Svi ostali su izgubljeni na njenim povijesnim raskršćima, u mraku bauljaju i žive iluzorne živote razapeti izmedju Istoka i Zapada,
ili kako pjesnik reče, dva konjska repa i kliktaja konjanika!
…..
Bosna, tvrda zemlja. Seljačka zemljica…
Dakle, ZEMLJICA!
Tako se tepa samo onome koga istinski voliš.
Što ti se zavuklo u damar, u tijelo. U dušu.
Bolje rečeno, u “ono malo duše“.
Čuh nekad i negdje da je duša „teška“ oko 21 gram.
Moreš misliti: 21 gram!
I da u „to“ stane sve ono što insana insanom čini.
Ako imaš tih nekoliko grama, ono malo duše,
onda ćeš razumjeti mikrokosmos naš.
I znaćeš da smo mi insani zemljice naše.
I da nas je ona oplemenila i učinila tim što jesmo.
I znaćeš,
da smo mi svojim korijenima povukli merhametluk,
nešto tako karakteristično za istinske insane zemljice Bosne.
Zemljice, s kojom se mi tako duboko sjaranismo.
Prjatelja možeš naći u cijelom dunjaluku. Ali jarana,
samo u zemljici Bosni i Bosancu. Istinskom.
Ja to znam.
Iznik’o sam iz te iste zemljice, Bosne!
…..
Eh, taki smo mi! Odemo iz Čaršije i ne možemo se nigdje drugo rahat osjećati. Biti odavde, ne znači se samo roditi ili živjeti. Čaršija ti dadne damar, kao košnica što ga da pčeli.Imati taj osjećaj, ono nešto u prsima, ujedno je i ljepota i prokletstvo… Sevdah i očaj, plač i osmijeh! To ti je kad prokapaš suzom tvrdom, onda, kada se grohot čuje.
A ja sam posljednji grohot čuo davno… I čuh ga ljetos kad sam tamo bio.
…..
Nakon toliko godina posjetih druga iz djetinjstva. Bio je u noćnoj smjeni, čuvao tuđa dobra. Ponovo na straži… Kao da mu rat nije dovoljno uzeo? Danak duši uzimaju, pomislih! A on se, gord, neda. Svaku izgovorenu riječ je osmijehom zaljevao. Smijao se moćno, zarazno, rafalno… bez mnogo obzira na sadržinu izgovorenog .
Bez straha i bez kajanja… Obraz! A sadržaj je variro od euforije do bola, ali samo za onog koji ga je slušo. Za njega? Ne! On je sve te sadržaje sabio u jedan smijeh u samo njegov, baš-njegov, odgovor surovosti života! Činilo mi se u momentima da je on, moj drug i brat, inspiriso pjesnika da napiše slovo o smijehu… Da je, Baš-On, bio taj njegov smijac koji je izgovorio ono …” kad se smijah tad i bijah “.
A neko… ma, mnogo ko, na njegovom mjestu bi prokapo suzom tvrdom! I dok je onom zdravom rukom tražio upaljač, i dok je onom načetom nekako držao i palio cigaru, smijeh nije prestajao.
…..
Stoji na stepeniku ispred nekadašnje “Bate”, nedovršeni avanturista.
Stoji, na istom mjestu na kojem je u doba nase mladosti, neko od starijih držao svoje čuvene “dersove”: o fudbalu, Kafki, ”Mladosti”… Sjećanje doziva govornika glas, moćan i strašan. Glas od kojeg je,
činilo mi se, znala i lipa ispred Muharemova hana da zatreperi.
Eto tu, u centru centra, sjedi, trlja obrijanu glavu, pljucka kao da žvače duhan i lamentira tiho, kroz zube… Podsjeća me na dane kada mi se činilo da mu je i italijanska mafija Trsta, Palerma, Kalabrije… bila do koljena! Oni su bili organizacija, a on jedan čovjek. Sve je znao sam da smisli i završi. I to elegantno i sa stilom. Mladost i nestašluci budu i prođu. U miru ga zapalo da prođe Evropu uzduž i poprijeko… I kada su svi bježali, on ostao! Ostao da svijedoči da je rođenjem određena čovjekova sudbina.
