“Ovu knjigu posvećujem mojoj mami, umjesto svih silnih petica, koje ja nisam dobio.” stoji u posveti prve objavljene knjige poezije mladog bosanskohercegovačkog autora Isa Balkana.
Isa Balkan rođen je 31.augusta 1993.godine u Istanbulu. Sa svojih 4 godine dolazi u Tuzlu.
U svojoj šestoj godini ostaje bez oca, ali zahvaljujući majci očinska ljubav je nadomještena i nikada nije osjetio da mu nešto nedostaje.
Tokom osnovne i srednje škole, Isa, piše stihove.
Tokom djetinjstva imao je pregršt dogodovština, pa mu tako i ne ponestaje ideja za pisanje.
Svojim najvećim dosadašnjim dostignućem smatra “Veče poezije Isa Balkan”, gdje je u prepunom amfiteatru Gimnazije “Ismet Mujezinović” tokom dvosatnog programa recitirao svoje pjesme.
Knjiga “Kad su ruže posljednji put cvjetale” je promovisana u petak, u Domu kulture u Puračiću, u sklopu manifestacije Dani Purče Bosanskog, koja se održava već petu godinu zaredom.
Isa Balkanu podršku su pružili recenzent Mihad Sakić, učenici Osnovne škole Puračić, mnogobrojni prijatelji, rodbina te mještani Puračića.
“Snaga umjetničkog djela u poeziji Ise Balkana sastoji se u tome da isti nastoji da iz života izvuče onaj smisao koji je objektivno najdublji i najznačajniji u njemu. Na taj način umjetnička-pjesnička slika postaje vjerno pojednostavljena slika života, u kojoj se spaja doživljaj umjetnika sa objektivnim smislom života.
Balkan polazi od dominantne slike kao jezgre, kao centra života. On ne izmišlja temu apstraktno, on naprosto vidi u duhu vlastitome, u prirodi konkretne slike koje onda međusobno svojim odnosom formiraju sadržaj pjesama. Sa stvaranjem kompozicije slika Balkan pravi retrospektivu svog dosadašnjeg životnog i pjesničkog stvaralaštva. Zaista je čudno, nesvakidašnja je pojava da danas, u eri presije modernih tehnologija, među pripadnicima tinejdžerskog puka, postoje pjesnici koji na realistično-romantičarski način iznose, iz dubine duše svoje sve viđeno, proživljeno i sa drugim životnim savremenicima u poeziju pretočeno iskustvo života”, u recenziji knjige “Kad su ruže posljednji put cvjetale” kazao je Mihad Sakić, prof.
KAD SU RUŽE POSLJEDNJI PUT CVJETALE
O tebi oče neću više stihove kovati,
Neću te u nekim posebnim stihovima opisivati.
Jer sve te moje osme, devete, desete,
Prošle su bez tebe tužno, onako sirote.
Tvoje bore su odavno već u zemlji nestale,
Teške grude Turske zemlje na tebe su pale.
I za sva vremena su me tako od tebe odvojili,
Moje srce za svagda tugom razbolili.
Da li ti je sad teška oče, ta zemlja,
Da li ti prija ta glinena postelja meka?
Ili te žuljaju daske javorove,
I smeta ti boja tamnog mraka?
Pitam se, da li ikada pomisliš na mene,
Na moje šesnaeste, sedamnaeste,
Ili misliš da lako ću bez tebe,
Da ću imati svu ljubav, kao svako dijete?
Sve nekada može nestati i tvoj nišan, i one ruže,
Koje sam jednom posadio tu, kada sam brojao godine tužne.
I pamtim još kada su posljednji put ruže cvjetale,
Kada su moje suze na tu zemlju padale.
Neko trnje suza u oku se cijedilo,
Preko lica svog klizilo, srce cijepalo.
Krila za onaj svijet sam isti čas poželio,
Ali znam, da ne mogu, ne bih se više nikada vratio.
(SodaLIVE.ba)
