Riječ je o precizno izgrađenim unutarnjim odnosima i ophođenju prema vanjskom svijetu radi čuvanja privilegija kojima je društveno i povijesno artikulirana kao svojim nedvosmislenim i neporecivim interesima.
U primjeru Bosne i Hercegovine medijsko nabacivanje termina politička kasta u prvi mah izgledalo je kao dovitljiva metafora i pošalica. Razvojem događaja pokrenutih socijalnim buntom u gradovima sa bošnjačkom većinom u Federaciji Bosne i Hercegovine i povremenom upotrebom riječi klasa uz riječ politička, pomenuta sintagma zablistala kao precizno određenje koaliranja nacionalističkih i socijaldemokratskih oligarhija koje same sebi tepaju kao elitama. Isključiva namjera tog odnosa je da svakako podijele i za sebe zadrže sve vidove vlasti, a tako narode na čijoj su grbači učine robovima koji ne mogu doći svijesti o tome šta im se događa.
U sva tri nacionalna konstitutivna korpusa entitetskih vlasti stvar je ista. U Federaciji Bosne i Hercegovine socijaldemokratski faktor je najljigaviji i najbezličniji primjer pohlepe za vlašću koji se dogodio ikad u povijesti socijaldemokratije, jer ima sve tri narodnosne komponente u svome sastavu, čak i one koje rado nazivaju ostalima. Socijaldemokratska politička opcija je upravo ono najprljavije što se ikad dogodilo u povijesti klasnih borbi, a moglo se dogoditi samo u Bosni i Hercegovini, u vremenu tranzicije i pretvorbe vlasništva.
U Republici srpskoj su socijaldemokrati najmoćnija stranka i in continuo duže od deset godina na vlasti. Baš kao što u Federaciji Bosne i Hercegovine nacionalne stranke veslaju izrugujući se socijaldemokratima kao tobožnjoj opoziciji, socijaldemokrati u Republici srpskoj politikantski pljuju po strankama s nacionalnim predznakom kao oponentima jer se nacionalistički bolje furaju od njih. U njihovom primjeru nacionalne stranke su naglašeno bliže razumu i socijalnom aspektu vladavine. Imaju više sluha za narodne mase.
Dva entiteta su izjednačena u nakaznoj nacionalističkoj i socijaldemokratskoj opciji vladavine na najbeskrupulozniji način. U beskrajnoj ljubavi prema vlasti sasvim su isti u entitetima i na nivou Bosne i Hercegovine. Više se više ni formalno nemaju oko čega sporiti. Ne postoji prljavština koju ne bi učinili pojedinačno i skupno kako bi dobili fotelju i parče vlasti više na korištenje.
U tom smislu prilike u Bosni i Hercegovini su sasvim primjeren izraz najgorih solucija bezobzirne borbe za vlast i odsustva bilo kakve odgovornosti vlastodržaca za svoju ulogu. Vlast uvijek ima onaj ko je brojniji i tako jači. Opozicaja je jeftina lakrdijaška maska i prevara za mase.
Da nije demonstracija iliti građanskih prosvjeda iz opravdanih socijalnih razloga, mogli smo i sasvim nestati, a da nikad ne saznamo dubinu bijede u koju smo potonuli. Prava slika stanja opustošenog i zapuštenog naroda najbolje se vidi u okljaštrenoj i sada prestravljenoj pljačkaškoj političkoj kasti koja drhti pred prosvjednicima, a koja je odavno izgubila svaku vezu sa stvarnošću. Našavši se u novoj situaciji, sada ne umije ni riječ reći o sebi i svojoj ulozi, a nekmoli o narodu kojemu je zasjela na grbaču. Ustvari riječ je nebroj nakaznih rješenja i anahronizmima svake vrste, a tako i kovitlacu arhetipa, atavizama i simulacruma koji su ugledali razlog za osobno prosvjetljenje i svoju korist, pa se i doživjeli bogomdanim.
Sintagmu politička kasta ili klasa, što je svejedno, mada je riječ kasta s obzirom na izdvojenost vlastodržaca tačnija, u praksi moramo razumijevati i shvatiti kao jedinstvenu nadgradnju i rezultantu inzistiranja na prethodnim etničkim, konfesionalnim i političkim podjelama u Bosni i Hercegovini. Ako imamo u vidu povijesni aspekt događaja vidjet ćemo i u kojoj mjeri stvarnost političke kaste generira i emanira kao socijalna i politička nužnost i napetost u razvoju bosanskohercegovačkih prilika.
Podjele su ostvarene na tragu minuloga rata i neosviještenih, neznalačkih želja za političkim pluralizmom bez svijesti o tome da instaliraju aparthejd koji je u jednakoj mjeri protiv svih. Stvorena je i zlurado dočekana nakazna dejtonska konstrukcija koja je političkim oligarhijama dala priliku i pravo neograničene pljačke i referentno stalnog pogoršavanja međusobnih odnosa. Izgrađen je i stvoren kozmos nevjerojatnih relacija koje koriste samo pljačkašima i vlastodršcima prema njihovoj želji i za njihove potrebe. U procesu koji je identičan pojmu galimatijas nestali su svi ljudski ideali izuzev osobne vjere u Boga kao moguću i eventualno dostižnu instancu pravde koja je u moći apsoluta. Mase su ostale same na svijetu bez igdje ikoga i skontale da sa njima nikad nije nikoga ni bilo. Da je sve do čega su u najširem smislu držali zlorabljeno i upotrijebljeno protiv njih, a u korist novonastale političke kaste.
