Švedske migracione vlasti deportovale su u Bosnu i Hercegovinu četverogodišnjeg Raifa Terzića, dječaka sa poteškoćama u razvoju, rođenog u Malmeu, iako ostatak njegove porodice ima švedsko državljanstvo ili dozvolu stalnog boravka u toj zemlji. Ovaj slučaj izazvao je snažne reakcije javnosti i otvorio pitanje humanosti i fleksibilnosti migracionih politika prema djeci.
Raif je rođen 2021. godine, u trenutku kada njegovi roditelji još nisu imali švedsko državljanstvo, zbog čega ga po rođenju nije stekao ni on. Nekoliko mjeseci kasnije njegov otac Haris Terzić dobio je švedsko državljanstvo, dok je majka Nicole Eriksson već imala dozvolu stalnog boravka. Uprkos tome, zahtjevi roditelja za Raifovo državljanstvo i trajni boravak u Švedskoj dva puta su odbijeni.
Migracione vlasti procijenile su da dječak najprije treba dobiti državljanstvo Bosne i Hercegovine, na osnovu državljanstva oca u trenutku njegovog rođenja, a tek potom zatražiti boravak ili državljanstvo u Švedskoj. U novembru prošle godine roditeljima je saopćeno da je odluka o deportaciji konačna i da Raif mora napustiti Švedsku, iako je rođen i odrastao u toj zemlji.
Posebnu težinu slučaju daje činjenica da Raif ima poremećaj iz autističnog spektra, ne govori, nije samostalan i koristi pelene. Nakon odluke o deportaciji ostao je bez prava na dječji dodatak, zdravstvenu zaštitu, rehabilitaciju i vrtić u Švedskoj.
Roditelji su, kako bi ispunili zahtjeve švedskih vlasti, zatražili i dobili bosanskohercegovačko državljanstvo za Raifa. Majka dječaka navela je da su predstavnici Migracione uprave lično ispratili Harisa i Raifa na let za Bosnu i Hercegovinu. Nakon toga su se vratili u Malme, ali je Raif sada u statusu „turiste“ i može boraviti samo 90 dana.
Nova odluka dodatno je šokirala porodicu – postupak za trajni boravak može trajati od tri do devet mjeseci, a za to vrijeme Raif ne smije boraviti u Švedskoj. U Bosni i Hercegovini ima samo 84-godišnju nanu, koja se ne može brinuti o njemu, zbog čega je porodica primorana na privremeno razdvajanje.
Majka Nicole Eriksson ističe da je Raif volio vrtić i da mu je tamo bilo lijepo, ali sada svaki dan sa suzama u očima gleda kako njegov mlađi brat ide u vrtić u koji on više ne smije.
Ovaj slučaj ponovo je otvorio raspravu o potrebi humanijeg pristupa migracionih institucija, posebno kada je riječ o djeci sa posebnim potrebama i pravu na porodični život.
