Alija Sirotanović je bio rudar iz Trtorića kod Breze u tadašnjoj SFRJ republici Bosni i Hercegovini. Bio je heroj socijalističkog rada i oborio je svjetski rekord u kopanju uglja.
Poslije Drugog svjetskog rata u zemljama socijalizma na inicijativu SSSR-a su pokrenute akcije obaranja rekorda u proizvodnji, odnosno kopanju uglja, građenju kuća, košenju trave i sl. Prvi je to u SSSR-u radio izvjesni Aleksej Stahanov pa su njegovi sljedbenici nazvani Stahanovci.
Na savjetovanju sa stručnim osobljem Rudnika Breza i kopačima, koje je održano u julu 1949. godine, kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti rekord čuvenog sovjetskog rudara Stahanova.
Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je već sutradan, 24. jula 1949. godine, počela sa obaranjem rekorda. Predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je:
-Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone ugljena (253-ja kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu uglja.
Nikola Škobić, takođe rudar iz Breze i heroj rada, je sa svojom brigadom samo dva dana poslije rekorda Alije Sirotanovića, 29. 7. 1949. godine, prebacio njegov rekord za 14 tona, čime je otpočela serija obaranja rekorda u Jugoslaviji.
Andžej Vajda, čuveni poljski režiser je snimio antologijski film o tome “Čovjek od mermera”. Grupa Zabranjeno pušenje je snimila pjesmu posvećenu Aliji Sirotanoviću pod nazivom „Srce, ruke i lopata“.
Odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada prvog reda.
Alija Sirotanović je umro 13. maja 1990. godine.
Sirotanović je naslikan na jugoslovenskoj novčanici od 20.000 dinara. Vrlo često, ali pogrešno, Aliju miješaju sa Arifom Heralićem livcem iz Zenice, koji se nalazi na čuvenoj jugoslovenskoj novčanici od 10 dinara.
Jednom prilikom, kada je Alija Sirotanović bio na prijemu kod Tita pitao ga je: “Kako je?“, Alija je odgovorio: “Loše, druže Tito, zato što mi je lopata mala“. Kasnije je za njega napravljena veća lopata kako bi mogao više da zahvati!
SodaLIVE.ba želi svim rudarima sretan Dan rudara!
(SodaLIVE.ba/RTVTK)
Postoji pretpostavka, u medijma i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku. Ima nešto skoro mistično u životnom stilu većine bh. građana.
Broj sedam ima svoju mitsku povijest: kršćanstvo tvrdi da je Bog stvorio zemlju za sedam dana, govori se o sedam smrtnih grijehova; islam i judaizm govore o sedam nebesa. U Bosni i Hercegovini možemo govoriti o sedam stanja društvenog duha zbog kojih nam je ovako kako nam je. Ovi dokazi su izvedeni iz društvene prakse. Prva tri dokaza spadaju u sferu političkog mišljenja:
1. «Dobro je, samo nek ne puca!» – Mir se u BiH shvata kao odsustvo rata. Sve dok te neko ne ubija, ili tebe ne tjera da ubijaš – život je dobar. Mir se ne shvata kao napredak, kreativnost i inventivnost. Mir se shvata isključivo kao odsustvo fizičke prinude.
2. «Izdržao je Mujo i gore!» – Ovaj pricip herojstva u trpnji obezbjeđuje da nema želje za bilo kakvim individualnim ili društvenim napretkom. Kapacitet Muje da trpi je neograničen.
3. «Ne talasaj» – Ukoliko neki pojedinac i poželi da akcijom provede promjenu, aktivira se društveni princip «ne talasaj». Društveno okruženje se obrušava na pojedinca, demontira njegovu ili njenu akciju koja vodi promjeni i teži da pojedinca vrati u mediokritetsku ravan poznatu pod imenom «Dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane».
Slijedeći dokaz pripada sferi duhovnosti:
4. «Ako bog da» – Primjena uzrečice «ako bog da» u svakodnevnom jeziku poprimila je razmjere pandemije. «Ako bog da» pokriva sve od ekonomskog prosperiteta do seksa. Polaganje ispita na fakultetu, zakazana kafa za sutra popodne, politički napredak, sportska kladionica, izgradnja auto-puta – zapravo sve – zavisi od božije volje.
Ovaj komotni determinizam oslobađa odgovornosti za bilo koju akciju. Sve je u božjim rukama, pa tako nema potrebe za bilo kakvim planom, strukturom, ili, ne daj bože, zalaganjem. Prebacujući na Boga da se brine da li će im zagorjeti ručak, da li će im dijete postati narkoman ili da li će vlada povećati porez, Bosanci i Hercegovci su uspješno skinuli sa sebe svaku odgovornost za vlastiti život.
