Tradicionalne političke aktivnosti: Lovci u mutnom i sakupljači ludara

Politika je, ako je ikad i bilo drugačije, sada, definitivno svedena na kurvanje i prostituciju. A svaka moguća promjena, tek na promjenu partnera, poza i seksualnih igračaka

„Ova regija, i Bosna naročito, jako su važni za prelazak od neandertalca u modernog čovjeka“, izjavio je ovih dana, povodom najnovijih nalaza u pećinskom dijelu ovdašnjih vukojebina (koje su se – i to nam je saopšteno – prije 30.000 godina zvale nosorogojebine) profesor sa univeziteta u Cambridgeu Preston Miracle. Nekako u isto vrijeme, izvršna direktorica Fonda otvoreno društvo BiH, na press konferenciji na kojoj je Transparency International BiH upozorio da političke stranke i njihovi lideri, osim što proizvode najviši stepen korupcije na kontinentu, krše zakone ili ih prilagođavaju sebi, konstatovala je da su „ovakve pojave, prema sociološkoj teoriji, karakteristične za tzv. predmoderna društva, u koje spadaju lovačka, sakupljačka i njima slična“.

Ostaje još samo da nam neko objasni: Čiji je nosorog čiji su ostaci nađeni u pećini – Zlatka Lagumdžije ili Milorada Dodika?

Ne treba se držati plota kao „socijaldemokrati“ zakona

Dugogodišnji glavni primitivac i siledžija „u razredu“, Milorad Dodik, svrgnut je sa bar jednog trona. Dok mu po primitivizmu, još uvijek nema premca (i teško da će se – zbog visokih standarda koje je postavio – takav uskoro pojaviti), a u bahatosti i cinizmu rezultate će morati odrediti fotofiniš, silovanje države i društva, koje nam je, sa svojom pretorijanskom gardom, upriličio Zlatko Lagumdžija, neuporedivo je sa bilo čim što je dosad uradio Laktaški Traktorista.

Primjena revolucionarne prakse, koja za matricu ima onu čuvenu Titovu da se ne treba držati zakona kao pijan plota (što je, čak i u onom sistemu i kontekstu u kome je izrečeno, bilo prilično nesuvislo), dovela je do potpunog političkog haosa, blokade vlasti, pokušaja boljševičke vladavine silom, dezavuiranja pravne države i makijavelističkog pravdanja primjenjenih sredstava ciljem. Pri čemu, uzgred, nije sigurno, da cilj onoga što su započeli uopšte znaju i organizatori aktuelnog ludila, jer je jedino što je evidentno da je „Laki malo nervozan“.

I dok Laki, umjesto sa par lexaurina i apaurina, osobne psihičke probleme liječi rušenjem države, dotle je Dodik rastrzan između oduševljenja destrukcijom koju posmatra i duboke frustracije što neko državu razvaljuje bolje i od njega.

„Al, mi, nacional-socijaldemokrati, ne treba da budemo ljubomorni jedni na druge“, pomirljivo će zaključiti, halalivši Lagumdžiji i kršenje autorskih prava i neovlašteno kopiranje.

Ko drugome, sa sdp-om, jamu kopa, sam u nju pada

Nepostojanje jasnog cilja (osim onog da se zgrabi vlast i pridruži pljačci Titanika), skretanje sa ideološki trasiranog puta (već neko vrijeme, lakše je naći zlato u rudniku mrkog uglja Kreka Banovići, nego išta od karakteristika ljevice u djelovanju SDP-a) i bauljanje političkim stranputicama i ćorsokacima (od klasičnog desničarskog poigravanja sa posljednjim utočištem hulja, preko klijentilizma, kriminala, kršenja zakona, do ugrožavanja slobode medija i nezavisnosti policijsko-pravosudnog aparata, odnosno uništavanja i ono malo pravne države i demokratije izgrađenih pod pritiskom međunarodne zajednice, od rata naovamo), zapravo, i jeste ono je što je, bar kritičarima s ljevice, glavni problem u aktuelnom blitz kriegu.

