Ermin Jusufović: Granice postoje samo u glavi
Nije ni napunio 16 godina, ali jeste glavu svim tim silnim željama i velikim i dostižnim planovima kako samo umije mlad čovjek. U njegovoj porodici se oduvijek puno i časno radilo. I taj je dan bio takav. Otac mu je dao zaduženja i Ermin je požurio da ih obavi. Poslije bi vrijeme provodio s prijateljima.
Ti poljoprovredni radovi su se obavljali na nekadašnjoj liniji razgraničenja naših i njihovih. Šta ćeš, čovjek kad kupuje zemlju ne zna hoće li se na njoj ratovati i gdje će se rovovi kopati. Iako je baš na tom mjestu dvije godine ranije stradao Erminov brat blizanac (srećom lakše), život je neumoljivo tjerao na rad.
Ko zna o čemu je razmišljao tadašnji tinejdžer, a današnji proslavljeni igrač Reprezentacije u sjedećoj odbojci kad je čuo smrtonosni klik ispod nogu. Protivpješadijska mina. Slijedila je zaglušujuća buka i puno krvi.
– Teško mi se bilo privići da više nemam nogu. Sa 16 godina imate neke planove u životu. Nakon te nesreće trebalo je život postaviti ispočetka i bilo je teško sve do prve proteze, dakle prvih šest mjeseci. Bilo je ubitačno teško. Puno neprospavanih noći, suza… ma svega.
Međutim, s prvom protezom život je krenuo ka normalizaciji. Nastavio je školovanje.
– Do tada moj brat blizanac Armin mi je bio i desna noga koje nemam i desna ruka. Teško je bilo pohađati nastavu, nositi knjige, bio je moj apsolutni asistent dok nisam dobio protezu.
Odbojkom se bavi od 1998. godine. U klubu je SKISO „Sinovi Bosne Lukavac“, a u Reprezentaciji od 2001. godine. Zajedno s momcima je bio na tri olimpijade, osvojio je dva zlata i jedno srebro.
Završio je srednju Elektrotehničku školu, a kasnije višu i visoku trenersku i na koncu magistrirao na Fakultetu sporta u Sarajevu. Magistar je menadžmenta u sportu. U klubu u Lukavcu je tim menadžer.
Ermin je i otac dvoje djece. Namik ima osam, a Naida jednu godinu.
– Vjerovatno me gusto ispunjen raspored drži u dobrom psihičkom stanju. Aktivan sam i u jednom sportskom savezu u Lukavcu, kulturno-umjetničkom društvu… Imam prilično ispunjen život, tako da nemam vremena za tamne strane.
Kad želi šta želi, pitali smo.
– Zdravlja prvo, naravno. Sve ostale želje su u Rio de Jeneiru. U ovom trenutku mi smo vlasnici svjetskog, evropskog i paraolimpijskog zlata. Želimo da tako ostane – kaže na kraju Ermin.
Safet Alibašić: Ismijavali su me što se bavim sjedećom odbojkom, isti ti mi sada traže dres na dar
Dok šeta s jednogodišnjom kćerkicom Ajlom sarajevskim parkovima, što mu je omiljena aktivnost, Safet se često sjeti svog djetinjstva.
Teška vrela kugla ponovo i nakratko ponovo ispuni njegovu utrobu. Pred njim je dječak od 12,13 godina, željan trčanja, igre loptom… oko njega su djeca okrutna onako kako to djeca znaju biti. Bez pretjerane samilosti na svog drugara koji je stao na minu.
– Stopalo sam izgubio dok sam obilazio porodičnu kuću, koja je u potpunosti bila uništena – kaže Safet.
Bilo je to 1994. godine, stao je na minu koja mu je uništila petu. Tada je imao 12 godina i bilo mu je teško prihvatiti novo stanje.
– Pogotovo kad sam shvatio da sa svojim vršnjacima više neće moći učestvovati u svim aktivnostima, posebno u tjelesnom odgoju. U početku je bilo jako teško. Vršnjaci me nisu prihvatili adekvatno, čak su me u početku ismijavali zbog toga što treniram sjedeću odbojku.
Odbojka je u njegov život ušla 1997. godine, a član je Reprezentacije od 2001. godine. Inače je član kluba SDI “Spid”.
Jedan je od najboljih smečera na svijetu i oni dječaci iz Safetovog komšiluka koji su ga ismijavali zbog toga što se bavi sjedećom odbojkom, sada od njega traže dres s potpisom.
– Raduje me svaki pozitivan rezultat naše zemlje nebitno u kojem segmentu, naravno da se posebno radujem svim sportskim uspjesima, jer znam i razumijem svakog sportistu i znam kako je teško doći do uspjeha.
Dani imaju svoju rutinu. Ustajanje u šest ujutro, slijede kućne jutarnje obaveze, spremanje, trening fitnessa, posao s kojeg pravac odlazi na trening s odbojkašima. Najljepše su večeri s porodicom i kćerkicom Ajlom koja strpljivo čeka svoje vrijeme s tatom.
– Ranjen sam sa 12 godina, tako da je ostalo mnogo toga za čim mogu žaliti, ali šta mogu život ide dalje i ne treba se okretati unazad. Pogled naprijed i prema budućnosti je jedini ispravan za mentalno zdravlje. Naravno da sam kao dječak žalio za trčanjem sa svojim vršnjacima, za loptom, igrom… Često sada kroz igru s kćerkom nadoknađujem svoje propuštene igre.
Safet je među saigračima i prijateljima poznat kao inicijator druženja. Uvijek pokušava da nađe vremena za svoje društvo i prijatelje.
– Gledanje utakmica nam je omiljena aktivnost i naprosto je šteta kad prođe bez roštilja – uz smijeh završavamo priču sa Safetom.
(Azra)
