Ledeno srce popout čahure leži na tlu, svjedok paljevine uspomena… Teško je nemati jedini razlog zbog kog uzdišeš, jedino dobro jutro poslije bezbrižnog snivanja, lebdenja i drhtanja od more koja poražava, iznova.
Teže je biti svjedok istine koja je tvoj spas a istovremeno podhtavati zbog nemogućnosti izricanja presude u tvoju korist. Gubim razum u ovim hladim zimskim noćima, režem godine i ponavljam staru, dobro poznatu molitvu… “Samo nek isčezne.”
Molim anđele i demone da ga iskradu iz moje kože, zatvore pore u kojima je bio ustaljen, a na srce stave kavez i daju moć vječnog ćutanja. Neka neke tajne niko i nikad ne sazna. Moj zadnji udisaj na ovome svijetu i pogled u kristalno plavetnilo, neka bude govor lošije lijeve strane. Onomad ja sročih tajnu koja se rasu poput partone za pero koja snažno lupi o pod, nista vazno kazu … Galopiraš po tuđim srcima i nehajno bježiš… čemu bleso, kaži? Kome se opravdavaš dok teško uzdišeš?
Kome se raduješ dok zvona zvone, čiju staru laž na prepad mudro prepoznas? Mokre vjeđe, cetiri bijela, ćutljiva drugara oko mene..trgaju breme. Pažljivo čitam “ne brini”, i odlucno bacam neprijatelja poput odlucnih stojeva, sa par nezaboravljenih telefonskih brojeva. Nago tijelo, drhtave usne i vlazne vjeđe se uporno bore. Jos jedan gadan pad. Sakupi sve loše i sakrij u tlu, zakopaj snazno i nasmijesi se lazno. Ne vrijedi tvoje postojanje čak ni onog prgavog pogleda u prolazu, a pogotov dugog okreta ispraćenog čeznutim očima.
Sad glavu čvrsto sagni, broji u sebi stotinke i trenutke dok njegov lik isčekuje tvoj, i dok hrabro se ispravis… više nije tu. Sasvim je sigurnije i bolje. Ali proganja tvoj parfem još dugo do dolaska kuci, osjetim tvoj hod u svakom nadolazećem, okrećem se svakom zvuku i šuštanju kroz opalo lišće..
Ćutljivi svjedok, kome je bitan? Kome je važno što istina nikad neće smoći snage zauzeti se za moje mjesto, u ovom hladnokrvnom i pohlepnom svijetu? Bar zrno sreće, bar zrno tebe, bar da si umjesto ove proklete sjene… Proganja ona, ne mari što je nepozvan gost, niti dopušta da ustupi svoje mjesto nekom poput tebe. A dobro zna ko si. Ne da se, baš neki namćor loš. Toliko snage da se nametnem sudbini i borim za ono čemu sam pripadala, čemu pripadam.. i čemu ću.. ostati nedorečena.
Dal’ negdje postoji dodir kao tvoj, i da li ostali katkad osjete slican bol? Odbolit cu oći snene i raspršiti stare uspomene, tako da se nikada ne vrate. Zakletvu dajem da će biti prognane. Kiša će saprati sve tragove na koži, a ja ću mahati s druge strane onomu od čeg’ se opraštam.. A mrzit cu ja tuđi grohot i namjestiti svoj ukočen smijeh, dok hladno slušam tuđu laž. Nije kao tvoja, dobro znam.. A ni ovaj dodir, hladan i grub.. nekako nije mio niti dobar omjer za moje ruke. Nekako ništa nije tvoje.
Nije lijepa ni pomisao da ne mogu potgati hitro sve što nas razdvaja, zaustaviti vrijeme i sklupcati se uz tebe, bar ovaj put…. Šta bih ja ako spoznam da je i ovo laž? Kažu da ljudi mnogo toga podnesu ali ja ne želim podnijeti da nećeš biti moj cvijet i radost svih crnih dana.
Nek mi oproste sve tuge, nek te se nikad ne zažele ove oči lude..molim. Nek mi oproste što si jedini ponor i strah. Nek zalud traže smisao svega jer ja svom ostajem vjerna. Osvrni se tugo i zapamti moje lice zadnji put.. znam da ne zaboravljaš lica galantnih mušterija, ali ne osvrći se. On je noćas tu. Barem će nas isto plavetnilo uspavati.