Revolucionarne, prevratničke, metode, sumnjive pravne utemeljenosti, bi, kao u svojevremenom slučaju sa Dodikovim tenkovima, bile izignorisane, da iza njih stoje jasni i prihvatljivi ideološki ciljevi, principi i dobrobit zajednice. Kao što su, uostalom, od brojnih pojedinaca i organizacija, bili ignorisani, u početnoj fazi, pri kreiranju Vlade FBiH, dok je sve izgledalo tek kao prevara nacionalista, u interesu građanske ideje, a ne kao prevara vlastitih glasača i simpatizera ljevice, na šta se sve na kraju svelo.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama, morali su, još jednom, na svojoj koži, osjetiti i „crveni franjevci“ i HNV i brojni pojedinci koji su, direktno ili indirektno, stali iza SDP-a, svjesno ignorišući njegovo „zaobilaženje“ zakonskih procedura, na samom početku. Naivno se nadajući da će budući koraci opravdati žmirenje nad političkim i pravnim nasiljem. Međutim,…

I poslije Tita – kita ili hajde da se drogiramo

Zlatko Lagumdžija je napravio budalama sve očajnike koji su i vlastiti moralni kredibilitet založili, u nadi da će SDP bar pokušati srušiti neljudski, zločinački sistem, koji građane ove zemlje prepoznaje isključivo kao pripadnike „konstitutivnih“ krda i u njima, sistematski, stimuliše ono najgore, omogućavajući vladajućim elitama bjesomučnu pljačku, uz masovna kršenja ljudskih prava.

Umjesto očekivane revolucije, makar u ligt obliku (ili principijelnog ostanka u opoziciji, dok se ne steknu uslovi za nju), dobili smo kontrarevoluciju, radikalni ideološki zaokret i utapanje u sistem čijim su se protivnikom „socijaldemokrati“ predstavljali i alternativom njemu doživljavali.

Dodik je izdaju temeljnih ideoloških principa (koja ga je koštala „izbacivanja“ iz Socijalističke internacionale) i odbacivanje elementarne ljudskosti (što ga, zasad, ne košta ništa, ali ga definiše kao rasističku svinju i najopasnijeg širitelja govora mržnje) postavio kao izuzetak, a Lagumdžija ih je, vođen maximom „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“, pretvorio u pravilo. „Poravnavši“ sve.

Naprosto je više nemoguće razlikovati aktere na političkoj sceni, osim po perifernim odrednicima. Došli smo do one pozicije u kojoj je – identično srbijanskoj političkoj stvarnosti, u razobličavajućoj interpretaciji Vesne Pešić – potpuno nebitno ko je na vlasti. Jer su sve razlike, uglavnom personalne i kozmetičke. I niko ne nudi izlaz iz sistema koji je, sam po sebi, rak-rana društva, nesposobnog za radikalnu promjenu. I koje se, umjesto hirurške intervencije i transplatacije zdravog organa, u cilju smanjenja bola, fiksa narkoticima sumnjivog kvaliteta (od nacije i religije, preko turbo folka i sapunica, do mržnje prema svima drugačijim, od „pedera“ do pripadnika drugih nacija).

Alija je bio bolji

Većina aktuelnih kritičara SDP-ovih poteza nema nikakvu samilost prema neposrednom objektu njihovog nasilja (SDA-u). Naprotiv, koalicija s ovom strankom (koja simboliše kleronacionalistički i pljačkaški karakter vladanja u BiH, u posljednjih 20 godina), te sa HSP-om, koji koketira sa ustaštvom, bila je prvi neprobavljivi zalogaj koji je svojim simpatizerima servirao SDP, i koji je jedva progutan, uz obilje priče o udruživanju oko Platforme i zajedničkih ciljeva, i istovremeno negiranje smisla „matematičkih koalicija“.

