabljene gume spadaju u kategoriju neopasnog otpada (tvrdi ministarka), značajnih negativnih utjecaja nema. Naime, manja zagađenja su moguća prilikom dostave i transporta rabljenih guma u sklopu centra. Radom mehanizacije doći će do emisije dima i lebdećih čestica, što je neminovna pojava privremenog karaktera i stvara kratkotrajan utjecaj koji je dominantan na samoj lokaciji i bez daljnih i trajnih posljedica na okoliš. I ovo  citirano bi trebalo da bude uslov o načinu rada spalionice. Da je makar tačno.

Molimo da sud posebno analizira prednje citirani dio rješenja kroz zakonsku obavezu donosioca akta da rješenjem utvrdi – uvjete za zaštitu zraka, tla, voda, biljnog i životinjskog svijeta. Nigdje nikakvog uvjeta niti u jednoj tački pa  ministarka Edita umjesto toga hvali investitora i tvrdi (u izreci rješenja) da je spaljivanje guma neopasno.

Spalionica u Lukavcu spaljivati će auto gume sa skladišta rasutih diljem naše države a uvozit će iz nama susjednih zemalja a zatim i iz čitave Evrope i sve će to događati se na 300 metara od grada Lukavca. U Drugom svjetskom ratu, Hitler je spaljivao Jevreje u malom poljskom gradu Oswietzin (Aušvic) najprije prikupljene iz Poljske a zatim iz svih zemalja koje je okupirao. U vezi toga ispričat ćemo jedan događaj koji je tekao ovako:

Zadesio se Mujo kao pripadnik Handžar divizije u proputovanju na istočni front kao gost jednog njemačkog oficira u obilasku fabričkog dijela konclogora Aušvic. U jednom momentu, iz obližnjih visokih dimnjaka je zamirisao miris karamele pa je Mujo upitao oficira, da li u prostoru fabrike proizvode karamelu, na što mu je oficir odgovorio da tu – spaljuju Židove koji boluju od šećerne bolesti.

Lukavačka spalionica bez obzira što neće spaljivati ljude neće mirisati na lijepo jer će proizvoditi:

-ugljen monoksid
-azotni oksid
-ukupni organski ugljik
-hlorovodonik
-fluorvodonik
-sumpor dioksid
-teške metale
-dioksine
-furane,  a sve ovo nije izmišljeno nego je nabrojano u editinom rješenju ( slučajno nam se omakne malo slovo kada pišemo njeno ime)

Zašto je Lukavac zle sreće, pa mu kapu kroje ljudi koji nisu ni čuli za njega?

Zadese se tako neka ružna vremena u Bosni, pa se po direktivi iz Beograda napravi koksno hemijski kombinat od 17 hemijskih fabrika u gradu Lukavcu a niko se u tom momentu ne usudi prigovoriti jer je glava tada lako letila a kukavica je bilo puno. Fabriku sode napravili austrougari, nisu nikaga pitali pa opet Lukavac najebo’ a,  zbog njene blizine i obližnjih bunara slane vode te rudnika krečnjaka na Vijencu nikne cementara maltene u pola grada.Zla sreća ili nešto drugo.A  ako ništa od toga, dođe neka nadobudna Edita, turi je neka stranka za ministarku nečega i onda se desi rješenje kojim se dozvoljava izgradnja fabrike za spaljivanje auto guma u po’ grada Lukavca. Dakle, desila se  glupost zbog koje ovaj punomoćnik već tri dana gubi vrijeme i nervira se jer mora pisti tuzbu zbog upravnog akta kojega u potpunosti – ne razumije.

Evo još jedan biser iz okolinske dozvole.

U tabelarnom pregledu plinova i metala koji će nastajati spaljivanjem auto guma se spominje i sadržaj vodene pare u izduvnim plinovima. A prije toga, u izreci rješenja ministarka tvrdi da se voda neće miješati sa produktima nastalim spaljivanjem guma. Dakle, postoji kontradiktornost izmedju dijelova rješenja. Sta je od prednjega tačno?

