Razgovor vodila: Selma Kešetović – Kameleon.ba
Kao multidisciplinarni umjetnik, imaš li formu u kojoj se najbolje izražavaš?
Nemam tu potrebu, a samim tim ni problem. Jednostavno, nema mjesta konkurentnosti formi jer sve funkcioniše kao sistem spojenih posuda. Sama narav tog sistema je takva da tjera na saradnju te na taj način stvara jednu cjelinu. Kada se pojavi neka ideja, ona je u tom mom multidisciplinarnom mozaiku poput zlatne ribice koja slobodno roni iz forme u formu. Ideje, kreativna energija, nagon za kreativnim radom i ljubav prema umjetnosti mi jednostavno ne dozvoljavaju da razmišljam o formi u kojoj ću se izraziti. Tada mi je najbitnije da radim, radim, radim i radim, tj. da se izrazim i izbacim iz sebe ideju koju nosim. Ne postoji ni jedna ideja a da je nisam maksimalno i studijski uradio kroz sve forme mog izražavanja.
A jesu li neke forme lakše? Neke vrste umjetnosti superiornije u odnosu na druge?
Ništa u životu nije lako, a opet dobro je što je tako! Zamisli na šta bi ličio život, svijet, univerzum, sa ovakvom ljudskom vrstom da je sve lako. Bez obzira što ništa u životu nije lako opet za sve što vidimo kažemo “ma lako je to ili nije to ništa”! Svi znamo sve, svi možemo sve i svi radimo sve a na kraju rezultat je da od svega toga u pozitivnom smislu nema ništa. Konstantno tapkanje u mjestu sa sigurnom tendencijom lakog propadanja u ambis svoje gluposti. Znači, zaključak je da ni jedna forma nije laka i da ne postoji lakša forma jer svaka traži, malo talenta, puno znoja i rada, učenja, znanja, konstantnu borbu i odricanje do krajnjih ljudskih granica. Ovo sve izdržati je lako, samo zato što se voli. Kad smo kod superiornosti vrsta umjetnosti, tu je kvalitet jedino superioran sve ostalo je balon od sapunice. Ne kažem da se ne može desiti i da se ne dešava privid u kojem je trenutno nešto popularnije pa široka narodna masa to više konzumira ili da su umjetnici više okupirani nekom formom, tehnikom… Sve je to kao instant pakovanje supe čija je superiornost nad pravom, domaćom, zdravom, supom više nego smiješna. O ukusima se ne raspravlja a to da li je nešto umjetnost ili neko umjetnik to određuje prije svega društvo i vrijeme. Superiorno je samo ono što dobaci do vječnosti.
Na koji si period svog rada najponosniji? Koje projekte sa distance smatraš najvrednijima u svojoj arhivi?
Ih, pa gdje me nađe sa ovim pitanjem. Još će mi polenuti ova kafa sa tobom… Još sam mlad i rano je da o tome govorim jer šta je 25 godina, kontinuiranog, kreativnog, djelovanja u umjetnosti. Tek sam sad u najboljim godinama života, pun ideja, elana, kreativnosti, zrelosti, životnog iskustva i od mene se očekuje tek sad prava mudrost i umjetnička plodnost. Bože zdravlja i mira pa ćemo vidjeti! Često se zapita čovjek i nije mu baš jasno kako godine brzo prolaze a opet kada malo bolje zaviri u sve te prohujale godine zaprepasti se koliko je toga prošao, vidio, upoznao, spoznao, dokučio, naučio i šta je sve zbog raznih životnih smicalica propustio. Nekad se znam i stresti od pomisli šta bi bilo kada bi to sve opet morao proći i da li bi uopšte imao snage za sve to još jednom, a već sutra dobijem teži problem i iskušenje nego sve što sam do sada prošao. Zamisli, ipak iznesem taj teret i idem dalje u borbu bez predaha. Da, evo sad ću biti ozbiljan, pa ću ti odgovoriti na postavljena pitanja. Najvrijednijim projektima u mojoj arhivi smatram svaki izgrađeni most prijateljstva na ovoj našoj lijepoj planeti Zemlji, zatim mreže uspostavljenih puteva kojima putujem sa svojim prijateljima čiste misli i srca bez ikakvih predrasuda. A najponosniji sam na period mog rada kada sam dokučio bitnu životnu spoznaju, nju ću ti u stihu kazati, stih iz moje pjesme CZEKAMY NA WAS W POLSCE (Vidimo se u Poljskoj)
“Ljepota života leži u bogatstvu
iskrenih ljudskih veza,
a ljepota duše u bogatstvu
životnog iskustva.
Udahni novi dan. Brzo!
Vrijeme nije u našim rukama,
pomjerimo granice.”
