STAV: Zašto su lukavački dječaci srušili Velež?

Piše: Sadik Sinanović 

Samim početkom priprema jasno je bilo da ovo više neće biti onaj Radnički na koji smo navikli u prethodnih par godina.

Klub su napustili svi oni “isluženi i potrošeni, skupo plaćeni glumci”, kako smo ih nazivali dok je opstanak FK Radnički, zavisio od svega samo ne od njihovih igara na terenu. Došli su neki novi klinci, ušli na mala vrata, učinili nas ponosnim i ponovo nestali. Nažalost.

Početkom priprema, uvidjevši stanje u igračkom kadru, stručnom štabu, terenu koji ne bih mogao u tom trenutku i u onakvom stanju, služiti ni kao parking-kamoli sportsko borilište, Lukavac je digao ruke.

Šta je sa dječacima? Ovi momci su se u potpunosti prepustili svom šefu (Irfan Džindo) čiji rad se ne cijeni, i umanjuje samo u njegovom dvorištu, prepustili su se čovjeku kojega za ovom djecom nije sram ni zaplakati, ni poniziti se, niti strah poginuti!

Dobrom voljom Lukavačkog info portala | SodaLIVE.ba pokrenuta je akcija promocije našeg kluba, dizajnirane su i puštene u prodaju sezonske ulaznice, dobrom voljom pojedinaca obezbijeđeno je navodnjavanje i održavanje “parkinga” koji je počeo ličiti na fudbalski teren, očišćene su i tribine. Kome?

Krenula je sezona, momci su pod pritiskom, pred malobrojnom publikom, kiksali. Svojom mladošću i neiskustvom dali su priliku nama, da se naslađujemo, tražimo krivce i prozivamo. Pokazivali su borbenost, agresivnost, volju….uzeli bod Orašju. Nisu se stigli ni odmoriti, a već je počela priprema za susret sa Veležom!

Sa Veležom, čiji su stadion neki mogli samo sanjati. Dobili su priliku da se suprotstave velikanu. I iskortistili su je! Na put od 255 km krenuli su u rano jutro, bez velike najave i podrške, ali sa velikom željom. Svi mi kojima je bilo teško prevaliti toliki put, da bi podržali svoje momke, dobili smo priliku preko malih ekrana, gledati kako u 2.minuti naši golobradi mladići padaju i Jazvin pogađa za 1:0. Bilo je podsmjeha, bilo je kako neki žele i očekuju, start iz pakla. Ali ne… Ustali su dječaci, ustali i pokazali kako se dres natopi znojem, kako se gine za svoje snove, pokazali su i svima nama kako se “zapuše” usta kritičarima, kako se zaustavljaju zli jezici!

Pogodio je sa 35 metara Nukić, nakon nekolilo minuta, i sa ivice 16… Jesmo li bili ponosni? Jesmo li vjerovali? Jesmo, ali malo nas je… Jesmo li ponosni što imamo svoja dva igrača u timu 4.kola Prve lige FBiH, što je gol kola djelo našeg igrača? Možda i jesmo….

Momci koji nemaju velika primanja, noćenja na dalekim gostovanjima, nekada čak ni zajednički ručak, pokazali su šta sve može volja, zajedništvo i borba. Dječaci nisu zakazali, zakazao je Lukavac!

Zakazali smo mi koji ovaj klub volimo, zašto? Zašto smo kupili tek dvadesetak sezonskih ulaznica, zašto smo kupili tek dvadesetak dresova voljenog nam kluba, zašto na domaćim utakmicama nismo prisutni u onolikom broju kao kada se borimo za titulu sa Vitezom, dočekujemo Slobodu itd…

Da li sada, kada je klubu najpotrebnije, manje volimo ono u šta se kunemo? Dobili smo što smo tražili, podmlađeni sastav, borbu, zalaganje… a nismo pokazali svoju ljubav. Lako je tražiti krivca i moliti privatnike da daju svoj novac u lukavačko “bure bez dna”, ali teško je ove momke izolovati od svakodnevnih udara na stabilnost i postojanje našeg kluba… podrška je potrebna kada je teško, lako se radovati! Ili uh uopšte ne želimo podržati?

Eh, zato su lukavački dječaci srušili Velež! IZ INATA!

Iz inata onima koji ih ne podržavaju, koji su digli ruke, i onima koji njihov kiks doživljavaju kao priliku da se naslađuju i kritikuju… Želimo li uopšte Radnički? Kakav Radnički želimo? Pokažimo ovim dječacima da nisu sami, da ćemo zajedno gaziti sve puteve….oni su svoje pokazali!