…….
A, eto, dođe i jesen. Pjesnikovo doba, spjevao on nekada davno “Jesen u očima malog Mevludina”. Žuto lišće podsjeća na njegove “Gavraške motive”. Nije bilo lahko biti pjesnik. Napraviš pjesmu i sva čaršija je govori. Tako se i njegovoj pjesmi desila sudbina. Stih je postao pozdrav. Gavraški motivi, lijep i prirodan pozdrav, u nazivu pjesme sve je bilo rečeno. Čitavo godišnje doba. Volili svog pjesnika, a volili i pjesmu njegovu. Pa ga ponekad neki i slijedili, pretvorili pjesnika u manir. U gospodina ga pretvarali. Većim od najvećih. Danas bi rekli, džentlmen! A, šta je jedan džentlmen naspram pjesnika? Ništa. Teško uporedivo.
…..
Jesen. Vakat kad prokapa nebo, insan, drvo… Pogotovo šljivovo,
kad čarsiju zagrnu magle s avlijskih kazana. Niko nije znao tako da čašicu u ruci elegantno drži. A kada je ustima prinese, činilo se da ne pije, nego da neke čarobne riječi u povijene prste pohranjuje, da bi,
kad dlane raširi, one prhnule kao jato tica u maglu. U maglu i omoru…
I ostale bi tako one, riječi nemušte,da lebde nad njegovom Čaršijom,
kao potka za neku buduću priču. Moguće kazivanje koje može da se doima legendom nekom pokoljenju…
…..
U ko zna kom kutku svijeta, jer nas danas ima svagdje. Svaka priča iz djetinjstva je bajka. Nekome, ko je kao ja na hiljade kolometara udaljenosti, lahko se u mislima vidjeti kod čarsijskog spomenika ili u obliznjem parku. Slika… Već mirišem upaljenu vatru u jesenjoj večeri. Opijen sam samim druženjem sa dragim likovima. Od mraka kradem užitak tek iscjeđene šljive. Sjećanje na vrijeme kad maksuzija kapa i toči u dugo čuvano sudje, da bi se zima njome grijala, umivale probuđene uspomene na likove koji su otišli u legendu. Zato, kad prve kapi nakapaju, popijte ih onako “iz šake”, kako je to bio običaj…
Po istilahu i meraku. Popijte za dušu onih koji su otišli, daleko.
Tamo gdje su legenda i java jedno. Baš kao i u njihovoj čarsiji.
I ne tugujte! Nasmijte se! Grohotom! I javi i legendi.
…………
(Nastalona relaciji Beč – Toronto, u gluho doba kada ostajemo sami sa svojim uspomenama,
u prepisci dva druga od rođenja, Milenka Blagojevića i Zijada Burgića.)
Zijad Burgić – www.zijadburgic.com
pa zasto napusti puracic i kino a sada vam kao fali puracic koji su drugi branili
Bravo majstore, tako se živjelo u čaršijiPuračkoj, tako i treba da se živi i dalje , sa starim i novim prijateljima u Zemljici svojoj .
Tako je .Zemljica je mnogo vise nego jedna drzava .Tek kada sam se nasao u inostranstvu , shvatio sam sta mi ona znaci .
Moracu dobro da razmislim sta mi je ciniti .Zreo sam covjek i nemam prava na greske i na ishitrene odluke jer su mnoge sudbine vezane i za te moje odluke.
Ali ,nista ne ciniti i posmatrati kako mi vrijeme migolji kroz prste ,takodjer nije rjesenje.Jedino sam svjestan toga da se nalazim pred jednom teskom odlukom koju cu ,ipak, morati sam da donesem .