Kako funkcionira sam proces stvaranja? Koliko ti je potrebna samoća, a koliko interakcija? Kako znaš da je neko djelo gotovo i da si zadovoljan njime?
Kad se nešto u stvarnom, svakodnevnom životu desi ili dogodi, kad to čuješ, vidiš, preživiš, proživiš i na bilo koji način osjetiš dodir života – velika je moć imati dar i sposobnosti da to pretočiš i pretvoriš u umjetničko djelo. Nije bitno da li je to pretvoreno u sliku, fotografiju, skulpturu, muziku, riječi… Svaki taj rad i djelo su izazov za sebe. Bitno je da tu ideju izbaciš iz sebe, pretvoriš u djelo koje će imati poruku i karakter te na kraju sve to podijeliš sa drugima. Tek tada možeš osjetiti smisao svega, uzvraćenu energiju i zatvoreni krug. Za mene je jako bitan kontakt sa stvarnim životom jer sve što radim, kreiram u umjetnosti, nije ništa drugo do istinski život. To su uglavnom autobiografski zapisi i ne opterećujem se time koliko je pametno u tom vremenu biti otvoren za javnost. Da li je ta otvorenost ludost ili hrabrost? I jedno i drugo su precijenjeni kao i mnogo toga u ovom vremenu kada je uglavnom, skoro pa sve hermetički zatvoreno i sakriveno iza raznih maski. Sretan sam kada stvaram! Teško je tu sreću opisati u par riječi ili nekoliko složenih rečenica. Volim da eksperimentišem, istražujem, jer tada rušim granice, preispitujem se vodeći na neki način unutarnje monologe a opet dijaloge sa djelom i sredinom koja me okružuje.
Talenat je bitan ali nije presudan. Bez ozbiljnog rada je ništa! Jednostavno se radom razvija. U protivnom zakržlja i nestane kao da nikada nije postojao. Ako želiš ozbiljne rezultate svog rada onda pristupaš ozbiljno radu a ne kao hobiju. Smatram da ni jedno umjetničko djelo nije u potpunosti završeno bez obzira na potpis autora. Obično se taj potpis prihvata kao neka potvrda da je to nešto kao gotovo. Ljepota umjetnosti i jeste u toj nesavršenosti. Da je neko djelo savršeno bez greške i da nema svoju originalnost onda ne bi bilo umjetničko djelo. To bi onda mogli svrstati u industrijski i serijski proizvod. Svako umjetničko djelo i nakon potpisa autora nastavlja svoj dalji razvoj i nadgradnju kroz percepciju posmatrača, čitača, slušaoca… Umjetnik treba da radi a umjetnost se jednostavno dogodi i ako ti se od pedeset djela dogode dva da su umjetnost onda je misija ispunjena.
Kad smo kod samoće, ona nije problem jer imam te svoje isposničke misije kad se povlačim u planinu gdje meditiram, razmišljam, preispitujem, provjeravam duhovnu snagu i čistoću. Ovakva samoća je zdrava jer djeluje na čovjeka pozitivno, osvežavajuće, jednostavno postaješ bogatiji u smislu iskustva, produhovljeniji, kreativniji, slobodniji. Svjestan sam da u mom okruženju ovo neki poštuju, neki mi zavide a opet neki me smatraju čudakom i sve svode na “ne daj Dragi Bože nikom”. U današnjem vremenu samoća nije problem, čak je povremeno i preporučljiva da bi se čovjek “resetovao”. Pravi problem današnjice je usamljenost koja ljude vodi u otuđenost i depresiju. U samoći se uživa pogotovu kada je sami izaberete a u usamljenosti nema uživanja jer ona boli.
Da li si ti internet i društvene mreže pomogle u promociji i samom nastajanju umjetnosti?
Iskreno rečeno, nisu mi ni odmogli. Puno toga bitnog u svom radu sam postavio na svoje noge prije nego što se kod nas pojavio internet. Pojavu interneta sam iskoristio samo kao dodatni alat koji mi je ubrzao i olakšao komunikaciju, informisanje, pa eto recimo i u jednom dijelu marketinga. Nikako ne treba isključiti i umanjiti značaj društvenih mreža ako se koriste u poslovne svrhe. Mnogi ljudi smatraju da putovanje internetom je jeftinije, lakše, manje rizično, sjediš u toplom domu, na sigurnom si i bezbjednom mjestu, surfaš sav opušten. Meni i u mom poslu to nije dovoljno, površno je, to ti je kao kada bi prao noge u čarapama. Zato moram izaći na teren i osjetiti vibraciju energije koju nudi stvarni život. Gledati sliku na internetu i uživo nije nikako isto. Fotografija može u određenim situacijama proći na internetu ali slika ili bilo šta drugo što traži direktan kontakt sa prirodom i ljudima da bi se u potpunosti prenijela energija ne može proći na internetu.