Niti jedan uslov  za izdavanje okolinske dozvole investitoru nije postavljen. Samo su prepisani navodi investitora iz podnesenog zahtjeva za izdavanje dozvole.

Primjera radi, u tački 4 naslovljenoj kao – Utjecaj na stanovništvo u prvoj rečenici se kaže – Lokacija za reciklažu rabljenih guma se nalazi u sklopu Industrijske zone Lukavac i van urbanog (stambenog ) područja. Jeste tako je, ali malo sutra. Kada gdje i čime je definisana industrijska zona, kojim aktom i da li uopšte ima registrovane industrijske zone u Lukavcu?  Nema je nego je ministarka povjerovala investitoru da takvo što postoji. Šta više, ministarka nema pojma da li se radi o Lukavcu, Lukavici kod Sarajeva, ili čak onom Lukavcu kod Gradačca (ima jedan takav). Bolje rečeno, ništa ona ne zna. Jer, ne bi izvalila sledeću glupost u sledećoj rečenici  koja glasi – Prvi stambeni objekti su udaljeni oko 1 km sjeveroistočno- istočno od lokacije centra. Potpuno netačno jer je i ovo prepisano iz zahtjeva a nije provjereno.  Dio grada koji se zove – barake, a u lokalnom žargonu  “pesin mahala”, u kojem žive ljudi (i stoka) je od bivše plinare gdje će bit postavljena spalionica  udaljen maksimalno 250 do 300 metara. Neka ministarka uzme metar i neka dođe sama provjeriti ali mislimo da ne bi znala doći u Lukavac ni pomoću GPS-a. Na manje od kilometar sa južne i zapadne strane se nalaze sela Modrac, Tabaci i Puračić a naselja sa sjeverne strane čak i bliže ( Google Earth –majka, pa nema laganja). Upravo će i sela (ne samo grad) biti vrlo često žrtva svih otrovnih plinova koji budu ulazili u atmosferu iz spalionice.  Zašto to znamo? Znamo zato što živimo u Lukavcu ili u okolnim selima a već smo zatrovani sa Koksarom (koja u svom sastavu ima 17 hemijskih postrojenja od kojih je 7 aktivno, ponavljat ćemo ovo hiljadu puta), Fabrikom Sode koja ubija grad amonijakom i tonama crne dimne prašine, Fabrikom cementa u Lukavcu koja nas ubija cementnom prašinom a sada ćemo dobiti i spalionicu pod zvučnim nazivom “Energy Solution”  DOO Tuzla. Mi iz Lukavca ćemo predložiti da se takva spalionica zove – “Mauthausen Memorial”, i da u njoj budu smješteni svi budući ljudski kosturi koje spalionica proizvede. Kada se Lukavčani iznenade sa novim otrovima i smradovima kojima će ih nova fabrika počastiti, ministarke Edite koja govori engleski i japanski neće biti nigdje, biti će u ropotarnici povijesti zajedno sa svojom strankom i patuljastim vlasnikom te stranke,  a generacijama Lukavčana  će biti obilježeni životi zbog njenog nemara, neznanja, a viška nedoraslosti, neozbiljnosti i bolesnih političkih ambicija. Uostalom, ništa bolje mi iz Lukavca nismo ni zaslužili, jer grad je već decenijama izložen negativnom uticaju hemijskih fabrika, a nikada se nije desio niti jedan protestt građana koji bi spriječio takvo što. Horor. Ali bukvalno horor kao onaj u filmu – Grad koji se bojao zalaska sunca.

Malo šale, muci u inat

U nekim tako predizbornim vremenima, došao Nijaz Duraković u dvoranu Doma kulture u Lukavcu “Đuro Pucar Stari“ ( sada se zove Muhamed Hevai Uskufi) i počeo prodavati političku maglu riječima – dragi moji Lukavičani. Pazite, Lukavičani a ne Lukavčani.  Oprastamo Nijazu, (malo popio) jer je hiljadu puta pametniji i moralniji od svakog današnjeg političara (od onih na vrhu pa do ovdašnjih lokalnih). Kaže ministarka u svojoj biografiji da se školovala u Japanu. Ekonomija. Kamo sreće da je tamo i ostala. Sada Lukavčani ne bi imali spalionicu auto guma u po grada. Nesretnog grada koji ima više hemijskih fabrika po glavi stanovnika nego Bopal u Indiji gdje je koksara u jednom danu utušila preko šest hiljada Indijaca. A i Lukavac ima koksaru. Ista ko’ ona u Bopalu. I drže je Indijci. Znakovito.

