Delić: Skandal u Srebrenici je vrh ledenog brijega, u SDP-u ima mnogo toga ozbiljnijeg

Bivši istaknuti član Socijaldemokratske partije (SDP) Bosne i Hercegovine i kandidat za predsjednika te stranke na prošlim unutarstranačkim izborima Edin Delić prokomentirao je aktuelnu aferu, u okviru koje su uhapšeni članovi SDP-a zbog izbornih manipulacija u korist načelnika Srebrenice Mladena Grujičića.

U dužem osvrtu, kojeg je nazvao “Što Zlatku bi Hakija, to je Nerminu Bego”, Delić je dešavanja u Srebrenici nazvao skandalom.

Njegov tekst u nastavku prenosimo u cijelosti:

– Skandal u Srebrenici sa akterima čije ruke je SIPA zatekla u medu, a koji su (slučajno ili kao dio sistemskih propusta koji se godinama trpe i tolerišu) istaknuti lokalni funkcioneri SDP-a, vjerovatno neće biti “kap koja je prelila čašu”, ali definitivno jeste vrh ledenog brijega koji ispod vidljivog dijela skriva u sebi još mnogo toga – čak i mnogo ozbiljnijeg.

Ovaj skandal neće biti kap koja bi prelivanjem čaše dovela do lančanog propitivanja odgovornosti, ostavki, vanrednih sjednica organa partije i izvođenja na čistac najodgovornijeg pojedinca i njegovih ključnih “pobočnika”. Neće biti lančane i očekivane reakcije jer SDP i danas u svojim redovima ima hiljade članova koji su odani ideologiji i simbolima i živjet će po načelu “SDP do groba”, a što garantuje opstanak “mutikašama iz Alipašine” sve dok biološki traju do posljednjeg daha odani članovi.

Nije se čaša prelila ni prolila niti zbog toga što SDP nije animirao Bogića Bogićevića gotovo punih 30 godina da stane u stroj partije. Izlazna vrata iz SDP-a su pokazivana gotovo svim bivšim predsjednicima ili potencijalnim kandidatima od Nijaza Durakovića, preko Selima Bešlagića, Zlatka Lagumdžije, pa čak i moje malenkosti, čija je uloga sigurno najmanja i nemjerljiva sa spomenutim imenima, ali ima značaj po tome što je to bila posljednja vođena bitka protiv sramote kroz koju SDP danas prolazi. Naravno da za ovu sramotu nisu krivi čestiti članovi SDP-a, naravno da ne treba čitavu partiju etiketirati i kvalificirati atributima koji nam naviru na spominjanje srebreničkog SDP-ovca Bege Bektića, ali neko ipak jeste kriv.

Kriv je barem od posljednje greške koju je napravio Zlatko Lagumdžija u SDP-u, pa sve do danas. Ne znam da li je Nermin Nikšić posljednja greška Zlatka Lagumdžije, ali jeste sigurno najveća, a dokaz tome je da je ovaj “simptom” ili posljedica takve greške odmah relativizirala, a kasnije i uklonila iz članstva onoga ko ga je proizveo u SDP-u. Ne treba zaboraviti da je politički mentor i stvaralac karijere Nermina Nikšića upravo Zlatko Lagumdžija. Mislim da i on to ne spori.

Nisam se osjećao nimalo povrijeđenim kada sam naprasno i mimo Statuta istjeran iz SDP-a, jer me to svrstalo u vrlo ugledno društvo nekolicine kojih se SDP užurbano oslobodio. Čast mi je i da se spomenem u istoj rečenici sa Ivom Komšićem, Mirom Lazovićem, Esadom Zgodićem, a mnogi će se iznenaditi što ću dodati i Zlatka Lagumdžiju.

Ali ima jedno isključenje koje je posebno “zvonilo” tog 18. maja 2019. godine kada se među isključenim našao i Hakija Meholjić, čovjek čijim venama je tekla iskonska SDP-ova krv, koji je nosio identitet i dignitet SDP-a tamo gdje je to bilo najteže – u Srebrenici. Hakija je nekoliko mjeseci nakon isključenja napustio ovaj svijet, a kao vrhunac licemjerja doživio sam pojavu nekih čijim rukama je Hakija istjeran na njegovoj dženazi.

Družio sam se tih dana malo više sa Hakijom, a otprilike toliko dugo sam ga i poznavao. Prva stvar koju mi je Hakija jako zamjerio i oštro prigovorio je prijateljstvo koje sam veoma brzo razvio sa Vojinom Mijatovićem, čovjekom koji je u to vrijeme plijenio svojim stavovima i najavom da se SDP vraća na velika vrata u RS. Iskreno, mene je Vojin prilično zaveo i pomutio mi percepciju. Doživio sam ga kao prijatelja i oštro polemisao sa Hakijom, dok nisam na vrlo sraman i težak način otrkrio da je i u tome Hakija bio u pravu: što je više Vojina po televiziji i u SDP-u, to je manje partije u RS-u.

Druga stvar koju mi je Hakija podrobno pojasnio je njegov neskriveni respekt prema Zlatku Lagumdžiji, pa čak i u momentima koji nisu za podržati. Pričao je Hakija kako je Zlatko prvi put sa njim išao u Srebrenicu poslije rata da formiraju ogranak SDP-a. Pričao je kakav su okršaj imali sa lokalnom policijom, te sa koliko je hrabrosti Zlatko sa njim skupa gradio organizaciju tamo gdje je to bilo najteže. I zaključi tu priču Hakija riječima da nikada neće zaboraviti šta je Zlatko bio spreman. Činiti za svoj SDP i njegovu Srebrenicu, a da takvo nešto nećemo naći ni u tragu kod aktuelnog predsjednika Nermina Nikšića.

