Ispovijest prosvjetnog radnika na određeno

Poštovani ljudi i neljudi,
Obraća Vam se jedan prosvjetni radnik na određeno, koji će ove godine vjerovatno ostati bez „sezonskog posla u prosvjeti“. Posmatrajte ovo što čitate kako hoćete; mogu Vam samo reći da je ovo jedna surova realnost u nadi da Vam pokušam ukazati na činjenicu, da je nesreća prosvjetara na određeno(pa i moja), zapravo nesreća Vaše djece. Molim Vas da pročitate do kraja iako ima puno za čitati.

Svi nas gledate kao neradnike, ljude koji primaju platu nizašta i imaju 3 mjeseca raspusta. Posao nije težak ali odgovoran, fleksibilno radno vrijeme, budžet, plate redovne i dobre; u odnosu na sve drugo idealan je posao (izuzev Telecom, EP, JP).
Pa pobogu zato smo se i školovali, zato smo učili, zato smo se i borili sa korumpiranim profesorima na fakultetu a nakon toga sa korumpiranim direktorima da odradimo pripravnički. Nismo mi našli diplome na cesti, mi smo učili i odrekli se mnogo toga da bismo imali nekakav „lagodan“ život.

„Lagodan život“ sa 850.-KM u vremenu kada je litra ulja 3KM, litra goriva 2,60KM kada za kiriju i režije date 400KM i imate bebu od 6 mjeseci a supruga ne radi? Ah da, zaboravio sam reći, 850.-KM pod uslovom da imate punu normu. Više zaradi higijeničar u Telecomu nego mi!

Daleko smo mi od lagodnog života, a svi naši problemi direktno se reflektuju na Vaše dijete, i to svaki dan a da Vi, dragi roditelji, toga niste ni svjesni. Malo Vas je onih koji brinete koliko Vaše dijete zna. Većina Vas brine samo za ocjenom koja danas nije nikakvo mjerilo znanja. Vaše dijete bi trebalo dobiti ocjenu 10 pa da stvarno nešto zna. 5 Vam je dragi moji danas zapravo 3. Onaj ko zna malo više od prosjeka i dobije 5, a onaj ko u 8 razredu ne zna tablicu množenja ili padeže, on dobije 2 ili 3 jer je tobože u teškoj materijalnoj situaciji. Sva su djeca u teškoj materijalnoj situaciji jer su njihovi roditelji u teškoj situaciji, jer nam je država nikakva. Još kad dobijete od direktora naredbu tipa: ako ne znaš naučiti dijete za 2 mijenjaj profesiju? Šta mi onda činimo da tu djecu pretvorimo u ljude, da ih naučimo da se moraju boriti za bolje sutra? Ništa, nagradimo ih za ništa. Gajimo u njima i Vama lažne nade.

Za 10 godina Vaša djeca će biti NIŠTA jer neće znati NIŠTA izuzev da je nerad zapravo rad jer se raditi ne isplati a učiti još manje.

Svaki drugi nastavnik na određeno je politički aktivan. Kroz politiku ostvaruju svoj cilj: stalno zaposlenje kao sigurna egzistencija. Kvalitet takvih u nastavi je 0 bila i tako će ostati. Ali eto, oni će učiti Vaše a možda i moje dijete. Masa njih na određeno su kandidati za općinsko vijeće i viđate njihove slike svuda oko Vas na plakatima a da i ne znate da baš taj neko ko se na nekom plakatu smješka, uči Vaše dijete. U međuvremenu dođu malo na nastavu tek toliko da budu viđeni i odoše dalje za SVOJIM POSLOM. Škola je „sporedni posao“. Na kraju mjeseca je plata, prevoz, topli…. A gdje je tu Vaše dijete? Ovi drugi, „politički neaktivni“ bore se svim sredstvima da se zaposle na određeno, pa kad shvate da ne mogu bez politike, onda kite perjem „političare“ u nadi da će im oni pomoći da dođu do posla. To je pa poseban posao, koji zahtjeva puno živaca i gaženja vlastite ličnosti. Takav onda dođe u razred, pa liječi živce i na Vašoj djeci.

Od Juna pa do danas još ne znamo gdje ćemo i da li ćemo raditi do kraja školske godine. Grcamo u egzistencijalnim problemima opterećeni vlastitom kožom iz koje ne možemo i još očekujete da naučimo nešto Vaše dijete? Ma dajte molim Vas, budimo realni i nemojmo se lagati.

Ne učimo mi Vašu djecu ništa! Mi smo tu radi sebe i vlastite kože jer se od silnih problema koje nam nameće život u ovoj nakaradnoj državi, ne možemo usredotočiti na Vaše dijete. Iako mi to želimo, mi ne možemo jer NAŠA egzistencija u podsvijesti djeluje kao najveća kočnica da bismo učili Vaše dijete, shvatite to. Ne trudimo se da ga naučimo nego ispredajemo i idemo dalje. Jedno je predavati a drugo učiti dijete. Ne zalažemo se za Vašu djecu ni 20% jer znamo da je to samo sezonski; od Septembra do Juna. Ni Vaša djeca nas ne shvataju ozbiljno pa se ni ona ne trude da nešto upamte. Elem, škola je postala nužno zlo i lažna nada svih nas; roditelj se nada da će njegovom djetetu škola dati neku bolju budućnost pa ga tjera da uči, nastavnik ima toliko egzistencijalnih problema da mu nije do samog sebe kamoli do učenika a dijete ide u školu neznajući čemu škola služi jer svakodnevno stiče dojam da od škole sutra nema ništa korisno.

Zašto onda Vi šaljete dijete u školu? Ako želite pomoći sebi i Vašem djetetu, ŠTRAJKUJTE.
RODITELJI ŠTRAJKUJTE!!!! Zabranite Vašoj djeci dolazak u školu dok Vaše dijete ne bude imalo adekvatne učitelje, nastavnike, profesore. Tražite da Vam dijete uči jedna učiteljica i da se neće mijenjati svake godine; da Vam dijete uči kod 1 nastavnika strani jezik i da se taj neće mijenjati svake godine, isto tako i za sve ostale predmete koje predaju ljudi na određeno. Ne dajte Vašoj djeci u školu jer mogu i kod kuće popiti sok, pojesti sendvič i poigrati se sa drugarima. Vjerujte, više ćete ih naučiti Vi nego mi koji svake godine rotiramo iz škole u školu.

MI koji smo na određeno, mi smo samo političke marionete, korumpirane prodane duše uništenog morala i ljudskosti, koje se na svaki način bore za svoj komad hljeba. Vaše dijete je tu samo sredstvo sa kojim se manipuliše i broj na osnovu kojeg se nama dodjeljuju norme za koje dobijamo plate od Vašeg, teško zarađenog novca.

I na kraju, moram ostati anoniman jer…ipak ovo nije za javnost u jeku predizborne kampanje. Malo nas je na određeno koji imamo dostojanstvo i ponos biti prosvjetni radnici, jako malo.
Sve će Vam biti jasno za koji dan kada se završi konkurs raspisan u Augustu i kada Vam dijete nakon 2 mjeseca ponovo promijeni nastavnike. Neka se niko ne ljuti, ovo je naša realnost; surova da surovija ne može biti ali je takva i prihvatite je svi, sviđalo Vam se to ili ne. A ako se neko od kolega nađe uvrijeđen, neka se upita sa kakvim mislima i kojim elanom će sutra da uđe u razred i zašto.