No, iako probavljiva samo uz ogromnu količinu Machiavelli začina, čitava priča je imala neku logiku. Što se za aktuelno ludilo teško može reći.

Neshvatljiva iracionalnost je ono što, zapravo, najviše „bode oči“. I što podsjeća na neke od najgorih trenutaka ovih prostora.

Naime, naprosto je neshvatljivo, zašto se SDP – nakon što je već učinio tu startnu grešku i ušao u koaliciju sa SDA, a onda i u državnu vlast, skrojenu po nacionalnoj matrici, u kojoj je, na kraju, prihvatio da se odrekne svog građanskog multietničkog identiteta i da postane tek zamjena za Stranku za BiH – upustio u obračun sa jedinom strankom u koalicionom bratstvu na koju je imao uticaj i koja je, odlukom njenog lidera, sebe dobrovoljno svela gotovo na SDP-ov satelit. Stranku socijaldemokratske akcije, takoreći. Što je bilo naročito vidljivo po kantonima, sa izuzetkom sarajevskog, po kome se, prije svega zbog medija, glumatalo više da se sačuva elementarno dostojanstvo. Ali van Sarajeva, stranačka disciplina i jednoumlje, koje je svom koalicionom partneru nametnuo SDP, nije tog stepena bila ni za vladavine Alije Izetbegovića.

Reforma u stranku sdp-ovog centra

Argumenti o navodnom odbijanju SDA da se reformiše u stranku centra i njenom sprječavanju SDP-a da provede obećane reforme, naprosto su smiješni. Prvo zato što su sve ispoljene razlike manje više beznačajne (da podsjetimo, primjera radi, nisu se SDP i SDA, u Sarajevu, sukobili oko izbacivanja vjeronauke iz škola, nego oko toga da li će ocjena iz vjeronauke ulaziti u prosijek na kraju godine ili ne – što, osim što je komično, govori i o „revolucionarnosti“ društvenih reformi koj je zagovarao SDP). Drugo, zato što je u nekim sukobima (oko policije i medija, npr.) ili projektima koje je gurao SDP (oko repolitizacije školstva) u najmanju ruku upitno ko je bio lijevo a ko desno, da o centru ne pričamo. I konačno: jesul to 2 HDZ-a, SDS i SNSD ili SBB zadovoljili SDP-ove visoke standarde reformisanosti i pripadnosti političkom centru, pa su oni prihvatljivi kao koalicioni partneri a SDA više nije?

I hoće li sa SBB-om, SDP uspjeti da provede ono što nije mogao sa SDA? Recimo reformu školstva, sa akcentom na pozicioniranje religije u skladu sa činjenicom da je BiH sekularna država? Ili da o tome popriča sa Dodikom, na krsnoj slavi škole Sveti Sava, u prisustvu vladike Kačavende?

Da sad ne trošimo vrijeme i prostor na nabrajanje svih ranije izrečenih međusobnih uvreda između SDP-a i ostalih mu koalicionih partnera, s kojim ga je, upravo SDA izmirio. I uvreda između Lagumdžije i novog mu koalicionog intimusa, o kojim su čak štampane knjige i izlaze feljtoni u nastavcima.

Samoubistvo s predumišljajem

Iracionalnost SDP-a je, osim u izboru objekta napada, u, po svakom osnovu, najbližoj mu stranci u Koaliciji, vidljiva u još nekoliko apekata.

SDP je, u čitavu stvar, ušao bez ikakve strategije i plana. Kao da se radi o svađi s komšijom u haustoru, a ne o funkcionisanju države pred bankrotom (koja nema pojma kako će funkcionisati ne odobri li joj MMF novi kredit i ne proda li još nerođene generacije u roblje međunarodnom kapitalu).

