Stranke i mediji iz Mordora: Štampana javna kuća

Dakle, zaprijetio joj je da će, ako ne pristane biti profesionalna i moralna drolja, kojoj će on biti bar klijent, ako ne i makro, naokolo razglasiti da je seksualna radnica, sa razvijenim biznisom u toj grani privrede

„Ćiribu-ćiriba – ti si prostitutka“. „Abraka-dabra – u vlasnicu javne kuće, mafijaša, islamofoba, silovatelja i ubicu, sina majke kleptomanke, pederskog kandidata za fašistički degenek, neprijatelja naroda ili vođu državnog udara, pretvoriću te ja.“

Sa vrha svoje falusoidne Kule od Mordora na koju nam se popeo i prije nego što se ova digla nad gradom u kotlini, dugogodišnji gospodar ovdašnjeg medijskog mraka – odnosno njegove federalne polovine – i istovremeno bh. Voldemort ili Onaj Čije Se Ime Ne Smije Izgovoriti, nadgledajući tamnovilajetsko međuzemlje, vježba svoje mađioničarske trikove za priglupu publiku, izazivajući strah u gradu stvorenom da bude kulisa za njegovu Veličanstvenu Pojavu. Utemeljitelj! Graditelj! Lider! Dobrotvor! Onaj koji je ušao u istoriju! – samo je dio komplimenata koje je sam sebi dao. Što bi rekao Johnny: „Kad sam kao mali došao u grad, morao sam samom sebi dati nadimak“. (A šta je falilo Šćepi?)

Kontroverzni medijski makro u potrazi za novim saradnicama

Najnoviji javni skandal – koji je nesumnjivo tek vrh ledenog brijega, prekrivenog konformističkom šutnjom i kukavičlukom – Fahrudina Radončića, masovnog medijskog zločinca, notornog reketaša, vlasnika kolekcije čarobnih štapića, sposobnih da Supermena pretvore u žabu krastaču, Princa u Ledi Gagu, Laibach u Hor Srbadija, saradnika Balkanskog kasapina u velikog bošnjačkog prijatelja, a Reisa Cerića u ljudsko biće i obrnuto, a koji se po potrebi pretvaraju u bejzbol palicu kojom im vlasnik lomi kosti svojim neprijateljima, prijetnja je novinarki državne televizije, koja je tražila njegovu izjavu o medijskim navodima prema kojima je on poslovni partner „kontroverznog biznismena“ Nasera Keljmendija te da je prisustvovao sastanku na kojem je dogovoreno ubistvo Ramiza Delalića Ćele.

Bošnjački Gebels, prezren i odbačen od svih dotadašnjih gospodara, zbog zanimljivog običaja da svakom zabije nož u leđa čim se ovom počne ljuljati pod nogama – koji je pred posljednje izbore odlučio biti istovremeno i Führer, nudeći nam kao politički program svoju bolju budućnost, kroz kolektivni povratak u prošlost, zaprijetio je novinarki da će, ukoliko svoj posao ne bude radila prema njegovim željama, on, u jednoj od svojih novina objaviti: „da ste vi, Svjetlana, prostituka i da vodite javnu kuću, pa vidite kako ćete se onda oprati”.

Dakle, zaprijetio joj je da će, ako ne pristane biti profesionalna i moralna drolja, kojoj će on biti bar klijent, ako ne i makro, naokolo razglasiti da je seksualna radnica, sa razvijenim biznisom u toj grani privrede.

Bošnjački član Predsjedništva BiH, nekad omiljeni Voldemortov lik (iz vremena „per rectum Oca Nacije, do zvijezda i polumjeseca – sa besplatnim liftom do rotirajućeg restorana“), koji je u međuvremenu, na stranicama Radončićevih tiskovina, evoluirao u izvor sveg zla, nedavno je izjavio da je dotični „…nakon svih belaja i strahova, koje je narod u ovoj zemlji prošao, počeo medijski da terorizira ljude, tako da mu ne smiju ni ime izgovoriti.“, rezignirano uzvraćajući novinarima koji su ga intervjuisali, da nisu prvi koji mu pitanja o Radončiću postavljaju sa „jedan čovjek“, „onaj čovjek“…“.

Jedinstvo svetog trojstva

O kako se efikasnom mehanizmu radi i kako je razgranata mreža pod kontrolom tog medijskog siledžije, ucjenjivača i makroa, potvrdiće nemušto, dosadno, birokratsko saopštenje poslovodstva BHRT-a („Poslovodstvo BHRT-a će iskoristiti sve zakonske i institucionalne forme i procedure da očuva integritet uposlenika, funkciju i status neovisnog javnog servisa na razini države BiH.”), iznuđeno tek oštrim zahtjevom Udruženja BH novinari, a u kome se Radončića, njegovu žrtvu, niti konkretan slučaj, uopšte ne spominje.