Tokom događaja koji su producirani prosvjedima pokazalo se kako je politička kasta daleko dogurala tako da više nema niti jednoga čovjeka koji bi mogao reći suvislu riječ o kasti i masama, o njihovome odnosu i pozicijama. Kasta je definitivno postala sama sebi svrha. Građani prosvjeduju zbog toga što im je kasta uradila u minulih skoro četvrt stoljeća bezočno lažući i pljačkajući. Sada prosvjednici traže ostavke. Premijer Federacije Bosne i Hercegovine takve zahtjeve smatra nekorektnim jer je posao koji je kasta nakastila obaviti nedovršen. Sada bi bilo neodgovorno dati ostavku i otići neobavljena posla. Ljudi čekaju četvrt stoljeća, a oni nisu uradili ništa osim što su pljačkali za svoj groš. Sada im treba još vremena, valjda, kako bi dokusurili ovaj svijet i ostali sami u svome bogatstvu. Kasta više uopće ne zna ni na kojem je svijetu, ako već nije u džennetu/raju koji je za sebe stvarala.
Kasta, definitivno, ni o čemu nema pojma i ne zna jezik naroda. Što god da narod kaže, kasta besplodno laže i melje svoje nikome osim njoj razumljive mantre i tričarije. Jednako kao što je četvrt stoljeća tantavice istrajno vježbala na svojim sjednicama i kongresima, sada iste bljezgarije govori u medijima. Iz njihovoga nesuvisloga obraćanja vidi se nepremostiva provalija između kaste i naroda. Nikada dvije klase nisu bile tako udaljene. Robovlasnici i robovi bili su puno bliži, ponekad i prijatelji. Ovdje više nema ničega između. Svaki pokušaj komuniciranja može se ostvariti samo kao incident. Nema govora, kasta je sve u svoju korist dobro naučila do mjere, pa ni sama više niti umije, niti želi izaći iz naučenih vještina i svoje uloge. Jednostrano nastojanje mase da komunicira sa kastom sasvim je besplodno. Gluhi telefoni i povezivanje gluhoćom kao oblikom međusobne segregacije.
Svaki pojedinac iz bh političke kaste sasvim je jednak predsjedniku Ukrajine Viktoru Janukoviču. Igrajući za račun Rusa zasrao je koliko god je mogao. Pet mjeseci prosvjednici razvaljuju i spaljuju Kijev, a on ne popušta. Na kraju /prije neki dan/ napustio je Kijev i pobjegao. Pokušao izaći preko granice da bi se sakrio u Rusiji, ali su ga spriječili. Onda se javio iz Harkova i odricao podnošenje ostavke, rekao da ne priznaje ni opoziciju niti rad ukrajinskog parlamenta. Veli, kad mi ne daju u Rusiju pod šinjel kod Vladimira Putina, ostat će ovdje i biti to što hoće, a to je samo predsjednik – dovijeka, makar to niko ne želio. Bjesomučno, nema šta. Niko nije ni veći ni jači od njega. Kakav Vitalij, kakav Kličko. Nema junaka nad Janukoviča. To je taj neizmjenjivi i rigidni kastinski odnos koji gura do svoje smrti ili smrti cijeloga svijeta. Svijetli lik i djelo nedjela zauvijek. Nikako da shvati kako je igra za Ruse postala ruski rulet u kojem je već cijev naslonio na svoju sljepočnicu.
Nemogućnost brze izmjene ustavopravnog okvira sada je najviši garant za boljitak najgorih koji su i proizveli nepodnošljivost prilika, siromaštvo, bijedu, međusobnu nesnošljivost, nezaposlenost i beznađe. Isti razlog limitira prosvjednike u ostvarivanju i sasvim razboritih plenumskih ideja i prijedloga, kao i budalaštinja. Ustavnopravni okvir štiti i prosvjednike /kao legaliste/ i od njih samih, što je dobro. Prosvjednicima nema fajde, a vlastodršcima nema štete, olakšice su prosvjednicima slaba korist, a pripadnicima političke kaste produžavaju vladavinu.
Prosvjednici sada trebaju o svome ruhu i kruhu i primjereno svojim lijepim željama, mjesecima raditi prosvjedujući na ulici ili plenarno, kako im volja, ali svakako i samo da bi davali upute kasti kako da ostane na vlasti. Samo tako će vlastodršcima i reći šta žele /mada to nikako ne umiju/ i voditi računa da se vlastodršci prema dobro izgrađenim navikama ne zalijeću /mada to neizbježno moraju/. Vlastodršci će i dalje raditi za visoke plaće, a prosvjednici će po navici biti besplatna narodna sila i kobila za svakojaku upotrebu, kao komunali radnici bez plaće. Ući će se u beskrajne reforme koje se mogu provoditi ne desetljeće, već stoljećima.
Da se barem hoće ući, pa će se i svršit nekako.