fbpx

Spaljivanje vještica

10 min. za čitanje

Stvarnost je pretvorena u grotesku, u kafkijansko ludilo u kome najodaniji saradnici ratnih zločinaca i kreatora nepojmljivog zla, političke protuhe koje, zarad vlasti, šire govor mržnje i provociraju nove sukobe, kriminalizirani i u nemoral ogrezli vjerski poglavari, medijski reketaši i teroristi, i njima slični, one koji razotkrivaju njihovo licemjerje ili zločinaštvo, skidaju im maske i ukazuju na istinu, optužuju za nanošenje im duševnih boli.

Stojan Cerović je, još negdje na kraju prošlog stoljeća, pišući o tranziciji iz jednog političkog sistema u drugi, izrekao istovremeno i preciznu definiciju za tranziciju iz rata bez pobjednika u mir bez istine i pravde:

„Proces vraćanja normama građanskog društva, svuda u bivšim komunističkim zemljama, iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita, a obično potiču iz stare elite.“

Možda najbolja ilustracija ovog procesa, i usamljenosti pojedinaca koji ne pristaju na njega, je svojevremena zbunjenost i zgađenost Marka Vešovića sarajevskim oduševljenjem posjetom Mile Đukanovića. Kad je njegov glas, probijajući se kroz gromoglasan pljesak i srdačan smijeh idiotizirane gomile, samo, zaprepašteno, ponavljao: „Pa to je onaj Mile, ljudi. Onaj(!) Mile.“ (aludirajući, naravno, na njegovu ulogu u krvavom raspadu Jugoslavije i počinjenim zločinima).

TEROR MALOGRAĐANSKIH FAŠISTA

Nebrojeno je mnogo dokaza o oslobađanju Nove stvarnosti, utemeljenoj na laži, zaboravu i licemjerju, od neugodnih svjedoka svoje prošlosti. Onih koji odbijaju ćutati i podržavati hinjenu kolektivnu amneziju, izmišljenu kao izgovor za samoamnestiju od odgovornosti za višegodišnje (direktno ili indirektno) saučešće u zlu.

Ubistvo Ferala, u tom kontekstu, i suštinski i simbolički, ključni je događaj, koji je, poput atentata na Đinđića, dokinuo na toliko mogućnost drugačije stvarnosti, koliko iluziju da je ona uopšte moguća. No, počelo je, naravno, mnogo ranije.
Sudski procesi Petru Lukoviću u Srbiji, zbog nanošenja „duševnih boli“ inspiratorima, zagovornicima i izvršiocima ratnih zločina, važnim polugama ili tek ljigavim debelocrijevnim glistama režima Balkanskog kasapina, bili su možda prelomna tačka. U kojoj je „legalizam“ licemjernog, malograđanskog, mediokritetskog, nedenacifikovanog, kvazidemokratskog društva pobijedio izvornu ljudsku potrebu za istinom i pravdom. U kojoj su tamošnji zagovornici „kulture dijaloga“, javno se zgražavajući nad njegovom „nepristojnošću“, pokušali ušutkati onog ko je odbijao igrati njihove prorežimske igre i stvari nazivao njihovim pravim imenima, ne obazirući se na njihovu neprilagođenost osjetljivom uhu malograđanskih fašista, u službi za potrebe Novog vremena ušminkanog Zla.

Presuda crnogorskog Suda, književniku Andreju Nikolaidisu, po tužbi najpoznatijeg i najefikasnijeg propagandiste Miloševićevog režima, srpske Leni Riefenstahl, exEmira Kusturice, bio je novi šok za sve naivne koji su vjerovali da se istini ne može suditi, da saučesnici u zločinu treba da budu tuženi a ne tužioci, da moralne veličine trebaju biti nagrađivane a ne procesuirane.

Ta presuda je, osim toga, ukazala na ključni problem naše (balkanske) poratne stvarnosti – na neprovedenu denacifikaciju i lustraciju. Usljed čega je čitava masa sluga i saučesnika zločinačkih režima (sve do notornih ratnih zločinaca), inkorporirana u novu kvazidemokratsku stvarnost. Koristeći svoj položaj i poluge vlasti i legalističku filozofiju za obračun sa neistomišljenicima, neprijateljima režima koji su opsluživali ili mu i sami pripadali i neugodnim svjedocima (i) svoje prljave prošlosti.