Zamijenio je tako Nermin Nikšić u Srebrenici Hakiju Meholjića i ljude koji su bili uz njega za izvjesnog Begu Bektića, iako je imao informacije o kakvom se čovjeku radi, njegovoj političkoj prošlosti i prognoze da će to biti kraj za SDP u Srebrenici.

Nerminu Nikšiću nije ni važno koliko SDP ima glasova u Srebrenici ili Bratuncu. Njemu je važno koliko njegove lokalne mutikaše mogu njemu “nahvatati” glasova na unutarpartijskim izborima u SDP-u. Nikšić je u RS-u, po pravilu, osvajao mnogo više glasova na izborima unutar SDP-a, nego što je to SDP imao na izborima za vlast. Nije li to bio signal da treba uvoditi povjereništva u organizacije?

U djelovanju SDP-a u današnjoj BiH ideološki identitet ili ideološke razlike se posljednjih godina “Nerminove vladavine” osjećaju samo i isključivo na retoričkom nivou. Izađe poneki zastupnik SDP-a, pa u liku opozicionara lansira kojekakve rezolucije, prijedloge zakona ili ustavna rješenja koja nemaju nikakvu šansu biti realiziranim i samo služe za privlačenje pažnje u medijskom prostoru i gradnju “Potemkinovih sela”, iluzije da se iza takvog privida krije i neka suština.

Rukovodstvo SDP-a je u svom unutrašnjem fukncionisanju, djelovanju kroz organe vlasti i drugim pojavnim oblicima provodilo potpuno istu metodologiju i držalo se istih principa i vrijednosti kao i SDA, a koju kontinuirano kritikuju i nastoje predstaviti građanima kao “opasnog i ljutog protivnika” zbog čije snage i opasnosti po BiH treba podržati to i takvo rukovodstvo SDP-a, kao jedinu branu – pa čak i sa očitim nedostacima i propustima. Lažiranje na unutarstranačkim izborima, režiran Kongres, eklatantno kršenje Statuta, internih akata i procedura SDP-a postaje potpuno prihvatljivim obrascem ponašanja i ne nailazi na relevantan otpor zbog navodnog čuvanja ugleda SDP-a.

Snažan vjetar u leđa “partijskih čistki” koje provodi Nikšić davali su i pojedini kadrovi iz najjače SDP regije Tuzlanskog kantona, a u koordinaciji sa Denisom Bećirovićem, gradonačelnikom Jasminom Imamovićem i predsjednikom KO SDP Tuzla Dževadom Hadžićem. Dva posljednje spomenuta imena su se ovih dana zabavila rušenjem Vlade TK i sklanjanjem u sjenu dok ne prođe oluja, dok se Denis Bećirović već počinje distancirati od Nermina Nikšića i krčiti sebi put kao alternativa za novog predsjednika SDP-a. Članstvo partije će odlučiti da li je Bećirović bolji i hoće li, kada dođe vrijeme, upravo on biti slamka spasa. Ostaje vjerovati da će pobijediti ono što je najbolje za SDP. Od skandala u Srebrenici definitivno se gubi svaki smisao odbrane rukovodstva SDP-a “višim interesima”, zaštitom Partije, kontinuitetom političkog djelovanja, odbijanja izdaje “ruže i zastave” i slično.

Evidentno je da govorimo o rukovodstvu koje nije kadro ni sposobno donijeti bolji rezultat ili organizacijsko poboljšanje, ali je itekako spremno “dosljedno i sa karakterom” obračunavati se sa svakim pokušajem da se Partija popravi, te dovoditi u opasnost strateške i najveće interese Bosne i Hercegovine – pa čak i tamo gdje to nikako ne bi smjeli. Ako je moglo u Srebrenici, kako vjerovati da će u Mostaru ili bilo gdje u BiH biti drugačije?

Navodni spas društva od “smrtnog zagrljaja sa SDA” u kome Nermin Nikšić projicira svrhu svoga postojanja i djelovanja doveden je do apsurda. Slična rukovodstva zagledana samo u sebe danas se brane i u SDA na način da se vezuje “jaka BiH” za jaku SDA, vraća se temeljima natopljenim krvlju, zloupotrebljava Islamska zajednica za političke ciljeve korumpiranog rukovodstva i ukupne zasluge za odbranu u ratu propisuju isključivo Stranci koja ne razumije da snaga jedne države nije u jedinstvu oko jedne partije, već u pravnoj državi, poštenju i čestitosti. Na snagu i jedinstvo pozivale su se neke politike iz sredine prošlog vijeka. Danas građanima ne treba teret prošlosti da bi oni koji su ga natovarili na naša leđa vladali i dalje.

Državu BiH danas treba spašavati na vrlo slličan način i od SDA i od SDP-a. Potpuno je apsurdno braniti skandal u Srebrenici prozivanjem SDA za korupcijske i svake druge afere. I jedno i drugo je sramno i jedini normalan ishod su vanredni kongresi i smjene svih kreatora takvih politika.

Svjesni smo da nije moguće ukinuti niti jednu od dvije spomenute stranke, ali građani su nam dali odličan putokaz na tek završenim izborima. Njih je moguće relativizirati na izborima, svesti na mjeru koja neće štetiti društvu i primorati ih da iz opozicionih perspektiva pokrenu svoje unutrašnje reforme.

Takvi kakvi su danas ne mogu ni sebe sačuvati, a naša BiH je već dovoljno ugrožena i bez njihovih korupcija, kriminala i nesposobnosti.