Tako smo se, zbog složene strukture države i pokušaja SDP-a da stvari rješava „po kratkom postupku“, pravnim nasiljem, prevarom i korupcijom, te, nepristajanja dojučerašnjih im koalicionih partnera da budu tek kolateralna žrtva Vođinih promjena raspoloženja i da se predaju bez borbe, našli u situaciji da nemamo vlast na nivou Federacije i da je čitav niz donesenih odluka sporan, zbog nepoštovanja propisanih procedura. I da čekamo šta će reći Ustavni sud. I da li će Predsjednik Federacije raspisati vanredne izbore. Čiji bi rezultati, uzgred, nesumnjivo, bili vrlo zanimljivi.

Ušavši u obračun sa, dojučerašnjim, možda ne baš prijateljima ali, svakako, za saradnju najsklonijim ideološkim neprijateljima, a pritom se grčevito držeći vlasti, SDP je doveo sebe u situaciju da se odrekne posljednjih ostataka vlastitog ideološkog identiteta i morala i da ispunjava uslove dojučerašnjih otvorenih neprijatelja, koji su sa zadovoljstvom dočekali ideološko samoubistvo SDP-a, prigrlivši njegovu, od ideologije očišćenu reinkarnaciju, kao konačno njima jednakog igrača, koji ne ugrožava postojeći sistem, što je oduvijek bilo ono najznačajnije. Politika je, ako je ikad i bilo drugačije, sada, definitivno svedena na kurvanje i prostituciju. A svaka moguća promjena, na promjenu partnera, poza i seksualnih igračaka.

Čemu pisana pravila za političke slijepce?

Jedino suvislo objašnjenje čitavog cirkusa je da je ovaj sukob tek logički završetak pretvaranja SDP-a u bošnjačku nacionalnu stranku i još jedan unutarmafijaški obračun na desnici, za dominaciju u određenom nacionalnom toru. Umjesto naivnog očekivanja da će SDP istrajati u borbi protiv nacionalističke organizacije društva i podjele države (formalne ili neformalne, nebitno je), on je samo nastavio tamo gdje su stale SDA i Stranka za BiH. Pohlepom za vlašću svojih oligarha, uništivši dugogodišnje snove svojih članova i simpatizera, koji su, svakako, najteža žrtva ove SDP-ove transformacije.

Ideja i ideologija nestale su pod pljuvačkom, koja je svih ovih godina curila iz usta SDP-ovih čelnika, dok su gledali kako kleronacionalistički kleptomani krčme društveno bogatstvo i uživaju u plodovima pljačke. A kleronacionalisti su bili dovoljno pametni da ih polako uvedu u svoj svijet i da ih ne procesuiraju u odgovarajućim momentima, nego ostave na čelu stranke, da bi izazvali truljenje čitavog organizma.

U konačnici, sve je postalo besmisleno, uprljano i relativizirano. I gledaocu sa strane preostalo je jedino da pljune, na svo to licemjerje i da odbije, na bilo koji način, učestvovati u unutarmafijaškom obračunu. Jer, da(!), nepisana pravila u demokratskom svijetu podrazumijevaju prepuštanje vlasti novoj parlamentarnoj većini i povlačenje predstavnika manjine. Ali je tragikomično kad na poštovanje nepisanih pravila pozivaju oni koji ne poštuju ni pisana, uključujući i najviši zakonski akt, da o poslovnicima i međupartijskim sporazumima ne govorimo. A osim toga, i nepisana i pisana pravila „u demokratskom svijetu“, podrazumijevaju da zbog kršenja zakona odgovarate pred sudom. I robijate, ako vam se dokaže krivica.

PS ili no pasaran

Moderno doba za BiH dalje je nego ikada. Homo Sapiens nikada se ne bi probio do Evrope, da je bio predvođen „socijaldemokratima“. Neandertalci bi ga zaustavili kod Teslića. I asimilirali, udomivši ga u svojim jazbinama. Na isti način na koji su bh nacionalisti završili s pričom o građanskoj državi, učlanivši socijaldemokrate u svoja društva za lov probranih u mutnom i kolektivna sakupljanje gljiva ludara. Pod zašitom nosoroga.

(SodaLIVE.ba/E-novine)