Milenko Blagojević: “Prošlost očuvana u vremenu” (II dio)

Većina radnika izlazi kod Koksare. Koksne baterije bruje i pune općinsku kasu  i kućni budžet. Jugovina topi šatirani snijeg i najavljuje proljeće.

Petak, poslijepodne, pred kapijom Sode. Pretprazničko veče. Radni ljudi, građani komune, zastaju u grupicama. Nastavljaju započetu eglenu u pogonu kaustike. Sutra je 1.maj. Valja okrenut janjca na Turiji il’ Modračkom.

Drugarice zastajkuju kod starog kina da vide šta je na reportoaru koji je pripremio  Mirza,  doajen-sineasta.

Kino je tada bila institucija, kulturni identitet kojemu se poklanjala velika pažnja.

Tražila se karta više.Cijele porodice,grupe prijatelja,parovi zaljubljenih.   Radnici, činovnici, trgovci, iučenici, intelektualci, direktori, profesori, predsjednik SO Lukavac…

Košpice u fišeku od papira pročitanih novina ili ispisanih listova đačke sveske. Dvije predstave, nedjeljom matine. Kolektivne posjete. Škole. Zajedno učenici, nastavnici…

Jedne godine i mi, gimnazijalci. Sa profesorima. Ah, ti profesori direktor Sule, Halid, Jelena, Bego, Rabija, Slobo, Mustafa, Ćamil ,Abdulah… Beskrajna, zahvalnost, poštovanje koje i danas ćutim.

Premijera je filma “Doktor Živago”. Revolucija i melo-drama koja promovira egipatskog glumca Omara Šarifa i čini ga besmrtnim, baš kao i njegovog predsjednika – Gamal Abdel Nasera. Bio je nesvrstani. Prijatelj Maršala i Juge. Jedan od mnogih, koje tada imadosmo.

 Iz stare biblioteke dvojica drugova, komšija, iznose prvi i drugi dio “Winetua”.

Odiseja jednog Apača če poslije promovirati ljepote Jadrana i Juge. Kolone njemačkih turista će najaviti neku drugu okupaciju.  Turizam. Privredna grana i pokret globalnih razmjera koji će  radne ljude i građane lukavačke komune učiniti građanima Svijeta.

Crveni pasoš je rušio granice. Talijanski carinici se na Sežani klanjali komšijama koji su tršćanski Ponte Rosso učinili evropskom destinacijom.

Vlakom do Zagreba, okupanog buteljama “Chianti-a” i utonulog u pjesmu.     Brzim preko Bosne. Arsen Dedić, “Moderato cantabile” i “Kuća pored mora”.

“O, mladosti” mladosti moja…

 -Život damo, Trst ne damo, pjevušili smo kao i naši očevi godine četrdesetsedme. Samo neke mlađe godine i drugi porivi.

 Vrijeme je Woodstock-a, društveno-političkog-privrednog i općeg razvoja kolektiva, države i pojedinca.

Počeci nekih revolucija.
Lukavački bazen
gužva je u četiri metra,
naučismo da plivamo…
Radio-Luxemburg.

Veče uz radio
“Down on the corner”
Creedence Clearwater Revival,
bas – gitara otkida pasaž.

“Zelengora”, prvi disco-club “Evelin i mi”.
Vrijeme poljskih gramofona ,
gramofonske ploče
pristigle uz pomoć  i štapa i kanapa.

Hendrix, Santana i Janis,
Djeca cvijeća i trave
u osvit Vodenjaka.
Rock and Roll lebdi iznad Juge,
granice se ruše…

Pjesme, mirisi mora i agave i odmaralište “Sodara” u Meljinama, Džumhurova Zelena čoja Montenegra. Podnevnu jaru, razblaženu plavetnilom mora i maestrala, upotpunjavao je samo glas Manjke, legendrane kuvarice, koji je pozivao na još jedan ugodjaj za tijelo i dušu.

-Ruućaaaak !

Šum morskih talasa, miris telećih kotleta, svježina zamagljenog “Tuzlanskog” i “Nikšićkog” i slast “Kokte” osjećao se i u obližnjem parku u kojem su Česi, ispred oniskih šatora, uz konzerve i “knedliki “, otresali teret sibirske zime i teške čizme.

Bio je petnaesti dan odmora. Pred kamenom zgradom Odmarališta parkiran autobus i šofer Sekula urnebesnog humora i grohotna smijeha. Preplanule i  sretne  radne ljude i građane stigla je da zamijeni nova, tek pristigla smjena, koja je prepričavala ljetnje priče iz Zemljice.

Pred autobusom je stajala jedna uplakana, plavokosa Čehinja koja se opraštala od jednog preplanulog atlete iz Devetaka. Mahala je grcajući.

Mam te rada! Volim te! Šaptala je Ademu, moru i slobodi. 

Imala je i za čim. Duboka i teška čežnja za slobodom i snažnom i preplanulom rukom proturenom kroz prozorče odlazećeg autobusa. Prsti sudbine šezdesetosme i čelična šaka Hazjajina.

Ujutro, kada se pila prva kahva, mnogi su ih spominjali – Adem i Olina!

Morala je da se vrati ili nije imala hrabrosti da ostane .

Mnogi Česi su ostajali tih godina u bijegu od pakla tražeći spas u azilu. Nestajali su u prostoru tada obećane Zemlje. Od Sežane do Đevđelije .

—————

Dugih sedam godina je prošlo od tog trenutka života i povijesti.
Bio sam student koji je krenuo prtinom Envera S.
Stizah posvuda i do srca Bohemije.
Razumjedoh našu slobodu i pravo na život.
Razumio sam i Čehoslovačku i Olinu.
Osjetih šta mi imadosmo, a oni ne.
I kletvu, tešku kletvu: “Dabogda im'o pa nem'o!”
I danas osjećam.
A moglo je bolje…

Nekoliko decenija poslije, prostor Obećane Zemlje se skupio u kap i nestao kao davna Atlantida u potresu, potopu i žrtavama od koje su ostale grobne humke  i legende. Legende, koje će jednu Zemlju i njene narode sačuvati u budućem sjećanju vremena, bez naznaka neke skorije i čestitije budućnosti.

Jer, sadašnjost je samo trenutak. Razdjelnica izmedju neizvijesne budućnosti i izvjesne prošlosti. Sadašnjost je samo buduća prošlost. Uspomena pohranjena u duši. Pomiješani osjećaji žala i sreće ostadoše da počivaju u situ vremena…

Beč, kasnog marta 2020.