Priča o tri nerazdvojna prijatelja, porijeklom iz BiH osvojila je srca širom regije već prošle godine. Ali oni nastavljaju i dalje biti primjer svima na ovim prostorima da se može i treba živjeti zajedno i raditi na pomirenju i suživotu, piše Buka.
Poznati efendija Admir Muhić fotografisao se ponovo s fra Ivom Bošnjakom i parohom Željkom Vidakovićem, svjestan da je najbolji način pokazivanja vjerske tolerancije, pokazati na svom primjeru da je moguće raditi i stvarati divne priče, zajedno.
“E, sad da vidimo koliko ove fotografije mogu imati dijeljenja, lajkova i komentara ispod. Da malo zasjenimo zlu crnu kroniku i politiku”, napisao je Admir Maljevac Muhić na svom facebook profilu. Objava je ubrzo postala viralna, što je dokaz da i u ovom svijetu naizgled iskrivljenih vrijednosti i moralnog kraha, ljudi podržavaju ovakve pozitivne priče.
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju Admir ef. Muhić izjavio je kako je misao vodilja bila pokretanje pozitivne priče.
“Sve nacije mogu sjesti za stol i pregovarati i naći rješenje za probleme. Nas trojica super surađujemo, živimo zajedno i zajedničkim snagama rješavamo probleme.”
Dodao je da ne broje nikome krvna zrnca, braća su, kako navodi, po Bogu. A jedino mu se postavlja pitanje, ako oni mogu funkcionisati kao dobri prijatelji, mogu li isto to uraditi i oni koji ih predstavljaju?
“Može li na brdoviti Balkan doći Sunce?”, pita se efendija.
Fotografija nije samo trenutno poziranje za javnost, jer kako je naveo, oni zaista tako žive. Uprkos svakodnevnim iskušenjima, ostaju do samoga kraja i cijene zajedništvo i prilike koje im se pružaju. Ništa im drugo i ne treba, jer suštinski čuvaju one prave životne vrijednosti.
Kako je ranije pisano u Jutarnjem listu, fra Ivo Bošnjak (36) rođen je u Rami-Prozoru, a nakon ređenja 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog, pa godinu i pol u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u listopadu prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamijenio bolesnog fratra Antu Ivanovića. Brine o 2339 članova svoje župe, a u tih nekoliko mjeseci koliko je ovdje odselilo se petnaestak mladih župljana.
Hodža Admir Muhić (40) je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli, prvo radno mjesto 1998. mu je u Varaždinu, gdje se oženio, a godinu kasnije jednom tjedno putovao je u Cetingrad držati vjeronauk. Dvije godine poslije se tamo preselio, a onda za još dvije formirao džemat (župu) u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa. Hodža Muhić voli pisati pjesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegova posjeta Sarajevu 2015. godine. U zadnje dvije godine bilježi iseljavanje 22 obitelji, u školi je broj đaka sa 80 pao na 44. Baš danas je jedan od najznačajnijih dana otkako je na Kordunu, na groblju u Širokoj Rijeci imat će svečano otvorenje gasulhane (mrtvačnice), a potom u Bogovolji svečanost otvaranja novoizgrađene džamije, prve u Karlovačkoj županiji, a četvrte u Hrvatskoj.
Željko Vidaković (41) rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao vjeronauk u mjestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sjedište mu je Kolariću, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu svijeta. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni koji jesu, gledaju da isele.
Uprkos tome što su izašli iz Bosne, tada su izjavili da ona nikada nije izašla iz njih. A čim čuju riječ Bosna, puna su im usta.
“Morate se roditi da bi je osjećali, nije to samo naziv države, puno je više od toga”, objasnio je imam Admir Muhić za Jutarnji.
Dodao je da je neophodno sijati dobro među ljudima pa vidjeti šta će niknuti. Ali ako negdje pogriješe to će se vratiti, jednako kao što se i zlo vraća.
O svom skladnom odnosu, tada su govorili kroz humor, dodajući da su se znali posvađati samo oko viceva i bureka.
“Zna se što najviše naljuti Bosanca, dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom”, rekao je Muhić.
O ljubavi i toleranciji u BiH rekao je da je ponosan na nju, jer to je njegova domovina, koje se nikada odreći neće.
“Bosna živi vječno, kad je preživjela tolike godine, preživjet će i ovo. Cijeli moj život vezan je za nju, nikada ni najmanju neugodnost nisam imao tamo, osim jednom, kada su igrali “Željo” i “Zrinski”, a ja navijao za Želju, pa mi je jedan prigovorio”, izjavio je fra Ivo Bošnjak za Jutarnji.
Danas u opštini podno Petrove gore živi nešto manje od 5000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ-a, ali u vijeću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcioniše vjerovatno bolje nego igdje drugdje.
Sasvim izvjesno je da bismo svi mogli slijediti primjer počevši od lokalne zajednice pa sve do vrhovnih institucija, jer nam je zajedništvo svakoga dana sve potrebnije.
Odze i popovi najveci lopovi