Izet Imamović, generalni direktor Fabrike cementa Lukavac – Tehničari su najbolji direktori

Za nekoliko mjeseci biće punih 25 godina kako je na čelu jedne od najvećih fabrika za proizvodnju cementa u BiH. Biti na rukovodećoj poziciji velike fabrike nije jednostavan zadatak, ali biti odgovoran za proizvodnju i zaposlene u ratnom periodu, izazov je koji je prihvatio sa svim teretim i obavezama vanredne situacije.

Izet Imamović, generalni direktor Fabrike cementa Lukavac, bio je na ovoj poziciji i 2001. godine kada je firma prošla kroz proces privatizacije. Za vrijeme njegovog upravljanja, novi vlasnik Asamer grupacija, uložila je više 200 mil KM i u Lukavcu napravila doskora nezamisliv poslovni i ekološki preporod.

– Glavni motiv mi je bio što je moguće profesionalnije obavljati svoj posao i biti u stanju da odgovorno stanem iza svojih postupaka. Ipak, timski rad je ključ uspjeha. Ovo što smo uspjeli napraviti u Lukavac Cementu, napravili smo mi, a ne neki pojedinac sam – kaže na početku razgovora za eKapiju.

Dodaje da je sadašnja situacija daleko ležernija u odnosu na raniji period kroz koji su fabrika i njeni zaposleni prošli – rat, očuvanje fabrike, njeno ponovno pokretanje, privatizacija, investicije…

– Sada je fabrika potpuno nova, sa svim karakterisikama jedne moderne evropske fabrike. To nam je i bio cilj – da od Lukavac Cementa napravimo ono što je on danas i na to smo veoma ponosni.

Odrastanje i dječački snovi

Iako skoro 25 godina uspješno vodi fabriku za proizvodnju cementa, Imamović je imao drugačije želje u djetinjstvu.

– U rodnom Poljicu sam završio osnovnu školu i proveo djetinjstvo. Uživao sam u školskim raspustima, kupao se u virovima rječice Ugar i igrao fudbal. San mi je bio da jednoga dana postanem poznati fudbaler. Međutim, zbog obaveza u školi i intenzivnog učenja, posebno kasnije u gimnaziji, nisam postao fudbaler. Barem ne poznati.

Gimnaziju je završio u Lukavcu, svakodnevno putujući i čekajući autobus po 2-3 sata, jer su tada autobusi, kako kaže, prevozili samo radnike u smjenama. Nakon završene gimnazije, upisao se na Tehnološki fakultet u Tuzli.

– Priznajem da hemiju nisam posebno volio, ali s obzirom na to da je tada u Tuzli, osim Tehnološkog, bio još samo Rudarski fakultet, opredijelio sam se za tehnologiju. U to vrijeme bio sam jako vezan za kuću i porodicu, pa mi Sarajevo nije bilo opcija.

Gimnazija je u to vrijeme bila veoma zahtjevna, kako kaže, pa su mu studentski dani bili mnogo lakši od učeničkih.

– Fakultet sam, sa pola snage, završio u redovnom roku. Odmah, po završetku fakulteta, zaposlio sam se u Fabrici cementa Lukavac, gdje ću, ako Bog da, ostati do kraja radne karijere.

Najprije je bio na mjestu rukovodioca mlina cementa i na toj poziciji ostao je šest godina. Zatim, u fabrici dolazi do organizacionih promjena, organizovani su OUR-i, nakon čega dolazi na poziciju direktora OUR-a Proizvodnja i održavanje, a ponovnom reorganizacijom postaje direktor proizvodnje i na toj poziciji ostaje sve do rata.

– Početkom rata, svi rukovodeći ljudi iz cementare su pobjegli, a od preostalih kolega, niko se nije “otimao” da preuzme funkciju direktora u teškom ratnom periodu. Opština Lukavac imenovala je mene za ratnog direktora, a ja sam funkciju prihvatio sa svim teretima koje je sa sobom nosila vanredna situacija.

Nakon rata, Upravni odbor imenovao ga je za generalnog direktora, a mandat mu je produžavan sve do danas. Za nekoliko mjeseci, na vodećoj poziciji Fabrike cementa Lukavac obilježiće 25 godina staža.

– Pozicija prvog odgovornog čovjeka fabrike ima puno izazova. Za ovaj posao morate biti profesionalac, imati sposobnost uočavanja i selektovanja problema kako bi se donijele ispravne odluke u njihovom rješavanju. Važno je da ste pravedni i da ne razdvajate ljude po bilo kojem osnovu, a prije svega je potrebno svaki dan raditi na zajedništvu i održavanju dobrih odnosa unutar firme.

Brojne nagrade

Izet Imamović je nagrađen za menadžera godine u Tuzlanskom kantonu 1999, menadžer godine u BiH bio je 2000. godine, kao i menadžer godine za jugoistočnu Evropu 2004.

– Priznanja svakome gode, pa i meni. Drago mi je da su mi dodijeljena, jer smatram da je na taj način vrjednovan i moj trud. Ipak, najveće priznanje za mene je naša fabrika u sadašnjem stanju, kakvu je ostavljam na kraju karijere. Lukavac Cement, kakva je danas, je više od onoga što smo mogli poželjeti. Svjesni smo da je moglo biti i drugačije, ali maksimalna zalaganja, posebno u vrijeme privatizacije, omogućila su da ostvarimo najbolji scenario.

Najveći uspjeh u karijeri je, kako ističe, posao koji su uradili tokom privatizacije.

– Privatizacija, čiji je prioritet investiranje, san je svakog privrednika i dobrog domaćina. Moralo se to objasniti Agenciji za privatizaciju i komisiji za odabir najpovoljnijih ponuda. Velikim uspjehom smatram i očuvanje fabrike za vrijeme rata, tako da su pogoni uvijek bili spremni za novo pokretanje.

Kaže da ne zna u kom smjeru bi se odvijala njegova karijera da nije bilo rata, a nikada, kako ističe, nije razmišljao o direktorskoj poziciji.

– Nisam osoba koja se voli eksponirati, i ko zna da li bih u drugačijim uslovima uopšte došao do te pozicije. Kada bih ponovo birao profesionalni put, opet bih odabrao neki od tehničkih fakulteta, jer sada znam da su tehničari najbolji direktori.

Slobodnog vremena je malo, ali kada ga ima, voli da radi oko kuće, u voćnjaku, kosi travu, da se igra sa unucima… Ispunjavaju ga i putovanja za koja kaže da ga obogaćuju novim iskustvima i saznanjima. Spavanje smatra najdjelotvornijom antistres terapijom.

– Ako se, ipak, desi da je stres jači od sna, onda o svemu razmislim mirno i bez opterećenja analiziram situaciju kroz koju sam prošao.

Sebe smatra odgovornom osobom kako na poslu, tako i u porodici. Cijeni svakoga ko u poslu postiže dobre rezultate i ima dobar odnos prema okolini. Zadovoljan je životom i ostvarenjima koje je postigao.

– Nemam neostvarenih želja, osim one – da Bog podari zdravlje mojoj porodici i meni.