RUČNO ZADOVOLJAVANJE POLITIČKIH, VJERSKIH I MEDIJSKIH MOĆNIKA

Slučaj jednog od 60-minutaških medijskih gerilaca, Damira Kaletovića, optuženog da je bivšeg saradnika genocidnog režima Radovana Karadžića, u međuvremenu tranzicijski prigodno transformisanog u obudsmana za ljudska prava, „neovlašteno snimio“ kako mu, u svom ombudsmenskom uredu, prijeti „metkom u čelo“, dio je iste priče.

Kao i lamentiranje ovdašnjeg intelektualnog smeća, pod firmom zagovornika „kulture dijaloga“ nad „neprimjerenim rječnikom“ koji građanski, antinacionalistički i antiklerofašistički mediji i pojedinci upotrebljavaju u obračunu s mafijom na vlasti i oko nje (od kojih, kako je to Cerović lijepo naznačio, većina ima korijen u starim politikama, odnosno ili su bili dio ratnih zločinačkih projekata ili su njihovi nastavljači mirnim sredstvima).

Stvarnost je pretvorena u grotesku, u kafkijansko ludilo u kome najodaniji saradnici ratnih zločinaca i kreatora nepojmljivog zla, političke protuhe koje, zarad vlasti, šire govor mržnje i provociraju nove sukobe, kriminalizirani i u nemoral ogrezli vjerski poglavari, medijski reketaši i teroristi, i njima slični, one koji razotkrivaju njihovo licemjerje ili zločinaštvo, skidaju im maske i ukazuju na istinu, optužuju za nanošenje im duševnih boli. A intelektualne prostitutke, u plaćenim seansama oralnog seksa ili ručnog zadovoljavanja svojih mušterija i makroa, pojedince koji se odbijaju povinovati novim pravilima i pristati na stvarnost u kojoj počinjemo od nule (brišući prošlost) ili na pristojnost prema Zlu (sjeća li se još neko kad je novinarima prijećeno sankcijama ako Momčila Krajišnika, tada člana Predsjedništva, budu nazivali ratnim zločincem?) optužuju za govor mržnje, jezik ulice, „građanski nacionalizam“, „radikalni ateizam“, pa čak i za – antifašizam(???).

PRAVOSUDNI VREMEPLOV

Zaštitnici „kulture dijaloga“ došli su na svoje, ovih dana, i u Hrvatskoj, presudom Predragu Matvejeviću odnosno potvrdom Vrhovnog suda ranije donešene presude kojom se Predrag Matvejević kažnjava višemjesečnom zatvorskom(!) kaznom zbog „klevete“ nacional-šovinističkog smeća, koje je, u jeku rata, najpoznatijeg živog bošnjačkog pjesnika nazivao „posrbicom gorim od Srbina“. A koji je, u Matvejevićevom tekstu „Naši talibani“, zapravo, tek uzgredno spomenut, kao jedan od brojnih primjera krivice „ljudi od pera“ za širenje mržnje i užase devedesetih.

Ta nečuvena blamaža kako hrvatskog pravosuđa, tako i kompletne države, bila bi, zapravo, nezamisliva bez gomile desničarskih „spavača“, odnjegovanih i u sistem uzidanih za vrijeme krivoustog diktatora i njegovih progona kritičkih medija i javnih spaljivanja intelektualnih vještica. Potvrda zatvorske presude svjetski uglednom intelektualcu, zbog javnog pozivanja na odgovornost desničarske, ratnohuškačke, klerofašističke bande, koja danas ne samo da odbija svaku odgovornost za posljedice nacionalističkog bezumlja 90-ih, nego i navođenje elementarnih činjenica iz svoje biografije proglašava klevetom, groteskan je povratak u prošlost, u kojoj nacionalšovinističko divljanje, širom država nastalih na tlu rahmetli SFRJ, državnim institucijama, odnosno vladajućoj politici nikad nije bilo sporno (naprotiv, obilno je honorirano), ali su bili sporni kritički osvrti na njega.

