Prvi višestranački izbori u bivšoj SFRJ, prije tačno 20 godina, bili su početak kraja Jugoslavije. Zajednička država godinama se krvavo raspadala. Novonastale države sada žele samo jedno – da što prije uđu u EU, piše “Deutsche Welle” u okviru projekta pod nazivom “Raspad Jugoslavije – 20 godina kasnije”.
Ratna događanja koja su pratila raspad SFRJ bila su razorna za cijelu regiju. Novonastale države godinama su u krizi. Sve one izlaz vide samo u jednom – što skorijem ulasku u Evropsku uniju. I dok je Slovenija već nekoliko godina punopravna članica, za ostale bivše jugoslovenske republike, osim Hrvatske, evropska budućnost prilično je neizvjesna.
Jedan od uvjeta za brže eurointegracije, koji stiže iz Bruxellesa, je regionalna saradnja. No, ona je još je na niskom nivou – pogotovo kada su u pitanju Srbija i Kosovo, ili Republika Srpska i ostatak Bosne i Hercegovine. Ipak, ima i jedna dobra stvar – u regiji se više ne broje mrtvi, nego novac.
Hrvatska najbliža članstvu EU?
Bivša Jugoslavija smatrana je za jednu od prvih istočnoevropskih zemalja koja je mogla ispuniti uvjete za ulazak u EU. Iako je imala vlastiti politički model, kome su mnogi zamjerali nedostatak demokracije, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija imala je dobre kulturne, privredne i političke odnose sa Zapadom. Međutim, događaji koji su pratili raspad tadašnje Jugoslavije bili su razarajući za tu regiju, čije evropske integracije tada nisu samo zaustavljne, već su otišle mnogo koraka unazad.
Danas su, osim Slovenije, koja je članica EU od 2004. godine, nekadašnje jugoslovenske republike su svaka na svom stepenu napretka ka EU. Hrvatska je trenutno najbliža članstvu i u završnoj je fazi pristupnih pregovora.
Nekadašnja jugoslavenska republika Makedonija ima status kadidata od 2005, ali i problem oko službenog imena zemlje sa susjednom Grčkom. Napredak Srbije uslovljen je završetkom saradnje s tribunalom u Den Haagu, dok je BiH rastrzana unutarnjim nesuglasicama između dvaju entiteta (Fedracije BiH i Republike Srpske) i tri naroda (Srba, Hrvata i Bošnjaka) koji tu žive.
Crna Gora nema otvorenih pitanja i procjenjuje se da bi ona mogla imati i najlakši put ka zajednici evropskih zemalja, za razliku od Kosova, koje nije priznanto kao država od pet članica EU. Izvjestitelj Evropskog parlamenta za BiH, Doris Pack smatra da je put do Bruxellesa za mnoge zemlje u regiji još dug. “Jedina zemlja koja može ući u EU u ovom momentu, kada ispuni sve uvjete, bit će možda Hrvatska 2012. godine. I to je to. Sve ostale zemlje su na različitim stupnjevima pristupanja EU, i moraju prijeći cijeli put”, smatra Pack.
“Saradnja je neminovna – ako se želi u EU”
Dvadeset godina od raspada SFRJ, u bivšim jugoslavenskim republikama ratne rane još nisu u potpunosti zarasle. To opterećuje međudržavne odnose i usporava procese saradnje. Obrisi epohe dobrosusjedskih odnosa tek se naziru.
“Države u kojima je intenzitet ratnih sukoba bio manji, bolje podnose naslijeđe ratnih nemira, dok bivše jugoslavenske republike u kojima se razvila snažna percepcija pobjednika, kao što su Slovenija i Hrvatska, lakše konstruiraju i njeguju svoju historijsku narativu”, kazao je u komentaru za “Deutsche Welle” dr. političkih nauka i član sarajevskog Alumni centra za interdisciplinarne postdiplomske studije (ACIPS), Dennis Gratz.
Uprkos ratnim ranama, bivše jugoslovenske republike teže Evropskoj uniji, a procesi evropskih integracija nalažu međusobnu saradnju čiji se obrisi naziru tek izborom Ive Josipovića za hrvatskog predsjednika.
“Veliki iskorak je saradnja na području pravosuđa, posno u borbi protiv prekograničnog kriminala, u čemu prednjače Hrvatska i Srbija”, istakla je za “Deutsche Welle” politička analitičarka iz Banje Luke, Tanja Topić.
Nacionalističke politike otežavaju evropske procese
“Saradnje uopće nema među onim državama koje još nisu uspostavile diplomatske odnose (Kosovo i Srbija) ili čiji odnosi su još uvijek opterećeni ratom i njihovim ulogama u njemu (Srbija i Bosna i Hercegovina), posebice u pogledu priznanja ratne odštete, organiziranja agresije, preuzimanja odgovornosti za počinjene ratne zločine, međusobna izručenja optuženih i osumnjičenih te u pogledu hapšenja Ratka Mladića i Gorana Hadžića”, kazao je dr. Dennis Gratz.
On tvrdi da je saradnja država nastalih raspadom SFRJ moguća i bez poticaja (ili prisile) međunarodne zajednice. “Mi nismo samo bili stanovnici jedne države, već smo dijelili i zajedničku kulturu, jezik, pa i pogled na svijet. Naša društva su duboko isprepletena, sudbinama, potrebama pa i zajedničkom prošlošću. Bez da prizivam neku staru, sentimentalnu Jugoslaviju, ja se još uvijek bilo gdje u bivšoj SFRJ osjećam dobrodošlim”, istakao je dr. Gratz.
