Kiša lije danima, čini se kao da i nebo plače nad ovim dijelom planete što se Bosnom zove… April i maj su mjeseci valjda sa najviše nečega prvog koje treba obilježiti. Prvi otpor, prva žrtva, prva bitka i još svašta nešto što je bilo prvo negdje.
Odavno ne idem ni na kakve protokolarne ceremonije obilježavanja dana otpora, bitaka, pobjeda i poraza…Nemam snage više gledati toliku količinu licemjerja i hipokrizije morala. Sve se svede uglavnom na neku bezveznu govoranciju onih koji su rat gledali negdje iz podruma, na CNN-u ili nisu ispalili ni jednog metka, osim na kakvim pijankama. Par jeftinih buketa, poneka neumjesna politička parola i obećanja u koja ni oni koji ih daju više ne vjeruju…I naravno konstatacija da nije njih ne bi bilo Bosne! Hm…
Ovih dana na sve strane su likovi bez kojih Bosna bi šapatom pala. Da nije bilo komandanata, organizatora otpora, logističara, pjevača, umjetnika, sve bi ovo davno nestalo. Obične borce niko ne spominje. Valjda su njihove zasluge zanemarive pa ih ne vrijedi ni spominjati. Jednom prilikom sam tokom razgovora sa jednim od naših generala rekao, da je jedno bilo slati tuđu djecu u smrt, a skroz drugo bilo voditi ih. Zamjerio mi je na tim riječima. Nikada više nismo razgovarali. Tada nisam znao zašto. Kasnije ću saznati da je svoju djecu poslao negdje vani, daleko od krvavog rata, a tuđom je komandovao, I našao se uvrijeđen tom jednom rečenicom. A rekao sam samo istinu.
Oni koji su davali živote da bi drugi živjeli zaslužuju mnogo više. Na protokolarnim skupovima nema mnogo poznatih lica. Većinu onih koje bih rado vidjeo i čija lica su mi draga neću više nikada vidjeti, bar na ovom svijetu. Zato ta draga lica mi često dođu u snove. Ti su mi snovi najdraži. Hvala Bogu, nemam noćne more. Kažu da nema noćne more onaj koji se svojih postupaka ne stidi. A ne stidim se! Stid me je drugih stvari.
Često mi mislima prolaze desetine, stotine, bosansko-hercegovačkih momaka i djevojaka koji su našu slobodu životima i dijelovima tijela plaćali. I tada, stid me uhvati. Bude me stid hodati zemljom bosanskom. Natopljena je krvlju šehidskom i onom nevino prolivenom. A ja njome hodim…
Ne pamtim ružne stvari. Neću! Sjećam se samo onog što je lijepo. Bilo je dosta toga lijepog, puno više nego ružnog. Ili to ružno nisam htio vidjeti…
Sutra ću opet obići mezarja onih koje rado viđam u snovima. Razgovaraćemo, bez ijedne izgovorene riječi. Ovdje je sve već rečeno.
I da, želim vjerovati da nebo plače…
(N.B.)
ne znam… nemam trunku ponosa ili stida sto sam bosanac, hrvatskog prezimena.
.
komandanti.. heh, vise oficira u hotelu nego boraca na frontu…
potpuno indiferentan prema svemu i svacemo sto ova zemlja (ne)pruza. neki govore da sam ja i meni slicni krivi sto su lopovi na vlasti zato sto nisam glasovao…
a upravo su oni krivi sto su glasovali za njih…
kada mi se daje izbor izmedju gladne i site lopovske zvijeri, glasovanje je sizifov posao
Danas mi je jedan prijatelj rekao zanimljivu recenicu koja mi nekako odzvanja u usima,kaze:”Mislim da i Bog nema rjesenja za ovu Bosnu”.Smjela i hrabra recenica,ali nazalost,oprosti mi Boze ako grijesim,i tacna…
Kazu da poslije kise uvijek dolazi sunce,ali Bosni su potrebna TRI da bi svi bili sretni,pa ti sad vidi…
Ovo kisa pada zbog toga sto je Zeljo prvak i Bog doceko pa place
Nje naše da se niješamo u BOŽIJE volje samo je previše, ali od BOGA je i neka je
haman smo tako i zasluzili…kako nam je dobro nam je… i na kraju ona stara narodna znam ja nas…jebo ti nas… pozdav svim sodjanima….bice bolje…nada zadnja umire