Sada ćemo ponovno biti neozbiljni budući da ni okolinska dozvola nije ništa ozbiljnija

Kada se Mujo htio ženiti, objavio na internetu oglas za kandidatkinje tražeći od svih –  CV (biografiju), fotografiju cijele figure i pismo namjere pa se javilo 30 zainteresovanih dam- i sve dostavile sva tri dokumenta. Po zaključenju oglasa  Mujo izabrao Fatu. Kada su ga pitali zašto nju, on odgovorio – zato što ima najveću guzicu. Lični izbor-pa je subjektivni pristup dozvoljen.

Zašto je ministarka izabrala Lukavac za spaljivanje auto guma? Kakav je ona imala pristup? Zna li ona uopšte koliko je Lukavac već zagadjen i spaljen sam od sebe.

Ima li još koji grad u BiH toliko hemijskih fabrika koliko ih ima Lukavac?

Ima li ikakvog rezona u odluci ministarke da se to dogodi baš u Lukavcu? Možemo li iz njene okolinske dozvole saznati šta to sve investitor mora ispoštovati kako bi mi mirno i bezbjedno mogli spavati?

Mujo je car, barem je izabrao po svom ćejfu gledajući u sliku a Edita, gospođa ministarka, treba nas da ubijedi da nama u Lukavcu spalionica auto guma neće smetati i da ćemo mi u Lukavcu živjeti sretno, zdravo, kreposno kao da se nalazimo, barem na platou Vlašića.

Ministarka se poziva i na Pravilnik o pogonima i postrojenjima za koja je obavezna procjena utjecaja na okoliš i postrojenjima koja mogu biti izgrađena i puštena u rad samo ako imaju okolinsku dozvolu. E upravo suprotno tom Pravilniku, ona je dala okolinsku dozvolu za spalionicu koja nema izrađenu studiju o uticaju na okoliš. I to je evidentna nezakonitost proizašla iz očiglednih nekompetencija ministarke i njenog “stručnog tima”, naravno ako takvo što ona ima.

Da li je ministarka  ikada čula za postojanje Zakona o zaštiti zraka? Naravno da nije. Ona je svoja znanja upotpunjavala u Japanu u Tokiju daleko od prljavog i smrdljivog Lukavca kojega ne umije pronaći na karti. Ministarka ne zna da  ne može se izdati okolinska dozvola bez konsultacija sa dokumentom o prostornom uređenju Lukavca kao opštine i  bez konsultacija sa kantonalnim i opštinskim službama za ekologiju. A koliko ovaj punoomćnik zna, Općinu  Lukavac niko ništa nije pitao niti općina ima takvog dokumenta, pa ga nisu mogli turiti ministarki sve i da su htjeli. Mogli bi još našeg bosanskog, izvornog jada čemera bijede i svakave zapuštenosti utvrditi ali vrijeme je da stvar privedemo kraju, pa se – uozbiljujemo.

Pa kažemo, obzirom na prednje utvrđene nezakonitosti i propuste kod pripreme dokumentacije i izrade odluke predlažemo da Kantonalni sud u Sarajevu, kao stvarno i mjesno nadležan sud donese sledeću:

Presudu

Utvrđuje se nezakonitim i poništava Rješenje Federalnog Ministarstva okoliša i turizma broj UPI 05/2-23-11-134/15- MK od 11.11.2015 god.

Obavezuje se Budžet F BiH da podnosiocu tužbe isplati troškove sudskog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

Tužitelj po punomoćniku
Omerović Nisad

PROČITATI:

Hitno i bez javne rasprave: Lukavac dobio Centar za reciklažu rabljenih guma!