BiH kasni sa primjenom konvencija o zaštiti prirodnih resursa iako je to jedan od uslova za članstvo u EU. Navedeno je to i u novom prijedlogu Zakona o zaštiti prirodnih resursa koje je Federalno ministarstvo okoliša i turizma predalo Vladi FBiH.
Ukupni procenat zaštićene prirode u BiH iznosi svega 2,49%. Najveći broj zaštićenih područja prirode u Bosni i Hercegovini izdvojena su na osnovu kategorizacije Međunarodne unije za zaštitu prirode (IUCN). Prema važećoj kategorizaciji IUCN-a, koja je usvojena 1994. godine, a 2003. godine prihvaćena i u Bosni i Hercegovini, postoji šest kategorija zaštićenih područja u skladu s njihovim primarnim ciljevima upravljanja.
“Analizom planske dokumentacije na entitetskom nivou, planirano je da se zaštiti oko 17% ukupne površine u Federaciji Bosne i Hercegovine, oko 15,5% ukupne površine u Republici Srpskoj, odnosno oko 16% ukupne teritorije na državnom nivou”, kazao je za Akta.ba doc.dr. Edin Hrelja sa Odsjeka za geografiju na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Osim navedenog koncepta zaštite u Bosni i Hercegovini, uspostavljena su tri Ramsarska područja, a to su Hutovo blato, Bardača i Livanjsko polje čija ukupna površina iznosi oko 0,6 km2. U skladu sa evropskom direktivom za uspostavu Evropske ekološke mreže, u Bosni i Hercegovini je započet proces uspostave NATURA 2000.
Upravljanje zaštićenim prirodnim područjima
Upravljanje zaštićenim prirodnim područjima i okolišom u BiH svedeni su na entitetski i kantonalni, odnosno općinski nivo.
“Prostorno planiranje i upravljanje okolišom je regulirano zakonima, te nizom uredbi i pravilnika na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Nadležnosti sa entitetskog nivoa prenose se na kantonalni i općinski nivo u Federaciji Bosne i Hercegovine i na općinski nivo u Republici Srpskoj. U složenoj strukturi upravljanja svaki od kantona ima nadležna ministrastva i njima pripadajuće zakone o prostornom uređenju i zaštiti okoliša, a za svaku općinu postoje specifične odluke o prostornom uređenju i žaštiti okoliša”, pojasnio je profesor.
Nadležnosti općina u okviru zaštite okoliša, regulirani su Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, prema kojima su definirane politike prostornog uređenja i okoliša, upravljanje vodama, upravljanje otpadom i upravljanje prirodnim resursima na nivou općina.
“Prvi set zakonskih dokumenata iz oblasti zaštite okoliša usvojeni su na entitetskom nivou 2003. godine. Postoji veliki broj zakona i podzakonskih akata upravljanja okolišom na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou. Međutim, postojeće zakonodavstvo vrlo često nije usklađeno vertikalno (postoji mnogo praznina između zakona na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou), a još manje horizontalno (zakonodavstvo o okolišu se razlikuje na entitetskom nivou), što doprinosi mnogim poteškoćama održivog upravljanja okolišom. Analizom dostupnih podataka iz postojeće prostorno-planske dokumentacije, te analizom legislativnog aspekta u skladu s kojim nadležnost u planiranju imaju entiteti, može se konstatovati da još uvijek ne postoji jedinstveni planski koncept razvoja mreže zaštićenih područja”, naglašava Edin.
Zaštićena prirodna područja u BiH na dosta nižem nivou u odnosu na međunarodne preporuke
Na nivou Bosne i Hercegovine ratificirane su brojene međunarodne konvencije i protokoli te su potpisani brojni bilateralni sporazumi iz oblasti zaštite okoliša. I to je jedina uloga koju ima Bosna i Hercegovina po pitanju zaštite okoliša i izdvajanja zaštićenih prirodnih područja.
“Zaštićena prirodna područja se izdvajaju i njima se upravlja na entitetskom nivou i nižim nivojima vlasti. Postoje preporuke sa međunarodnog nivoa koje su usmjerene na izdvajanje zaštićenih prirodnih područja u površini od 10% od ukupne površine svake države. Vidljivo je da je površina zaštićenih prirodnih područja u Bosni i Hercegovini na dosta nižem nivou u odnosu na međunarodne preporuke. U budućem periodu, u ostvarivanju postavljenih ciljeva iz oblasti zaštite prirode, potrebno je više političke volje na svim nivoima vlasti ali i uspostavljanje adekvatne prostorno-planske i zakonske dokumentacje. Također, u navedenu svrhu nepohodno je uključiti sve ključne dionike, gdje poseban naglasak stavljam na stručnjake iz navedene oblasti u cilju identifikacije i valorizacije prostora i izdvajanja i zaštite visokovrijednih prirodnih područja”, istakao je profesor Hrelja.
Zaštićena prirodna područja imaju ekonomski potencijal
Glavne svrhe uspostavljanja i upravljanja zaštićenim područjima su: naučno istraživanje, zaštita divljine, očuvanje raznolikosti vrsta i gena, održavanje ekoloških servisa, zaštita specičnih prirodnih i kulturnih odlika, turizam i rekreacija, obrazovanje, održiva upotreba resursa iz prirodnih ekosistema i održavanje kulturnih i tradicionalnih atributa. Zaštićena prirodna područja imaju ekonomski potencijal sa turističkog aspekta, ali im treba pristupati sa oprezom kako se ne bi ugrozila.
“Razvoj turizma u zaštićenim prirodnim područjima treba biti zasnovan na konceptu održivog razvoja. Recentno, stihijski razvoja turizma je jedan od najvećih problema koji doprinosi ugrožavanju inicijanih elemenata (očuvanog i vrijednog okoliša) zbog čega su izdvojena zaštićena prirodna područja”, pojasnio je.
Zadovoljavajuće upravljanje zaštićenim prirodnim područjima u Bosni i Hercegovini moglo bi se postići uspostavom modela upravljanja i preslikavanjem dobre prakse koja se koristi na međunarodnom nivou, smatra profesor.
Na međunarodnom nivou uspostavljen je prostorno orijentiran model kroz pristup usmjeren na zoniranje i pristup usmjeren na. Do sada izdvajanje zona zaštite unutar žaštićenih prirodnih područja Bosne i Hercegovine usmjereno je na eksploataciju prirodnih resursa, s obzirom da su u gotovo svim područjima površinski (u nekim i 70% površine) preovladavale zone zaštite II i III režima u odnosu na I režim zaštite.
“U prvom redu nepohodno je izvršiti rezoniranje zaštićenih prirodnih područja te inoviranje prostorno-planske dokumentacije. Pored prostorno orijentiranog pristupa potrebno je uspostaviti model procesno orijentiranih pristupa. Navedeni model je potrebno uspostaviti kroz pristup sudjelovanja (učešće svih dionika, saradnja sa lokalnom zajednicom, partnersko upravljanje i sl.) i sistemski pristup (projekti integralnog razvoja i zaštite, integralna zaštita i regeneracija, planiranje sistematske zaštite, principi održivog turizma itd.). Uspostavom navedenih modela zaštite zasigurno bi se doprinjelo ostvarivanju ključnih ciljeva zbog kojih su izdvojena zaštićena prirodna područja, a koje bi mogli sagledati kroz zaštita geodiverziteta, biodiverziteta, korištenje usluga ekosistema uz uspostavu održivog turističkog razvoja”, zaključio je profesor.