Lijepo je cuti pozitivnu kritiku .Ali ona ne pripada samo meni , nego i mome jaranu ,bratu Ziji .I ne samo nama ,nego i Vama koji ovo citate i inspirisete nas da pisemo .Jer bez Vas i nase Zemljice ,ne bi bilo ni nas, ni nasih tekstova.
Ukoliko ima i drugacijih misljenja ,molim Vas da ih napisete .
Dijalog je nasa nasusna potreba i bez toga bismo bili mrtvi.
Sam si rekao , Zemljice svoja te vuče .Dođi i penziju troši pod banjskom lipom uz hladog Tuzlaka , il zimi uz maksuziju iz Mićinog kazana .
Sa tvojim povratkom jača je i Bosna . A prijatelji tvoji – cijenit će te još više .A za one druge – ne mari , svi ih imamo , i oni nas samo jačaju , jer stara izreka kaže :
” Za uspjeh u životu , ne trebaju nam prijatelji – jer oni nas maze , za uspjeh u životu nam treba par dobrih neprijatelja – jer oni su pokretačka snaga , inat bosanski . ”
Vrati se komšija – ja častiš .
Sa Dilaverom se tesko sloziti ALI EJVALA ZA OVO A NAROCITO ZADNJU RECENICU
Ja bi sve ovo preveo na onu Dervisa Susica SABUR NARODE
Raduju me komentari svakoga od Vas.Cilj mi i jeste da iniciram dijalog i da svako ima pravo da pita sve sto zeli i da kaze ono sto misli.
Rekoh vec da ljudskoj dusi godi lijepa rijec.Ona dusu hrani i dusu krpi ,kako rece moj Zijo.
Drago mi je i da mi se javlja moj komsija i prijatelj Dilaver.Ponekad su njegova misljenja opora.Ali su mnoga istinita .Bas kao i zivot koji je isto tako surov i opor. Ali je ,ma kakav bio ,ipak ,nas.
Procitah i sta “Ako” napisa.Izuzetno mi prija sto je poceo da pita i o temama koje,na prvi pogled ,nisu bas prijatne .Ali ,to je samo na prvi pogled.U sustini su to sasvim logicna pitanja ciji odgovor treba da znaju prvo oni koji su tu ostali i svojim ostankom branili i odbranili Bosnu .
Ako budete citali ove “Price iz mutvaka” ,mnoga pitanja ce naci odgovor.
Nije slucajno sto sam se oglasio punim imenom i prezimenom .Isto tako,nije slucajno sto se kolumna zove “Price iz mutvaka”.
Hocu da vjerujem da svako od nas zna sta je to mutvak i kako je on uticao na razvojni put naseg mentaliteta,pojedinca i drustva .
To je jedan socioloski reper od kojeg pocinje svako mjerenje koje treba da izmjeri dubinu ili visinu do koje smo se uzdigli ili potonuli. Ne samo kao pojedinac ,nego i kao drustvo.
Zamolio bih moderatora da ,ako je ikako moguce ,ne skriva komentare koje se odnose na mene i moje pisanje.Samo tako ce ovaj dijalog biti relevantan i samo tako ce moci da dostigne cilj.A to je dijalog.
Jeste ,lijepo je brati lovorike ,ali je vazno i kusati pelin .Samo tako je moguce realno osjetiti aromu zivota i slobode.
Samo ,moramo sa slobodom paziti. Moramo je u gutljajima konzumirati .U suprotnom ,moglo bi se desiti da se opijemo i pocnemo da teturamo i da nikada ne stignemo do vrata mutvaka.
Zato ,sabur narode !.Bas onako kako je “Stari covjek ” Susica citirao.
Sabur.