Koliko je za umjetnika/cu bitno da je društveno odgovoran/a? U svojim radovima često imaš oštar društveno angažirani momenat…
Bitno je toliko da bitnije ne može biti! O političarima, umjetnicima i ostalim javnim ličnostima neću ni govoriti jer to bi trebala biti društvena odgovornost za primjer, a svjedoci smo da nije tako kako treba da bude. Mnogo smo skrenuli s puta i debelo zaglibili u kvazi vrijednosti koje nas vode samo još dublje u pakao. Svi treba da budemo društveno odgovorni od prvog do poslednjeg građanina kako bi se društvo vratilo vrijednostima od kojih je i krenulo ili počelo. Šta mogu, takav sam karakter, ne mogu da sjedim i nijemo posmatram masakr na zdravi ljudski razum. Hej, pa u ovom istorijskom vremenu koje sa sobom nosi nevjerovatnu estetiku zločina nad čovjekom biti umjetnik a biti puki posmatrač koji ne daje nikakv otpor je grijeh koji u startu ima svih sedam glavnih smrtnih grijeha.
Koliko je bh. društvo napredovalo u poslednjedvije decenije? Nisi se libio kritike demokratije i apatije građana/ki, koliko sada gledaš optimistično na budućnost?
Ne bih sad da ispadne kako pametujem, ali eto takva su pitanja, a ja opet takav kakav sam pa ne možemo drugačije završiti ovaj razgovor. Sva sreća ne pijem, inače bi bilo svašta.
Davno nekad nakon rata, mislim da je bilo 2004. godine napisao sam pjesmu “Teatar demokratije” a poslije toga sam uradio čitav ciklus slika i fotografija. Ne znam ni ja više koliko sam puta tu pjesmu na raznim nastupima pročitao te izložbi napravio pod nazivom “Teatar demokratije”. Sve je bilo inspirisano mojim prvim susretom sa mojom bakom Jevrosimom nakon 1992. godine. Hej, gdje je 1992. godina a gdje 2004. godina. Naravno nije me prepoznala, zahvaćeni vihorom rata prošli smo svašta i ona i ja a opet sve demokratski po zakonu uz sva moguća ljudska prava. Nakon svih patnji koje smo prošli, nakon svih godina kako se nismo vidjeli, bili smo zadovoljni jer smo živi. Drugi su gore prošli, izgubili su sve kao i mi ali eto, jadni, nisu glavu sačuvali. Tješili smo se u sebi, gledali se, ćutali i demokratski sjedili u tišini. To su emocije koje normalnom čovjeku ne daju mira, nakupi se svega, čaša se prelije i gotovo. Evo samo jedan citat iz pjesme “Teatar demokratije”:
Nije me prepoznala. Dugo se vidjeli nismo.
Kao da je bitno koji je razlog jači,
ionako jednog dana riješit ćemo se svega,
ali svoje pameti nikad.
“Šta ima u svijet? Kako su ljudi?”- pita me baka.
“Za ljude ne znam, a svijet je teatar demokratije,
dobro organizovani užas globalne kontrole
u slavu palog ljudskog razuma” – odgovaram.
Prošao sam puno toga i vidio sam da je Bosna i Hercegovina puna ovakvih i gorih životnih priča. Nakon svega, čega da se libimo? Ne znam! Šta je to demokratija? Čuj samo naziva demokratija ili vladavina naroda, tačnije, sprovođenje vlasti putem naroda odnosno njegovih predstavnika. U ovom je srž laži kompletne ideologije-priče koja je već odavno legla kao stara kuja. Jednostavno za mene je demokratija laž i prevara isto kao što su danas cinizam i optimizam laž. Ne zna se šta je gore, prvo, drugo ili treće. Puno toga je danas laž i prevara. U sadšnjost i budućnost gledam samo realno. A za napredak BH društva u posljednje dvije decenije mogu samo da kažem slijedeći stih:
“Kada nebo nije dalje od dna stopala
gorak je okus života!
Gladni nikad do slobode!”
Koji umjetnici/ce su najviše utjecali/e na tebe? Gdje pronalaziš inspiraciju?
