Dernek u surgunu: Ničija nije do zore gorila pa ni njena…

Plamičak nade , koji su raspirivali prodavači magle svojim nemuštim jezikom,nazir'o se sabajle .Kako je vrijeme odmicalo i kako se akšam primic'o , njen plamen je podrhtavajući dogorjevo da bi se u ponoć , uz veliki bljesak , bučno utulio.

Ponovo je nastupila tama, k'o čivit mrka , koje su svi oni koji su ostali trijezni , bili svjesni i prije. Jedino onima , kojima je sila i maliganska jangija u glavu udarila , i dalje se prikazivalo svjetlo . A, kako i ne bi , kada su oni prvi podobro znali da ce račune i ovog derneka, k'o i vazda , platiti običan insan od kojeg su podrpali sve što se jamit moglo.

Kuću im zažegli ,milać oteli , zahamalili , a preostale u surgun naćerali. Ni bošču im nisu ostavili , da ono malo somuna od gamadi sačuva i nejač prihrani. Vodu , živu vodu, oteli.
U plastičnu šišu turili , opesinili pa prodali. Čak su i čistti zrak ogradili i sebi gruntovali.
A onaj , što su opesinili , insanu ostavali da se na prečac utušio ne bi . Da bi se još, teke ,
njime okoristili prije nego što ga u džehenem pošalju.

Nešto što im , još nije, u potpunosti uspjelo je – da maznu uspomene. Jedino one su bile gruntom svakog insana . Činile su se neotuđivim i , onako čuvane duboko u duši, nedostupnim. I do kojih bezdušni prodavači šećerne magle ,za sada , nisu mogli da dosinu.
Svašta su probali .Čak su skontali i tu ujdurmu da insane namame i da, zarad malo pažnje,
u šejtanskom kolu igraju.

Da pod maskom lažne slobode globalnog sijela navuku svakoga da im taj jedino preostali dio nečega ,što se i malo moglo nazvati “svojim”, otvori i velikodušno im pred noge prinese.
Zaslijepljeni svjetlima i zaglušeni eksplozijama globalnog derneka , nisu primjećivali da su ostali” bez sebe” , i da su zarad kaleidoskopa šarene laže sami sebi katil-ferman ovjerili.

Sjećate li se filma ,”Rat Svjetova” i Toma Kruza , o zlim vanzemaljcima koji krv piju? Krv od hajvana i insana. Nako ,bez ćesmeka , da krvo- žeđ utole i sujetu nahrane.
Jedna pihtijasta i bezlična nakaza-krvopija , zaklonjena iza silnih šejtanskih bespogovornih i hamalskih strojeva , ogrezla u pohlepi i razvrati , nezajažljiva , perfidna i nedodirljiva, upregla je u svoju paklenu mašinu sve što joj je koristiti moglo.

Ne mičući se iz svoje jazbine gospodarila je životima . Da bi opstala, trebalo joj je mnogo insana i hajvana. Zato ih je i tražila. Pustila je svoje pipke, opake pipke , koji su mogli da zavire u svaku rupu , košaru i kuću … Svuda , đe je žvota bilo . Na metalnom i zmijolikom tijelu caklilo je svijetlo i veliko, buljavo oko , koje je svaki pokret vidjelo i nepogrješivo
lociralo .
Buljaga , kako nazvah tog današnjeg Kiklopa , je navodio horde metalnih spodoba da hajvane i insane u kavez ućeraju i da, kada im dušu na slamku ispiju , ispljunu k'o što se ispljune komadić sažvakana duhana.

Tek kada se vidjelo da se šejtan ne šali , otrrijezniše se i nadodajući ruku na ruku , izvukoše
skoro usauganu žrtvu iz nezasitog ždrijela .Malo zatim, ispade i krkljajuće i sluzavo truplo pohlepne nakaze.

Pritiskom na dugme oslobodih se slike i mučnine.

Zbunjen, ali osokoljen, izđoh na terasu. U daljini, ispod plamtećeg neba jednoga grada
zaglušenog eksplozijama petardi , izmedju onih silnih blještavih i raznobojnih raketa , učinilo mi se da proleti i jedna zvijezda padalica .

– Eto , dogorje i ona za koju rekoše da je kijametska – pomislih.

Kada su vatromet i eksplozije utihnule , ponovo je zavladala neka nagla i zaglušna tama i tišina .Jedino što je tinjaloi davalo glasa od sebe , bijase – nada.

Ona neusahla i bezvremena nada koja dušu insana i čini tako nedodirivom , nevidljivom i besmrtnom.

(SodaLIVE.ba)