Udruženje građana “HO Horizonti” od 2013. godine jedno je od udruženja koje je uključeno u aktivnosti vezane za projekat „Mir sa ženskim licem“.
Jedna od aktivnosti je kampanja „100 ulica po ženama”. Njome se želi ukazati na drastičnu rodnu nejednakost u imenovanju ulica po zasluženim osobama iz naše prošlosti.
Prema dostupnim informacijama u 12 gradova i općina od ukupno 4.076 ulica samo njih 115 nosi ime po ženama.
Aktivistice ove organizacije pokrenule su i inicijativu da jedna Ekonomsko hemijska škola u Lukavcu nosi ime poginule sugrađanke Lejle Bećirović.
Lejla Bećirović je bila učenica pomenute škola i po završetku obrazovanja uključila se u humanitarni rad za pomoć povratnicima. Život je tragično izgubila 1993. godine.
Zastupljenost žena u bilo kom segmentu društva nema veze sa ukupnim brojem žena nego sa njihovim angažmanom. Priznanja bi trebalo da se dodijeljuju prema zalugama a ne prema spolu. Naravno da nemam ništa protiv i da sve ulice i sve ustanove nose ženska imena, ako su zaslužena, ali se bojim se da se kod nas i prava i zasluge pogrešno tumače. Pobrkali smo prava i zasluge sa sposobnostima, angažovanjem i doprinosom društvu. Zaista ne znam o kojoj djevojci se ovdje radi i koje su njene zasluge ali znam da ima žena koje zasigurno zaslužuju da neka od ulica ili ustanova nosi njihovo ime. Jedna od takvih žena je sigurno i Muradija (mislim da se sad preziva Fink). Jedna od rijetkih žena koja je cijeli rat provela u prvim redovima ARBiH. Da li su uvijek zaslužni samo oni kojih više nema? Mislim da su sve zasluge stečene za života, zašto se onda priznaju tek nakon smrti.
Zalosno je kako brzo zaboravljamo