Naknadno (oštrinom međunarodne reakcije izazvano), tragikomično, bezobrazno i uvredljivo (što je inače karakteristika ponašanja takvih likova) pravdanje predstavnika onih koji su presudu donijeli, da je presuda zapravo zastarjela, te da Matvejević „ne treba da se plaši da će otići u zatvor“, mada ga oni pokušavaju proturiti u funkciji relativiziranja svoje odgovornosti i ismijavanja žrtve svog kretenizma, samo je dodatni dokaz i njihove gluposti i nasilja izvršenog nad Matvejevićem.

TALIBANSKA FLEKSIBILNOST

Jer, nikad nije bila poenta u zatvoru (Matvejević se upravo zato nikad nije žalio na presudu), nego u tome da je zapanjujuće da se nekome uopšte sudi, a onda ga se još i šalje u zatvor, zbog njegovog humanističkog intelektualnog angažmana, njegove etičnosti, zbog osude govora mržnje, zbog traženja odgovornosti za počinjena zlodjela, kako ona kamom, puškom i artiljerijskim projektilima, tako i ona počinjena perom i rječju.

Upravo zato, nebitno je da li presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizvodi ili ne pravne sankcije po Predraga Matvejevića. Bitno je da ona inkriminira nešto čega je inkriminacija potpuno neprihvatljiva.

I što to nema veze samo sa hrvatskim sudom i Predragom Matvejevićem, nego je ogledalo stanja na kompletnom exjugoslovenskom prostoru. Na kome mir nije donio temeljnu transformaciju društava, nego su, manje ili više zločinački, režimi doživjeli tek kozmetičke izmjene (odlasci političkih lidera ili promjena imena stranaka na vlasti, bez zarezivanja u kancerogeno tkivo društva). A naši talibani (i srpski i hrvatski i crnogorski i bošnjački) skinuli odjeću isprskanu krvlju, oprali ruke i odjenuli novo, demokratsko ruho. Jedni drugima komplimentirajući na modnim detaljima, mada je svakom nad kime nije izvršena lobotomija i ko nije učinjen „slijepim kod očiju“ jasno da pred sobom i dalje ima gole fašiste. I prostitutke koje ih opslužuju.

(SodaLIVE.ba/Zurnal.info)

OZNAKE:
Podijeli ovaj članak
1 komentar
Subscribe
Notify of
1 komentar
Most Voted
Newest Oldest
Inline Feedbacks
View all comments

Iz čitavog ovog odličnog teksta autor ( a i ja sam ) nemože da prežali što nakon rata nije provedena brutalna lustracija i denacifikacija koja bi prvo trebala biti početa od zapjenjenih novinara , dupelizaca , nosača kofera predsjednika , kvaziintelektualaca , prodanih duša za šaku dukata i drugog smeća koje dođe u glavni grad sa najlon kesom u ruci a sada bi da bude predsjednik .
Na ovo gore bi još citirao Oscara Wildea : Život nikad nije pošten , ali pošto nas je većina nepoštenih to nam i odgovara .
S druge strane oni kojima bi trebali podići spomenik zbog njihove hrabrosti i u ”miru” i u najtežim trenucima ‘90-ih kao što su Pero Luković , Viktor Ivančić , Biljana Srbljanović , Mirko Đorđević , Enver Kazaz , Gojko Berić , Boris Dežulović itd. itd. su prodane duše , strani plaćenici koji blate svoj ”pošteni narod” .
Al’ jebiga takvi smo i apsolutno zaslužujemo sranje u kojem se nalazimo , nisam Nostradamus al’ biće još gore dok mi branimo ”naše” a ”oni” ”njihove” i radujemo se njihovom oslobađanju iz kandži zatvora kao da smo mi a ne Španija prvaci svijeta u fudbalu .
Pozdrav za autora i sve bivše članove ”Polikite” . Smrt fašizmu i svim fašistima majku im j…. !