Nema takvih. Razmišljam, da ne bi bio pogrešno shvaćen! Ne mogu baš nikoga da navedem da je imao uticaj na mene. Svi oni koji prate moj rad znaju da je to tako i o čemu govorim. Postoje umjetnici koji su mi prenijeli dio svog znanja i uveli me u zanat umjetnosti. Jednog dana su rekli, to je to, što smo znali mi smo ti kao učitelji prenijeli sad si ravan nama, idi dalje, traži ko više i bolje zna i od nas i od tebe. Zahvalan sam im jer su u samom startu prepoznali moju energiju i naginjanje ka konceptualnom, nije im bilo lako ali eto uspjeli su da mi pomognu kako bi se pronašao i ostao svoj. Hvala im, uveli su me u tajne zanata i nesebično podijelili svoje umjetničke tajne recepture. To su bili Mirsad Džombić i Vladimir Vojnović u slikarstvu a u poeziji i književnosti to je Cvijan Radovanović. Naravno, postoje umjetnici čiji rad i djela poštujem. Tu su mnogi od klasika pa do mojih, eto naših, savremenika kako mlađe tako i starije generacije mada umjetnik nikada ne može ostariti jer mu je duša vječno mlada. Pridajem mnogo pažnje sadašnjosti i radu mojih sugrađana, savremenika i ostalih čija ostvarenja imam priliku vidjeti, pročitati i čuti. Nije bitno koja je vrsta umjetnosti sve što stignem podržim i propratim. Imamo mi jaku reprenzetaciju kvalitetnih umjetnika, mislim na Tuzlu i okolinu jer u ovom sad razgovoru zadržat ću se samo u tom dijelu Bosne i Hercegovine. To su Nesim Tahirović, Aleksandar Marković (rudnik umjetnosti kojeg treba, pozitivno, maksimalno iskoristiti), Senka Hukić, Boris Pejić (izuzetan lik kojeg treba podržati), Rifat Zahirović, Dejan Slavuljica, Zdravko Novak, Senahid Buljubašić, Samir Sufi, Zehrina Karić (mlada umjetnica čije vrijeme tek dolazi), Marijana Hrvić, Saša Perić… Zatim od pjesnika rado čitam i recitujem poeziju Nihe Mešića Rivera, Marija Vranješa, Jasmina Mujanovića Maga, Majde Zukić, Nedžad Ibrahimović (Inkapsulirana tijela- dooobar roman)… i mnogih drugih. Nismo nikada o tome pričali ali bez ikakvog laskanja i udvaranja i ti odličnu poeziju pišeš, poeziju koja mi se sviđa. Tu su još fotografi, glumci, muzičari poput Nevena Tunjića iz Divanhane… Ima nas što je dobro. Sve je ovo za mene inspirativno. Biti rođen na Balkanu, a još imati privilegiju da to bude u Bosni i Hercegovini i sve si probleme inspiracije riješio.
Aktivni si dio grupe Lucido? Kako je nastala grupa? Kako dolazi do saradnje? Kakve projekte najavljujete uskoro?
Da, trudim se da budem od koristi i da dam svoj doprinos. Grupa je nastala 1996. godine. Inače, ova organizacija ne djeluje samo u okvirima Bosne i Hercegovine tako da su njeni članovi iz različitih dijelova svijeta. Član Grupe Lucido se ne postaje kao u klasičnim udruženjima. Ne postoji članarina. Postoji tim ljudi koji prati rad umjetnika i kreativnih ljudi. Onaj ko svojim radom, borbom, kreativnošću, širenjem pozitivne energije i ljudskošću doprinosi dobrobiti društva biva pozvan od strane predstavnika Grupe Lucido. Članovi Grupe Lucido nisu samo stanovnici jedne određene sredine, nego i stanovnici svijeta koji poštuju svoje, a i tuđe. Što se tiče projekata koji nas čekaju uskoro tu ću izdvojiti saradnju sa Narodnom i Univerzitetskom bibliotekom “Derviš Sušić” Tuzla gdje ćemo zajedno do kraja mjeseca decembra, skoro svake sedmice predstaviti nekog vrijednog umjetnika iz Bosne i Hercegovina, regiona i šire, tako da pod dirigentskom palicom pjesnika Nihe Mešića Rivera predstavljamo:
– 20.11.2014. umjetnice iz Hrvatske, Sanju Domazet i Barbaru Barčun.
– 01.12.2014. umjetnika Emira Sokolovića iz Zenice.
– 08.12.2014. je veče i druženje sa Grupom Lucido.
Do kraja mjeseca decembra predstavit ćemo i Dinu Porovića Poru iz Sarajeva. Ima tu još programa i planova sa Javnom bibliotekom Lukavac, nastupa izvan Bosne i Hercegovine, samostalnih izložbi… Trenutno je u Bosanskom kulturnom centru Tuzla otvorena izložba članova Grupe Lucido pod nazivom “Tragom lucidnih simbola”. Radimo, postojimo i nastojimo da budemo maksimalno konstruktivni.
Rad Branislava Lukića Luke možete pratiti ovdje.
Aferim ljudino! Čovjek si uvijek bio i osto.