On je napomenuo i to da nacionalističke stranke glavni čimbenici ometanja napretka u međunacionalnim i međudržavnim odnosima, i isatakao da nacionalisti “nisu samo katalizatori ratnih sukoba u regiji već i njihovi agregati”.
Geopolitički učinci raspada Jugoslavije
Raspad Jugoslavije početkom 90-tih godina imao je veliki geopolitički utjecaj na Evropu, ali i na Pokret nesvrstanih. Evropski lideri nisu znali kako se nositi s tolikim brojem novonastalih zemalja na Balkanu.
Raspadom zajedničke države na prostoru nekadašnje Jugoslavije nastao je mozaik malih nezavisnih zemalja, koji je evropskim liderima prouzrokovao niz problema, smatra Wolfgang Höpken, profesor historije jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Leipzigu.
”Na početku su se svi pitali, kako bi se taj prostor mogao regionalno i politički organizirati. Kako bi se Evropa trebala nositi s novim državnim uređenjima? Da bi riješili to pitanje, osmislili su politički instrument. Postavljen je cilj prema kojem bi sve te zemlje s vremenom trebalo približiti i integrirati u Evropsku uniju.”
Jugoslovenski nemiri preneseni i na Afriku
S krajem Hladnog rata između Istoka i Zapada, automatski je oslabljen i Pokret nesvrstanih. Sam raspad Jugoslavije direktno je utjecao i bio jako loš primjer za afričke secesioniste, tvrdi Asfa-Wossen Asserate, politički analitičar i praunuk posljednjeg etiopskog cara, koji već godinama živi i radi u Frankfurtu na Majni.
Sve afričke zemlje su, baš kao i bivša Jugoslavija, višenacionalne. U državama Afrike živi na hiljade različitih nacija koje se sporazumijevaju na više od 2.000 jezika. Događaji u Jugoslaviji ohrabrili su afričke secesioniste da krenu u realizaciju svojih planova, objašnjava Asserate:
”Do tog trenutka su sve evropske zemlje poštovale granice afričkih država, koje su radi lakše raspodjele kolonija, svojevremeno formirane u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Secesionistički pokreti nisu prihvaćeni. Medutim, raspadom Jugoslavije razbijen je ovaj tabu i s vremenom je prešutno odobrena borba secesionista za odvajanje.
Raspad Jugoslavije je za Afriku bio crni dan!”
“Jugoslaviju uništili i opljačkali Jugosloveni”
Holm Sundhaussen, njemački historičar za jugoistočnu Evropu, smatra da se Jugoslavija mogla razvijati u pravcu ”male Evropske Unije”. Medutim, tadašnji politički akteri u regiji nisu uspjeli pod jednim krovom koordinirati veliki broj malih država, potvrđuje to i balkanolog i novinar iz Berlina, Rüdiger Rossig:
”Jugoslavija je zapravo eksplodirala. Možemo i idućih 50 godina pričati kako su Jugoslaviju uništile sile izvana. Međutim, Jugoslaviju je podijelila, uništila i opljačkala njezina vlastita politička klasa. Sve dok to ne priznamo, mislim da na području bivše Jugoslavije nećemo imati ni političkog, a ni ekonomskog napretka.”
(SodaLIVE.ba/DW)
Politicke elite koje su kao godinama “kao” predstavljale interese Bosnjackog naroda i borile se za BiH zapravo nikad nisu ni imale dovoljno postovanja s pram sopstvenog naroda da bi njegovo misljenje uzele u obzir. Izbori su se dobijali po principu utjerivanja nacional/sovinistickog straha, tj. glasajte za “nase” a protiv “njihovih”. Bosna je pukla po savovima onog trenutka kada je odluceno da se njen gradanski ustav zamijeni nacional/sovinistickim ustavom koji je ozakonio postojanje RS-a nastalog na fasizmu i genocidu.
Nacional strankama ukljucujuci nase domace SDA i SBiH zapravo odogovara takvo ustrojstvo jer im omogucava dugovjecan opstanak na vlasti, tj dugovjecnu “borbu” za Bosnjacki narod u drzavi koja je napravljena da omoguci konstantno medunacionalno trvenje.
Bila je to kapitulacija gradanske BiH na ustrb nacional/sovinisticko/fasisticke BiH. Zapravo bila je to kapitulacija ideje BiH, modernog demokratskog principa. Bilo je to pljuvanje po svim onim koji izginuse za BiH, po srusenim domovima, vjerskim objektima, silovanim djevojcicama itd. Sve je to uradeno u uskom krugu politicke elite a bez pristanka sopstvenog naroda, pod pritiskom bjelosvjetskih intersesnih grupa sa sumljivom pozadinom. RS je etnicki ociscena bez Hrvatskog I Bosnjackog naroda, sa mnostvom masovnih grobnica i zlocinaca koji slobodno setaju. Zar su stvarno oni mislili da ce izbjegli narod da se vrati u RS, naravno da nisu. Njima je samo bio potreban partner na drugoj strani radi razbijanja gradanske BiH i zarad konstantnog odrzavanja nacionalnog pitanja kao jedinog mjerila za osvajanje vlasti. Omogucili su posle 2 svjetskog rata kada je fasizam porazen da sada fasizam izade kao popjednik i ucesnik u vlasti BiH. Koliko god taj fasizam bio prepakovan u Dejtonu, njegov smrad i prljavstina ce ponovo prije ili kasnije da se razliju. Umjesto da ideja gradanske BiH pobijedi fasizam, dobili smo nacional torovsku drzavu sa ozakonjenim fasizmom. Gradanska BiH je mogla da obezbijedi nacionalna prava svima, pa i ako je potrebno kroz autonomije. Nacional torovska BiH moze samo da iznjedri torove gdje ce vecina u svome toru imati privilegiju u odnosu na manjinu.