Slijedeća dva dokaza su iz domena ekonomskog razvoja:
5. «Ne mogu oni mene malo platit koliko ja mogu malo radit.» – Ova drevna bosansko-hercegovačka izreka opisuje ekonomsku mudrost stanovnika jedne od tri najsiromašnije zemlje Evrope. Nije poznato da se ovakva ekonomska misao pojavljuje i u jednom drugom svjetskom jeziku, osim u bosanskom, srpskom i hrvatskom.
6. «Nemam ja vremena da radim» – Moderna business misao u BiH bilježi još jedan doprinos svjetskim ekonomskim teorijama. Ovaj misaoni dijamant, koji transcendira logiku i fiziku, uspješno devastira svaku do sada poznatu ekonomsku doktrinu. Princip «Nemam ja vremena da radim» nastao je krajem 20. stoljeća u BiH kao progresivni bh. pogled na tranziciju ka slobodnom tržištu. U svakodnevnoj praksi očituje se u i u slijedećim formulama: «Daj meni i daj odmah!», «Pare dolaze same, samo treba skontat kako!» i «Previše sam ja pametan/a da bih radio/la.»
Sedmi dokaz je iz domena fizike i oslanja se na Opću teoriju relativnosti:
7. «Ma» – Početak rečenice sa «Ma, …» omogućava dosljedno rušenje svakog struktuiranog napora . «Ma,..» obezvrjeđuje svaki rad, odluku, svaki konstruktivni pokušaj i svaki izniman rezultat. «Ma, daj, šta on ima doktorirat, a ja išo s njim u školu?»; «Ma, hajde popi, ba, jaro!» (npr. upućeno liječenom alkoholičaru); «Ma, ne mogu se ja njoj zamjerat…», i mnogi drugi primjeri uvijek su u funkciji relativizianja svakog individualnog ili kolektivnog napora. Riječ «Ma» je riječ-zločinac i morala bi biti stavljena izvan zakona.
Žalosno je što Evropa nikako da prihvati fatalnu privlačnost ovih sedam stupnjeva duhovnog razvitka u BiH. To je ista ona Evropa koja radi od jutra do mraka, a i vikendom, ta anti-neradnička, racionalna, bosnofobična Evropa! Ta Evropa koja njeguje svoju demokratiju, svoju nauku i umjetnost, koja ima auto-putove, parkove, bazene i sportska igrališta. Mi u takvu Evropu nećemo!
Napisao: Haris Pasovic – http://harispasovic.blogger.ba/
Da je nama tog doba, sve bi sada bilo drugačije. Nebi se skupljale pare za Vidakoviće, nebi Batko imao onu emisiju gdje pomaze narodu… svi bi imali. Vidaković bi sada radio u nekoj od firmi, nebi imali vize… svi bi cijenili svoju državu, lukavactrans bi nas vozio po troduplo manjim cijenama u Tuzlu ili bi isli superbrzim vozovima… da je nama tog vremena.
I da, da danas postoji Alija, nebi mu se ni ovako odužili kako mu se odužila tadašnja država. Nebi Alija ugledao novčanicu ni od 5KM…. a tamo je imao novčanicu od 20 000 dinara… i to je neko priznanje.
Imao sam priliku da upoznam tog velikog malog čovjeka i nisam mogao da vjerujem da je postigao takav rekord. Bio je star i hodao je po radnim akcijama držeći predavanja o svom poduhvatu… 1983. Omladinska radna akcija “Kumrovec”.
Ja sam bio zadužen da mu pomognem a bio je već star i umoran čovjek. Oblači rudarsku uniformu, ja mu pomažem da je zakopča a on kaže: “Star sam ja za ovo. Nisam više ni za putovanja ovolika a kamoli da stojim tamo i iznova pričam. Da me samo hoće ostaviti na miru da proživim što mi je ostalo”.
Ja sav ponosan kažem da je on ipak jedan od ljudi koje svi znaju po njegovom poduhvatu.
Kaže: “Ma, davno je to bilo da bi se ovoliko pričalo… Ali to nekom treba pa hajde Alija… a ja umoran i bolestan”.
To je prava priča o Aliji Sirotanoviću, čovjeku koji je samo želio da ga svi ostave namiru
Na grbaci ovakvih radnika su zivjeli ideolozi socijalistickog samoupravaljanja i ogromna birokratija koja je presipala iz supljeg u prazno. Ali rad se u sustini tada kao i sada nije cijenio. Bio si priznatiji u drustvu kao kravatirana, parazitska, socio-patska licnost uhljebljena i komunistickoj partiji na bilo kojem nivou ili bilo kojem polozaju. Iz tog razloga je Alija bio gromada od covjeka.