Podrinje je uvijek rađalo velike sportaše. Uporni, vrijedni i radni su ljudi iz Podrinja. Jedna od njih je i Mirnesa Kurtić. Ne samo fudbal, nego svaki drugi sport kojim se ljudi bave većinom se ne bave jer su ih drugi primorali, već zato što to vole i osjećaju nešto prema tom sportu.
Tako je i kod mene počelo. Ja sam rođena 10.12.1998. i od malih nogu kako sam prohodala roditelji su mi pričali da sam najviše letila za loptom . Ali, gdje sam ja živjela sa svojom porodicom nije bilo mnogo naseljeno mjesto, te nije bilo djece. Imala sam starijeg brata koji je naravno igrao fudbal i tako sam sa njim svakoga dana pronalazila vremena za našu igru .
Tokom školovanja uvijek sam igrala fudbal sa dječacima, a ne odbojku ili gume sa djevojkama i tako sve do srednje skole. Razmišljala sam se upisat negdje u ženski fudbalski klub ali nisam imala mogućnosti, težak život i školovanje mi je bilo na prvom mjestu.
Ja sam rodom iz Podrinja iz mjesta Cerska. Kako su se stvari odvijale i srednju školu sam, hvala Bogu, upisala u Lukavcu te sam saznala za ŽFK Radnički Lukavac. Ostvarila mi se želja i počela sam trenirati fudbal.
Pored svojih obaveza, posla, škole, rada u kući i oko kuće, našla sam vremena i za svoju ljubav, fudbal. Fudbal mi je jedna vrsta ljubavi koja se ne može opisati riječima, to se osjeća, a lopta ti postaje prijatelj. Sad je zimski raspust i ja se vraćam u Podrinje gdje mi je porodica, i tako svaki raspust propuštam treninge, ali ih nadoknadim kući.
U nastavku sezone očekujem puno bolje rezultate za ŽFK Radnički. Nadam se sto boljem uspjehu početkom sezone i da ću uspjeti nekad igrati za Reprezentaciju BIH, što mi je velika želja.
Igram veznog igrača ili napadača, a moj uzor je Vedad Ibišević i ne propuštam gledati niti jednu utakmicu koju on igra. Imam svoj cilj i ne vidim sebe kao neku osobu koja nešto ne može.
JA TO MOGU, JA TO HOĆU I JA TO ŽELIM …