Stvar postaje jasnija kada znamo da je vd. generalnog direktora BHT-a, bivši uposlenik Avaza („jednom u službi Radončića – uvijek u službi Radončića”? Ili – „U strahu su velike oči”? Pogotovo onog koji Zna), u uvertiri ovog skandala, nakon prvih kontakata novinarke Vučetić sa Radončićem, Avazu, svojim izjavama, pomagao da se razračuna, i gubitkom radnog mjesta zaprijeti, uredniku emisije za koji je novinarka Svjetlana Vučetić, zapravo, tražila izjavu od Radončića. Što nije prvi slučaj da novinari ove kuće ostaju bez ikakve zaštite, izloženi napadima i prijetnjama i izvana i iznutra.

Interesantno je i da treći dio svetog trojstva („U ime Fahrudina Radončića, Avaza i Saveza za bolju budućnost”) – Radončićeva stranka, u svom saopštenju osudu formuliše vrlo čudno: „Osuđujemo namjeru da anonimna novinarka Vučetić – traži ličnu afirmaciju vanprofesionalnim putem” (???). Ipak će Stranka još puno morati raditi da stigne „Novinu”.

Medijsko smeće sa kriminalnom pozadinom, poznato po reketu privrednika i javnim egzekucijama Gazdinih protivnika, po širenju nacionalističke histerije i ksenofobije, govoru mržnje, organizovanju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista i atakovanju na ljudska prava manjina, ima dva glavna principa u svom propagandnom djelovanju. Prvi je: „Surovi napad je najbolja odbrana“. A drugi: „Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina“.

Šta zna tajkun šta je 50.000

Osim brutalnog vrijeđanja i blaćenja izmišljenim informacijama, za šta mu na raspolaganju stoje ešaloni orki, od kojih se većina – zanemarimo sadističke psihijatrijske slučajeve – poput čuvara nacističkih logora pravdaju da oni „samo rade svoj posao“ i da se „od nečeg mora živjeti“, omiljeni oblik nasilja Fahrudina Radončića je da žrtve svog verbalnog i psihološkog silovanja (kao i sve koji mu se ime usude spomenuti u negativnom kontekstu) proglašava lažovima i tuži ih sudu. Pa je novinarku Svjetlanu Vučetić, nakon što se usudila požaliti Liniji za pomoć udruženja bh. novinara, tužio za klevetu, tvrdeći da je sve izmislila i tražeći na ime pretrpljenih duševnih boli – 50.000 KM. Poručujući javnosti: Nije valjda da više vjerujete svojim očima, zdravom razumu i dosadašnjem iskustvu nego meni?

Manir je to koji smo svojevremeno vidjeli, u najbrutalnijem izdanju, kada je kriminalac Tasim Kučević u dvorištu suda nokautirao ženu u rudbinskoj vezi sa jednom od njegovih žrtava, a onda u kameru, s osmijehom, mrtav-hladan tvrdio da je nije ni pipnuo. Samo što Kučević, za razliku od Radončića, jadnu ženu bar nije tužio. I završio je na robiji.

Zanimljivo je da ovo nije prvo zastrašivanje novinarki ove televizije, po istom scenariju. U februaru 2010. tadašnja novinarka magazina “Crta” Nadina Malićbegović je praveći prilog o Razvojnoj banci, snimila kratak razgovor s direktorom Ramizom Džaferovićem, koji je Radončiću odobrio milionski kredit, a ovaj onda izvršio uplatu na račun njegove privatne revizorske kuće – ne, naravno da to nije korupcija, nego čisto poslovni odnos dvojice „kontroverznih biznismena“. Nakon toga, trebala je razgovarati s Radončićem, ali je umjesto izjave Radončić zaprijetio tužbom. Onda je uslijedio kao tek koicidencija bez veze sa prethodno navedenim, naravno – poziv novinara jednog od Radončićevih medija koji je tražio komentar „na navode da je do posla na BHT-u došla preko kreveta“.

Što je, zapravo, jedan od blažih oblika nanošenja povreda Radončićevim hladnim i tupim oružjem kojim mlati, zastrašuje i ucjenjuje kompletno društvo. Podsjetimo…

15 godina kreativnog umlaćivanja

Onima koji iz bilo kog razloga nisu bili po volji Radončiću ili njegovim nalogodavcima iz kleronacionalističkog miljea u proteklih 15 godina, izmišljani su sumnjivi putevi u inozemstvo, silovanja, islamofobija, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (?), nazivalo ih se opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, monstrumima, silovateljima i ubicama, ljudima čija je stalna konstanta antibošnjaštvo i sluganstvo. Gažene su i institucije države koje se usuđuju preispitivati poslovanje tog medijsko-građevinskog monstruma (glavni inspektor Finansijske policije, optužen je da je „završio školu za Udbine ubice u Pančevu“?!) i sudovi koji donose presude u korist njegovih žrtava; zaboravljeno je, uostalom, da nije Dodik bio prvi koji je sudijama počeo brojati krvna zrnca, nego Radončić.

Obračuni sa ženama su oduvijek bili poslastica Radončića i njegovih medija. Svojevremeno medijsko silovanje jedne od najboljih bh. novinarki, Dženane Karup-Druško koja se u Danima bavila razobličavanjem domaće kriminalne scene, po surovosti i odvratnosti moglo se porediti samo sa najodvratnijim komadima četničke propagande ratnog zločinca Riste Đoge. Pokušavalo ju se diskreditovati, poniziti i povrijediti pišući da je „kao medicinska sestra bila poznata po tome jer je pacijentima naplaćivala ulaz da bi mogli vidjeti svoje bolesne članove porodice ili prijatelje“, i da se nudila Avazu, ali je oni nisu htjeli jer im je – smrdila i da je bila kurva i ljubavnica mafijaša Gašija.