Pa Dilavere ti koji su htjeli da piju Tuzlaka pred banjom oni su tu bili cijelo vrijeme a ne kao pojedini digli su sidra a sada su velike patriote
Milenko ti mi Bosnu nahvali ko cigo Nasrudin Hodže kravu kad je hodža htio prodat pa kad ču kako je dobra vrati je kući.Ja bih reko na sve ovo ljepote ima svugdje samo ako je uspiješ pronać.Samo rođak reče nije nama ničeg žao ko mladosti to mi mladost žalimo.Kaže još jedan nema mi ništa gore gdje šta ostavim tu i nađem povjerovo bih da nisam čuo drugog mogul ja išta nać gdje sam ostavio.Mada je pravom čovjeku njegovo naj draže jer u tuđem dobra nema.Zato bujrum vam nas je sve manje i manje.Dok dođeš vjeruj bit će još komotnije.
Ako
” Čašu meda još niko ne popi
što je čašom žuči ne zagorči;
čaša žuči ište čašu meda- smiješane najlakše se piju .”
Dakle,ništa u životu nije samo med i mlijeeko, ali ništa nije ni samo žuč – gorko . Dakle, u životu ti se dešavaju stvari, lijepe i ružne jer jedne bez drugih ne mogu ići.Ali svi mi se moramo vraćati i težiti lijepim stvarima , i svima , a posebno onim koji to pokazuju – zaslužuju , davati nove šanse .
Bosna u sustini i jeste ko kravica.I to ona bosanska, Busa.
Nema ko je nije pomuzo i od nje nesto ofajdiso.Mnogi su se masali za njeno vime . Neki su je cuvali ,hranili i pazili.A bilo je, i ima onih dusmana, koji su znali od pohlepe i sisu da iscupaju i da je puste da krvari i da se pati.
A ona je uvijek bila revnosna i strpljiva i glasa nije pustila.I to sve do onog momenta dok je jedna dusmanska ruka nije spodbila,za rog uhvatila i na koljena htjela da baci i zaskoci.Tada je bolno riknula i onim svojim krivim ,tupim rogom ,zamahnula i krvozednog skota pod prsa spodbila.Odbacila ga je, ali ne daleko.
Uspjela je ponovo na noge da stane .Muknula je i potrazila,onim svojim krupnim , okom zalosnim ,ruku koja ce da joj vime vida . U trenutku je osjetila olaksanje.Ocutila je da joj neka poznata i dobra ruka na ranu bokvicu privija.Bol uminu ali rana ne zacijeli…
.
Jos uvijek ima cobana koji vrebaju moment da joj na glavu omcu nabace i da je za stablo svezu sve vise uze pritezuci da bi je pod noz kasapinu namjestili.
Vjerujem da nece uspjeti.
Čitao sam jednom , čini mi se Hroniku pakla , gdje je preživjeli logoraš iz Jasenovca , prepričavao događaje iz Jasenovca .Srbske je nacionalnosti i tamo piše da je 13 Puračkih Srba s početka II svjetskog rata , deportovano za Jasenovac. Tada je Puračić bio Oština u NDH državi , i tačno se zna koji su Puračaci otpremili svoje komšije u logor .
Tamo je u logoru poginuo naš Gavrić – otac veterinara Duška Gavrića ,popeo se na krov barake i bio upucan .
Međutim Relja Bilanović , jedan od 13 storice je preživio Jasenovac ( tačnije 1943 pušten na voz za Beograd ) i on se vratio u svoj Puračić .1992 Relja je ostao u Puračiću , na svojoj zemljici i kada je umro prirodnom smrću , ispraćen je u Caparde sa velikim poštovanjem svih Puračaka .
Ima dakle ljudi koji su opraštali i vraćali se u svoj Puračić.Relja je takav bio .Zbog takvih ljudi , vrijedi opraštati i za sitnije stvari.
Dilavere,ovaj tvoj komentar u kojem spominjes Relju je odraz covjeka koji poznaje carsiju i koji osjeca njen damar.
To je jos jedan prilog za moju tezu da je jedinstveni merhametluk Zemljice i Puracica konstanta koje je imuna na
vrijeme i istorijske bure koje su je zadesile.
E ovo si upravu Dilavere a dali znas gdje je bio Reljin brat Mico kazandzija i njegov sin Momo u proteklom ratu