Da ne idemo dalje, jer je za taksativno nabrajanje svih zlodjela Fahrudina Radončića i njegove zločinačke organizacije, pod maskom medija, potrebno više prostora i vremena nego što ga imamo. Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, možda je najbolje portretirao tu zločinačku organizaciju, napisavši, svojevremeno, da će novac koji je dobio u parnici koju je protiv njega pokrenuo Radončić, donirati u Fond žrtava Avazovog medijskog genocida u BiH.

Krmci na Orvelovoj farmi

Ono što, donekle, iznenađuje je što ovaj put Radončić, bar zasad i bar po trenutnim informacijama, nije posegao za diskvalifikacijama na nacionalnoj osnovi, kao u svojevremenom obračunu sa Duškom Jurišić, tada urednicom Federalne televizije. Mada, slučaj nije završen i pitanje je šta će se u nastavku desiti.

Zlatko Lagumdžija kao, svojevremeno, jedna od redovnih žrtava Avazovog iživljavanja, prije par godina je izjavio: „Mislim da se daje prevelika važnost tom moralnom i ljudskom kepecu. Njegova imperija laži i zla je nastala, u velikoj mjeri, na kukavičluku i podaničkom mentalitetu naše kvazielite koja je spremna da za mrvicu dnevne slave čini kompromise i ponaša se tako što ide ‘krmku niz dlaku’. Njegova nenormalna potreba da kreira vlast po svojoj mjeri ima jednu namjeru – da po svaku cijenu zaštiti svoju, u ratu sumnjivo stečenu imovinu.”

U međuvremenu, autor navedenih riječi je i sam počeo da ide „krmku niz dlaku”, stupidno uživajući u Radončićevom postizbornom laskanju i povremenom demonstriranju mađioničarskog trika „sad me vidiš cijelog, sad mi iz Lagumdžije vire samo čarape”, zaboravljajući ne samo na iskustva drugih, nego da se već jednom i sam zajebao na isti način. Vlast, očito, zaglupljuje.

Pritom je „izborni pobjednik” koji je svoje glasače, stavljajući vlast iznad svega, pretvorio u postizborne gubitnike, postao suodgovoran za stravično urušavanje profesionalnih standarda na medijskoj sceni, avazaciju medija pod svojim uticajem ili kontrolom i dovođenja novinarstva na nivo stranačke propagande. Pa čak i ispod nivoa propagandnog smeća u drugom dijelu vilajeta, što je zaista fascinantan „uspjeh”.

Avaz se nije prilagodio boljim od sebe, nego su se oni prilagodili njemu. Pa je Radončićeva definicija nezavisnog i profesionalnog novinarstva – „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“ – postala filozofija i nekad naizgled pristojnih medija, čije se svojevremeni kritički odnos prema vlasti ispostavio kao stranačka orijentacija, a ne izraz profesionalnosti i intelektualne odgovornosti.

Nekadašnji medijski i ljudski antipodi Avaza i Radončića, nade u mogućnost Drugačijeg, sa tek par „časnih izuzetaka”, ili su se predali i odustali ili izvršili profesionalno i moralno samoubistvo, slizavši se, do gađenja, sa svojim dojučerašnjim silovateljem (neka vrsta „stokholmskog sindroma”?), postajući rado viđeni gosti na njegovim stranicama ili razmjenjujući komplimente i međusobno se štiteći.

Život u kontejneru

Paradoksalno, nekadašnji neosporni gospodar federalnog medijskog mraka je, ne promijenivši se ni za dlaku, postao drugorazredni negativac koji se za zgražavanje javnosti mora boriti atraktivnošću svojih zlodjela. Naprosto, konkurencija mu je postala zajebana. Nestao je bipolarni svijet u kome je on dugo vremena bio sam na jednoj strani a gotovo svi ostali na drugoj. Od sukoba Dobra i Zla, na šta je to, čak i bez natezanja, jedno vrijeme ličilo, došli smo do situacije biranja manjeg zla – ili traženja virtuelnih informativnih oaza.

Gandalf je prestao biti bijel, a onda i siv, krećući se ka mraku i pretvarajući, bez ljekovitog medijskog šamaranja, kao protuotrova – jebi se Frodo! – i sa Sauronom zabijenim mu u rektum, u Gandalfa Crnog. Ili Zelenog? Kakogod. I sve se na kraju pretvorilo u sukob oko moći i vlasti, u kome je i zlo koje isijava Sauron postalo tek jedno od mnogih.

Što, da se razumijemo, ne govori ništa o njemu, nego o nama. Jer je On ostao isti – lik iz naslova pjesme „Ostani đubre do kraja”.

Samo se smeća, u međuvremenu, nakupilo. Jer se ovdje, valjda, ljudi brzo troše?

(SodaLIVE.ba/E-novine)